Učenici su ga svojedobno proglasili najboljim profesorom u BiH. Vedran Zubić, inženjer geodezije, predaje geografiju, a tu žicu naslijedio je od roditelja, koji su također bili profesori ovog predmeta.
Posao je zavolio od prvog dana, primio brojna priznanja, bio kandidat i za Večernjakov pečat, držao predavanja pred tisuću djece, uveo inovativnost u obrazovni sustav i približio djeci predmet i učinio im ga omiljenim. Na početku nove školske godine dao je intervju za Večernji list BiH.
Vedrane, za početak, radite li i jeste li krenuli u novu školsku godinu kao profesor u dobrinjskoj gimnaziji u Sarajevu? Priča da ste tehnološki višak sve je zabrinula.
- Da, naravno. Ja sam profesor i zaposlenik Gimnazije Dobrinja.
Što ste novo i inovativno kao jedan od najboljih i najpopularnijih profesora u BiH pripremili za svoje učenike u ovoj školskoj godini?
- Teško mi je uopće definirati pojam “najbolji” profesor. Mislim da svi kolege daju sve od sebe na najbolji način. Ja možda najviše pričam (smijeh). Bit priče u ovoj godini bit će mi socijalizacija i kontrola mentalnog zdravlja. Mislim da je to bit svega. Da smo imali sportaša koji nije igrao 18 mjeseci, bio bi upitan na terenu. Djeca trebaju vratiti svoje društvene navike. Od znanstvenog elementa izdvojio bih modernu geoekološku priču i livestream predavanja o raznim temama na kanalu “Vedra geografija”. To je nešto što uskoro počinje.
Pred nama je treća školska godina koju prati pandemija. Kako se bilo naviknuti na sve ovo?
- Ljudi se naviknu na razne stvari. Ovo je na početku bio neki oblik zatvora. Sjetite se da maloljetnici nisu mogli uopće izlaziti. Zatvaranje u sobe s uređajima koji su bili segment igre, a sada postali obrazovno sredstvo, sigurno je bilo čudno za djecu. Mislim da nismo toliko propustili u znanosti i učenju. Mislim da nam je puno lošije stanje sa psihosomatskim razvojem i mentalnim zdravljem. Vjerujem kako treba provjeriti i držanje kod učenika, iskrivljena leđa i slično. A lekcije ćemo nadoknaditi, zdravlje malo teže. Mora se sada o tome povesti računa. Škola nije samo obrazovanje. Ona je sastavni dio društvene zajednice.
Kako ste se vi konkretno prilagodili ovom kombiniranom modelu nastave?
- Kombinirani je dio bio najteži. Profesori su doslovno bili non-stop aktivni. Tu smo gubili i vrijeme i resurse. Ljudi su se umarali, a pitanje je bilo je li se ostvarila kvaliteta djelovanja. Moram priznati da sam se prilagodio, ali i mnogo umarao jer moralo se biti na više strana. Od korespondencije sa školom, roditeljima, učenicima do brojnih statistika koje su se u hodu popunjavale. Mislim da je tu najviše trpjela nastava. Bit škole uvijek su djeca, a ne neki “papiri”.
Koliko je kompliciranije funkcionirati u tom modelu nastave na daljinu, komunicirati s djecom virtualno, ispitivati ih...?
- Teško je ostvariti pedagoški kontakt i opservaciju. Možete vi online predavati, ali dok ne vidite dječje oči uživo, niste sigurni ni u svoj rad, ali ni u pedagoško djelovanje. Imam sreću pa moja djeca ne pitaju za ocjene. Mi smo se davno dogovorili koliko su one nebitne. Tako da je i ispitivanje bilo na drugačiji način izvedeno.
U BiH se mnogo govori o dvojnom obrazovanju, ali uglavnom dominira teorija, a praksa često ostane zapostavljena. Zašto je to tako?
- Dvojno obrazovanje je dobra stvar, ali treba biti realan. Kao prvo, škola ne služi samo “tržištu rada”, a kao drugo - ja uistinu ne znam koja je ovdje ekonomska politika?! Često čujete “treba radnika i tako dalje”. Ja to uistinu ne vidim. Upitna je proizvodnja, od agrara i manufakture do makroenergetike. Ali uistinu se mnogo pozornosti posvećuje teoriji. Ona je osnova, ali bez prakse nema svrhu. Evo, kod nas se priča o IT-ju. Pa zar netko stvarno misli da će inženjer s vrhunskom plaćom doći u školu raditi s djecom za 1000 KM!? Lako je reći “dvojno obrazovanje”. Sam naziv je ovdje samo u teoriji.
Generacije, nažalost, u posljednje vrijeme sve više obrazujemo za Njemačku, Irsku, prekooceanske zemlje. Kako to komentirate?
- Pa naravno da idu. Realno, odlaze trbuhom za kruhom. Mladi naraštaji su brzi i mnogo bolje informirani. Nemaju namjeru trošiti svoje vrijeme dok traje priča “mi smo u tranziciji”. U kapitalizmu globalizacije ljudi idu za boljim ekonomskim i životnim uvjetima.
Kako sačuvati mlade u BiH? Koja su rješenja?
- Samo ekonomijom. Od malih sredina i njihovih mikroekonomija. Čak ni urbanizacija velikih centara nije dobra. Ako mladi ne vide ekonomsku budućnost, ako im za paket pelena trebaju dvije dnevnice, ako plaću treba dati za vrtić, ako im je plaća (ako rade) upola manja nego potrošačka košarica, teško možete zadržati te ljude. Treba napraviti kombinaciju nove demografske, fiskalne i ekonomske politike. Pitanje je kada će to doći.•