U lipnju 1991. Hrvatska je bila najosamljenija zemlja na svijetu. Na jednoj strani stajala je ona, sa svojom željom da proglasi neovisnost, a na drugoj strani cijeli svijet, s čvrstom odlukom da očuva jugoslavensku federaciju. Sjedinjene Države, Europska zajednica, Sovjetski Savez..., nitko nije želio hrvatsku samostalnost, a ni samostalnost Slovenije. Svi su nepokolebljivo stajali iza jedinstvene, teritorijalno cjelovite Jugoslavije jer su vjerovali da samo takvo stanje stvari jamči stabilnost Europe. Ta obeshrabrujuća spoznaja nije bila jedina nevolja: Hrvatska se istodobno suočavala s oružanom pobunom srpskoga stanovništva i puzajućom okupacijom, sa sve većim brojem mrtvih, ranjenih, prognanih, sa sve većim razaranjima. Unatoč tako dramatičnim okolnostima, pripreme za proglašenje neovisnosti 25. lipnja bile su u punom jeku. No tada predsjedniku Franji Tuđmanu stiže poziv za sastanak s američkim državnim tajnikom Jamesom Bakerom. Polusatni razgovor – koji je, kako ćemo vidjeti, umalo zaustavio kotač hrvatske povijesti – bio je predviđen za poslijepodne 21. lipnja u Beogradu, samo četiri dana prije proglašenja neovisnosti.
Sudbonosni petak
Što se događalo toga sudbonosnog petka, opisao je akademik Davorin Rudolf u svojoj sjajnoj knjizi memoara “Stvaranje hrvatske države 1991. – ministarska sjećanja”. Kao ministar vanjskih poslova, na sastanak u Beograd putovao je zajedno s predsjednikom Tuđmanom te je o tome mogao pisati iz prve ruke, kao autentični svjedok vremena. Na tu epizodu u novijoj hrvatskoj povijesti Rudolf je bacio posve novo svjetlo, a taj petak označio je kao dan kad je Hrvatska prešla Rubikon. Dosad se, naime, nije znalo da je Tuđman na taj beogradski razgovor stigao s prijedlogom političkog rješenja jugoslavenske krize u kojemu hrvatskog proglašenja neovisnosti – nije bilo! No krenimo redom. Na sastanak s Bakerom, koji je 21. lipnja čak 12 sati razgovarao s predstavnicima svih šest jugoslavenskih republika, saveznim premijerom Antom Markovićem i s predstavnicima Kosova, Tuđman i Rudolf letjeli su prilično neraspoloženi. Zabrinjavalo ih je stajalište SAD-a: State Department i predsjednik Bush bili su zaokupljeni prvim iračkim ratom, ujedinjenjem Njemačke, raspadom Sovjetskog Saveza... “U balkanskom ringu mi nemamo svog psa!” govorio je Baker. Nisu, dakle, imali za koga navijati. “Tuđman”, piše Rudolf, “koji se uvijek doimao zdravo i moćno, kao kršan, energičan i odlučan čovjek, izgledao je skršen, uvučen u sebe, pritisnut brigama kojima se ne može oteti pa ga prate i glođu.” Tijekom leta Rudolf je pročitao Tuđmanove teze pripremljene za njegov razgovor s Bakerom. Ni riječi o proglašenju neovisnosti Hrvatske. Njegove osnovne zamisli poklapale su se s prijedlogom Alije Izetbegovića i Kire Gligorova o “mekanoj” asimetričnoj jugoslavenskoj federaciji. Proglasi li samostalnost, Hrvatskoj prijete čak i sankcije, povjerio se Tuđman Rudolfu. Vjerojatno su ga na to upozorili Nijemci. Smatrajući da je koncept “mekane” federacije mutan i neostvariv, Rudolf je Tuđmanu predložio: “Rekao bih Amerikancu što je u nas odlučeno na referendumu i da je odluka o neovisnosti utemeljena na Ustavu SFRJ i Ustavu SR Hrvatske. Amerikanci su legalisti. Neće skočiti na nas.”
Prije hrvatskog izaslanstva, s Bakerom su razgovarali Slovenci Milan Kučan i Dimitrije Rupel. Kad su završili, Kučan je na brzinu obavijestio Tuđmana kako je Amerikancu rekao da Slovenija ne odustaje od proglašenja neovisnosti. “Sve je trajalo desetak sekundi”, piše Rudolf. “Za nas su to bili povijesni trenutci. Osokoljen, predsjednik Tuđman u sebi je prelomio dvojbe i nespokojstvo..., pohranio je svoje zagrebačke bilješke duboko u torbu i odlučio se za sasvim drugačiju priču.”
Odrješiti Amerikanac
Baker je u razgovoru s Tuđmanom bio odrješit: ni SAD ni države EZ-a neće priznati jednostrani akt o neovisnosti, a posebice je upozorio da će Hrvatsku i Sloveniju smatrati odgovornima ako se dogodi sukob. Tuđman je Amerikancu uzvratio da će Hrvatska za nekoliko dana proglasiti neovisnost, jer tako su na referendumu odlučili građani, koji su mu dali mandat da tu odluku ostvari i on ih ne smije i neće iznevjeriti! Te trenutke Rudolf je ovako opisao: “Nikada tijekom naše dugogodišnje suradnje nije bio tako državnički odlučan kao u tom trenutku. Fanatičan, ostrašćen, nepokolebljiv. Baker i njegovi suradnici bili su iznenađeni odlučnošću našeg predsjednika. Nastao je tajac. Nitko se nije pomaknuo s mjesta.
Pred američkim državnim tajnikom, koji je predstavljao najmoćniju silu svijeta, grmio je predsjednik jedne male zemlje! Potom je Tuđman nastavio smireno objašnjavati dobrobit našeg osamostaljenja. (...) Na kraju je Amerikanac izgovorio ključne riječi: Sjedinjene Države podupiru jedinstvo i teritorijalnu cjelovitost Jugoslavije, ali su istodobno protiv uporabe sile da bi se to jedinstvo održalo! Ponovio je i ovo: Ako se SAD moraju odlučiti između demokracije i jedinstva Jugoslavije, uvijek će izabrati demokraciju!” Bakerove dvosmislene izjave u Beogradu svatko je tada protumačio na svoj način. Milošević je, primjerice, zaključio da Srbija i prosrpska JNA napokon mogu pokrenuti svoj pakleni ratni stroj protiv Hrvatske te da ih u tome neće zaustaviti ni SAD ni Europa. Tako je i bilo.
“Kad smo izišli iz dvorane”, piše Rudolf, “moja prva rečenica je bila: ‘Gospodine predsjedniče, prešli smo Rubikon!’ (...) Odlučnom izjavom američkome ministru o proglašenju neovisnosti države Hrvatske najavio je svoju povijesnu misiju. Alea iacta est! Kocka je bačena.”