Dvije paralelne realnosti u Bosni i Hercegovini ususret zimi predstavljaju oni koji se, unatoč sve većim troškovima života, pokušavaju opskrbiti namirnicama, uključujući nabavu već tradicionalnih većih količina mesa za sušenje te oni koji se pak protive ubijanju životinja. Obje strane na prilično radikalan način pristupaju rješavanju tih pitanja. S potpuno dijametralno suprotstavljenih stajališta. Dok troškovi života kontinuirano rastu, nabava mesa za sušenje postala je luksuz koji si mnogi jedva mogu priuštiti. Kilogram svinjskog vrata bez kosti košta oko 13 KM, but bez kosti je 11,50 KM, a plećka 10,50 KM po kg. Cijena domaće suhe kobasice doseže 22,95 KM, dok je suha panceta manje od 20 maraka po kilogramu. Po akcijskim cijenama protekloga vikenda u nekim trgovinama cijena pršuta bila je oko 20 maraka po kilogramu. Cijena pancete za sušenje je pet feninga niža od 10 maraka, svinjski but je 11,95 maraka po kilogramu, a svinjska pečenice 12,45, dok je kare 9,95 maraka po kg.
Tradicija i potreba
U zemlji gdje prosječna plaća iznosi oko 1300 maraka kupnja 20-ak kilograma mesa za sušenje, što je minimum za zimske zalihe, zahtijeva izdvajanje najmanje trećine mjesečnih primanja. Obitelji s prosječnim prihodima suočavaju se s nemogućim izborom između osnovnih potreba i održavanja tradicije koja je duboko ukorijenjena u njihovim životima. Kada se usporedi prošla godina, cijene su ponovno više, no nisu toliko drastično drukčije da utječu na značajno povećanje izdvajanja za ove potrebe. S druge strane, Udruga "Viva" pokrenula je kampanju protiv tradicionalne svinjokolje, nazivajući je "primitivnim običajem krvavih dvorišta". Na billboardima uz prometnice i na društvenim mrežama ističu se argumenti o patnji i strahu koje životinje proživljavaju tijekom klanja. Svinje, prema njihovim tvrdnjama, osjećaju strah, bol i svijest o svojoj sudbini, što čini čin klanja moralno neprihvatljivim. Dok je zaštita životinja važan dio moderne etike, mnogi ljudi u BiH te poruke doživljavaju kao napad na njihovu kulturu i način života. Za mnoge obitelji svinjokolja nije samo tradicija već i ekonomska nužnost, način da se osigura hrana za zimu, često uz mnogo manji trošak nego u trgovinama. Posebice zato što u značajnom dijelu kućanstava uzgajaju svinje za vlastite potrebe, što onda značajno smanjuje troškove kućnog proračuna s jedne strane, a s druge su pak građani sigurni da je meso koje konzumiraju mnogo bolje kvalitete nego što je to slučaj s masovnim industrijskim uzgajivačima. Industrijalizirana proizvodnja mesa, koju zagovornici zaštite životinja često ne spominju, također nosi težak teret neetičnog odnosa prema životinjama, ali i prema radnicima u klaonicama. Te dvije strane predstavljaju sukob različitih svjetonazora. S jedne strane su obitelji koje se bore za preživljavanje, prisiljene odvajati veliki dio svojih prihoda za osnovne zalihe, dok s druge strane stoji rastuća svijest o pravima životinja i etičkim standardima u postupanju s njima.
"Sukobljene" strane
Pitanje je može li se pronaći sredina u kojoj će oba stajališta biti uvažena. Zaštita životinja važan je korak prema humanijem društvu, ali nameće se pitanje treba li tu svijest nametati na način koji ignorira stvarnost u kojoj žive mnogi ljudi. Tradicija svinjokolje, iako moralno upitna u kontekstu suvremenih vrijednosti, nije samo pitanje navike već i način opstanka za mnoge. Umjesto radikalnog odbacivanja ili napada, potrebno je pronaći model koji će spojiti očuvanje tradicije s poštivanjem životinja. Rasprava o svinjokolji i zaštiti životinja ne smije se svoditi na radikalne stavove. Socijalne i ekonomske okolnosti ljudi u BiH ne ostavljaju prostora za potpunu tranziciju na skuplje i etički prihvatljivije alternative. Istodobno, zaštita životinja trebala bi biti dio šireg dijaloga o društvenim vrijednostima i pravima. Rješenje se skriva u edukaciji o humanijim praksama klanja, ulaganjima u etičniju proizvodnju hrane i promicanju alternativa. Umjesto polarizacije, ovo bi moglo biti vrijeme za zajednički razgovor o tome kako graditi društvo u kojemu će sve strane biti uključene. Dok se obitelji bore kako bi si priuštile zimske zalihe, kampanje za zaštitu životinja trebale bi imati na umu i socioekonomske okolnosti onih kojima se obraćaju. Samo punim razumijevanjem stvarnosti obiju strana može se graditi zajednica u kojoj se "podnose" tradicija, etika i ekonomska održivost.