Ove godine svečano je obilježena godišnjica vojno-redarstvene operacije “Oluja”, ali je pomalo zaboravljen događaj i godišnjica deblokade Bihaća i regije. Tada je Miroslava Tuđmana svečano dočekao Atif Dudaković i zahvaljivao mu na pomoći i spašavanju 140.000 ljudi u Krajini kojoj je bio namijenjen srebrenički scenarij. Dvadeset i tri godine od toga događaja Dudaković sve češće u javnosti govori o novim ratovima, dok Tuđman zagovara nova rješenja koja bi donijela trajnu stabilnost BiH i regiji. Koja su to rješenja, u intervjuu za Večernji list govori prof. dr. sc. Miroslav Tuđman.
Čini li vam se da je ove godine godišnjica deblokade Bihaća prošla “ispod radara”?
- S jedne strane, može biti razumljivo jer je Oluja za Hrvatsku značila oslobađanje dviju trećina okupiranoga područja i proslava je bazirana na tu činjenicu. Ipak, zaboravlja se kako je neposredni povod za Oluju bio poziv gradonačelnika Bihaća da se grad i cijelu tu regiju spasi od scenarija koji je prije toga doživjela Srebrenica. Oluja je spasila 140.000 ljudi od sudbine koja je zadesila Srebrenicu.
Prije 23 godine Hrvatska je bila označena kao spasitelj, a danas se RH i Hrvate spominje kao dio udruženog zločinačkog pothvata. Kako je došlo to takvog obrata?
- Problem BiH, i onda i sada, bilo je pitanje hoće li BiH biti država triju konstitutivnih naroda i hoće li se uspostaviti na federalnim, odnosno konfederalnim osnovama. Sva tri ključna plana međunarodne zajednice, Cutileirov, Vance-Owenov i Stoltenbergov, imala su u prvim verzijama odredbu da će se županije, provincije ili republike formirati prema nacionalnim kriterijima. To je nešto što nije odgovaralo srpskoj unitarnoj politici jer su oni željeli svoju jedinstvenu jedinicu koja će biti dio ostataka Jugoslavije. Kasnije su reterirali i pristali na RS, što im je priznala međunarodna zajednica, ali i Alija Izetbegović koji je samostalno pristao na tu ideju. U Daytonu se o tome uopće nije razgovaralo. Bošnjaci su zagovarali jedan centralistički hegemonizam ne želeći priznati pravo ni Hrvatima ni Srbima na suverenost. Hrvatska opcija bila je jedina koja je istinski zagovarala federalno, odnosno konfederalno rješenje za BiH. Apsurdno je da su Hrvati na kraju optuženi za udruženi zločinački pothvat kao strana koja je najmalobrojnija u BiH i koja se branila od napada naroda koji su bili mnogo brojniji. Sve ključne borbe za opstanak BiH i potiskivanje agresora vodile su se na teritoriju koji je bio pod kontrolom Hrvata. Ta činjenica je dokaz da su se Hrvati branili i borili protiv agresora. Isto tako je činjenica da su Hrvate etnički očistili i Srbi u Posavini, a u središnjoj Bosni Armija BiH i Bošnjaci. Samo to dovoljno govori o tome kako Hrvati ne mogu biti dio udruženog zločinačkog pothvata i da on u biti nije postojao. Kako je onda moguće da su Hrvati optuženi za udruženi zločinački pothvat?
Hrvati kao narod nisu osuđeni za UZP, ali im se stavlja takva hipoteka. Kako u takvim uvjetima dalje graditi državu?
- Svaka trezvena prosudba govori kako BiH u ovakvom obliku ne može funkcionirati. Optužba za UZP samo dodatno narušava mogućnost opstanka BiH jer ove države ne može biti bez Hrvata. Paradoks je da su Hrvati, kao najmalobrojniji narod u BiH, jedina šansa opstanka BiH. Ovdje je samo pitanje u kojoj mjeri će trezveni političari s bošnjačke strane to shvatiti i konačno se prestati hraniti mitovima i željama da svojataju BiH.
Upravo s te strane najčešće dolaze prijetnje novim ratom u BiH...
- Prijetnje ratom nemaju osnove i neutemeljene su. S racionalnoga stajališta može se reći kako oni koji prijete ratom nemaju argumente za ono što bi željeli ostvariti. S druge strane, moramo naučiti iz vlastite povijesti da ni jedna sila hegemonije nije dugo trajala. Prema tome, ono što se ratom želi ostvariti nema šanse ni budućnosti na ovim prostorima. Oni koji zagovaraju ili provode tu politiku sigurno nemaju budućnosti.
Kako vidite BiH u budućnosti?
- Mogu govoriti samo o načelima na kojima BiH u budućnosti može postojati. Lideri moraju osigurati da država bude stabilna. A stabilnosti neće biti bez suverenosti sva tri naroda. Ni jedan narod ne smije osjetiti da ga ostala dva na bilo koji način ugrožavaju. Mora se riješiti pitanje Izbornog zakona, pravo na javnu televiziju na svome jeziku svakog konstitutivnoga naroda i druga slična pitanja. Dok se to ne riješi, neće biti stabilne BiH. Pogledajte druge federalne države, sve su riješile ta pitanja i te zemlje imaju mogućnost. Uzmite primjer Belgije, Švicarske, ali, ako želite, i Njemačke, Amerike i Rusije koje su zajednice regija ili neovisnih država. Svi su oni našli model kako živjeti u miru i napredovati. Ključni problem BiH nije u teritoriju, nego u pravu na suverenost i konstitutivnost triju naroda.
Je li završio rat u BiH?
- Svaki rat mora imati svoj završetak i na kraju suprotstavljene strane moraju sjesti za stol te razgovarati o budućnosti. I u BiH se konačno mora govoriti o modelu države koji će biti funkcionalan. Svi koji to ne zagovaraju ne žele opstanak BiH kao države u budućnosti.
Bošnjački političari posljednjih su dana izrekli mnoge teške poruke RH zbog Pelješkoga mosta. Kako su te poruke doživljene u Hrvatskoj?
- To su poruke koje su ostatak hegemonističkih pretenzija i, jednostavno, odbijanja svakog suživota, ne samo s Hrvatima u BiH nego i s Hrvatskom kao susjednom zemljom na koju BiH treba biti prirodno naslonjena. Sama argumentacija bošnjačkih političara besmislena je. Taj most je svojim gabaritima isti kao oni u Istanbulu koji spajaju Europu i Aziju. Ispod njih prolaze najveći brodovi bez problema. Tako će biti i na Pelješcu. Sve ovo odraz je hegemonističkih pretenzija te politike prema drugima i tu se negira suživot u cijelosti.
Imaju li te poruke dugotrajne učinke ili će mnogo toga biti zaboravljeno nakon općih izbora u BiH?
- Vjerujem da će zagovornici tog političkog programa koji ne nudi budućnost odustati od svojih stavova. U EU vide BiH kao državu koja nije samoodrživa i to treba mijenjati. Bošnjaci moraju izabrati vodstvo koje će otvarati puteve suživota i zajedništva, a ne inzistirati na sukobima koji produbljuju krizu. Život će ih natjerati tražiti rješenja. BiH, kao i RH, ostaje bez stanovništva, tako da bi tijekom određenog broja godina moglo doći do situacije da jednostavno nema ljudi koji će servisirati osnovne potrebe društva, a kamoli pratiti politike podjela koje sada pojedinci pokušavaju provesti. Samo suradnjom možemo svi napredovati. Svaki drugi put vodi nas u nove probleme.•
O čemu ova budala trabunja.