Nacionalne i političke razlike u Bosni i Hercegovini vidljive su na svakom koraku i poduži je popis svega onoga oko čega nema suglasnosti u ovoj zemlji. Vanjska politika svakako je jedna od tih tema pa su i institucije zadužene za njezinu provedbu uglavnom djelovale ovisno o tome tko im je na čelu ili tko ih zastupa na određenom događaju ili destinaciji.
Predsjedništvo BiH, koje po Ustavu ima velike ovlasti u vanjskoj politici, uglavnom nema jedinstven stav ni o jednom pitanju, a imajući u vidu političke opcije koje trenutačno zastupaju članovi državnog Predsjedništva, malo je vjerojatno da će biti pozitivnih promjena u odnosu na prošli saziv ovog tijela. Kako to izgleda u praksi, najbolje se može vidjeti prema istupima u tijelima Ujedinjenih naroda. Od Opće skupštine do Vijeća sigurnosti UN-a, istupi Bosne i Hercegovine oprečni su ovisno o tome tko je u tom trenutku na čelu kolektivnog šefa države, kako neki vole nazivati Predsjedništvo BiH.
U BiH se sve zna, a ništa se ne zna
Što se tiče vanjskopolitičkih ciljeva, aktualna državna vlast još je na početku mandata tvrdila kako će pronalazak zajedničkih točaka ili strateških opredjeljenja biti jedan od prioriteta. Čini se kako nisu puno ostvarili na tom planu. Treba priznati da je, barem formalno, europski put nešto što prihvaćaju većinski sva tri naroda u BiH. Hrvati i Bošnjaci su za članstvo u NATO savezu, Srbi ne. Jednako tako, Hrvati i Srbi bi bliže odnose sa susjedima, matičnim zemljama. Bošnjaci nisu za to. S druge strane, Hrvatima nije tako blisko povezivanje s Istokom, bila to Rusija ili islamski svijet. Srbi i Bošnjaci sa simpatijama gledaju na to.
Ipak, a pokazuju to još uvijek i istraživanja stavova javnosti, članstvo BiH u Europskoj uniji zajednički je, možda i jedini, vanjskopolitički prioritet svih strana u ovoj zemlji. Nema spora ni oko ulaska BiH u Svjetsku trgovinsku organizaciju i druge globalne saveze. Međutim, kada govorimo o konkretnijim svrstavanjima, nastane problem. Tako je za članstvo u NATO-u u dogledno vrijeme nemoguće privoljeti srpsku stranu. I to bez obzira na to je li riječ o aktualnoj vlasti ili oporbi u Republici Srpskoj. Već godinama nema nikakvog napretka na NATO putu BiH i to je jasan pokazatelj suprotstavljenih stavova unutar zemlje i institucija koje o tome trebaju odlučivati.
Slično, ako ne i isto, zadesit će i eventualne pokušaje da se Bosna i Hercegovina na određeni način uvuče u BRICS priču, odnosno u savez koji čine Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika. Vlasti RS-a bi rado da BiH bude jače, pa i institucionalno povezana s BRICS-om. Međutim, u Federaciji BiH nema nikakvog interesa za jačanje takvih veza, što se dijelom pravda i malom trgovinskom i općenito ekonomskom suradnjom s članicama te asocijacije.
Za i protiv
Koliko su vanjskopolitički ciljevi u BiH oprečni, pokazuje i pristup obvezi usklađivanja vizne politike BiH s onom Europske unije. Za hrvatsku stranu u BiH nije sporno uvođenje viza ni jednoj od šest "spornih" zemalja (Rusija, Kina, Turska, Azerbajdžan, Katar i Saudijska Arabija). Međutim, vladajuća bošnjačka i srpska politika odlučne su odbiti uvođenje viza Turskoj (Bošnjaci) odnosno Rusiji i Kini (Srbi) bez obzira na političku cijenu. Također, Milorad Dodik nastoji održavati bliske veze s predsjednikom Azerbajdžana Ilhamom Alijevim, dok je Bošnjacima Katar višestruko bitan s političke i ekonomske strane.
Dakle, ono oko čega se u vanjskopolitičkim ciljevima BiH može postići kompromis je pristupanje Europskoj uniji, iako i tu nisu svi spremni ispuniti baš svaki zahtjev iz Bruxellesa, pa čak i po cijenu dugotrajnog zastoja na europskom putu. Formalno barem, članstvo u EU ostaje utvrđeni vanjskopolitički prioritet BiH. Podupire ga, ne baš podjednako, i javnost u sva tri konstitutivna naroda.
Potpuno je drugačija situacija s pridruživanjem NATO savezu. U Federaciji BiH oko toga ne bi bilo spora, čini se. Međutim, odlučno suprotstavljanje srpske politike ovaj cilj ne čini "državnim" i realno su mali izgledi da se neki značajniji pomak prema članstvu ostvari u predstojećim godinama. Dugoročno, ne treba ga isključiti jer moguće je da Srbija krene putom članstva u NATO-u, a onda će i čelništvo RS-a drugačije promišljati to pitanje. Treba tome dodati i evidentne razlike prema regionalnoj suradnji, a poglavito odnosu sa susjedima. Dok Hrvati i Srbi inzistiraju na jačanju međudržavnih veza s Hrvatskom i Srbijom, kod Bošnjaka postoji, najblaže rečeno, nedoumica oko toga. Formalno jesu za suradnju i povezivanje, ali na konkretnim pitanjima često se ispostavi da bošnjačka politika toj suradnji pristupa s figom u džepu. Baš kao i srpska svakoj regionalnoj ideji koja uključuje vidljivost Kosova kao neovisne države. •