U mnogočemu su BiH i Libanon, dvije zemlje iako na različitim meridijanima, s nažalost sličnom burnom prošlošću, slične i suočavaju se s iskušenjima koja dodatno narušavaju unutarnju stabilnost, a potpuno zajedničko im je svojevrsno političko nasilje koje se ogleda u preglasavanju manje brojnih zajednica i lažnom izjašnjavanju pojedinih političara, piše Večernji list BiH. To je, uz ostale, jedan od razloga zbog kojih se vodio rat u BiH, a nakon rata ne može se uspostaviti stabilnost upravo zbog toga što se krše načela dogovorena mirovnim sporazumom, što je u bh. slučaju Daytonski mirovni sporazum. U srži problema BiH i Libanona, uz razne vanjske utjecaje, pokušaj je ostvarenja dominacije jedne grupacije koja nastoji preuzeti sve poluge u svoje ruke. U bh. slučaju i stvoriti vlastitu nacionalnu državu.
Maronitski katolici
U oba slučaja političke pozicije i vlast u velikoj mjeri ovise o nacionalnim i vjerskim identitetima, što stvara političke fragmente sklone manipulacijama, preglasavanju i, u konačnici, destabilizaciji društva. Iako se političke i sektaške podjele u BiH i Libanonu razlikuju, postoji značajna sličnost u načinu na koji različite vjerske i nacionalne skupine pokušavaju ostvariti političke ciljeve manipuliranjem identitetima i političkim institucijama. Libanon je poznat po svom sektaškom sustavu vlasti, poznatom kao "confessional system", u kojem su ključne političke pozicije (predsjednik, premijer i predsjednik parlamenta) dodijeljene na temelju vjerske pripadnosti. Prema ovom sustavu, predsjednik mora biti maronitski katolik, premijer sunitski musliman, a predsjednik parlamenta šijitski musliman. Slično, u BiH je politički sustav zasnovan na načelu konstitutivnih naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba. Najviše političke dužnosti raspodijeljene su prema nacionalnoj pripadnosti, pri čemu je Predsjedništvo BiH podijeljeno među trima narodima, dok su ključne pozicije u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti također etnički orijentirane. U obama sustavima često dolazi do preglasavanja jedne od etničkih ili vjerskih zajednica, dok manipulacija identitetima postaje strategija političkog opstanka. U Libanonu se to može vidjeti, gdje političari iz muslimanskih stranaka (sunitskih i šijitskih) šire svoj utjecaj nasuprot maronitskoj katoličkoj zajednici. Muslimanski političari čak lažno koriste maronitski identitet kao predstavnici katoličke zajednice, osiguravajući političke pozicije koje im ne pripadaju. Ova pojava dovodi do smanjenja političkog utjecaja autentičnih predstavnika katoličke zajednice, ali i potpune marginalizacije ove zajednice koja, također je to slučaj, najbrže opada u udjelu stanovništva ove zemlje Staroga svijeta. Slično, u BiH je preglasavanje naroda u političkom sustavu postalo ozbiljan problem, osobito u kontekstu manipuliranja nacionalnim identitetima. U nedavnom slučaju optužbe za manipulacije nacionalnim identitetima postale su predmet političkih rasprava, osobito kada političari iz različitih razloga mijenjaju svoju nacionalnost kako bi obnašali dužnosti rezervirane za pripadnike određenog naroda.
Identitet i legitimitet
Ovo je osobito očito u slučaju političara koji se izjašnjavaju kao Hrvati kako bi postigli političku korist u hrvatskom klubu Doma naroda Parlamenta FBiH iako su u stvarnosti pripadnici drugih naroda. No, nije to jedina "disciplina" kojoj se pribjegava u bosanskohercegovačkome slučaju. Ponajprije se to odnosi na političke predstavnike u vlasti koje se bira iz jednoga naroda te se tako nameću predstavnici drugome narodu. To se uglavnom događa Hrvatima u BiH jer se ozakonjenim sustavom manipulacija na takav način čak u četiri navrata bira hrvatski član Predsjedništva BiH. Fenomen Željka Komšića iskoristio je dio bošnjačkih stranaka kako bi do kraja iskoristio svoju brojnost u odnosu na Hrvate. Takvo što je grupacija okupljena oko SDFA pokušala instalirati i u Domu naroda 2018., odnosno 2022. godine, kako bi Hrvate "svela" na mjeru, kako je to slikovito objašnjavao čelnik najveće bošnjačke stranke SDA Bakir Izetbegović. To najizravnije otkriva planove dobroga dijela bošnjačkih stranaka kakvu državu u konačnici zagovaraju. U slučaju Libanona, koji je u ratu i kaosu, ali i BiH, koja je u stanju mira i političke nestabilnosti, potrebno je uvesti strože zakone koji bi spriječili zloupotrebu lažnog nacionalnog izjašnjavanja i manipulacija u političke svrhe.