Pismo koje je primila dok je bila u Međugorju pomoglo je Minervi Tannouri da preboli svoju najveću tugu. Nakon smrti sina jedinca Ilije osjećala je duboku tugu zbog koje je njezino srce dugo krvarilo. Ona i njezin sin bili su vrlo povezani i veoma ga je voljela, piše Aleteia, prenosi međugorje-info.com.
Onesvijestila se od šoka
“Preboljela sam gubitak četiriju bliskih osoba iz moje obitelji, ali najveća tragedija bio je gubitak mog sina Ilije, koji je stradao u 21. godini u prometnoj nesreći kad je na njega naletio kamion dok je bio na putu za Beirut”, rekla je Minerva. Vijest je bila šokantna. “Nakon što su moj suprug, moja sestra i moj nećak čuli vijest o pogibiji, isključili su telefon i tada sam shvatila da se tragedija dogodila mom sinu, koji se rodio nakon sedam godina čekanja tijekom kojih sam pokušavala začeti. Kad je moj suprug stigao kući, rekao mi je što se dogodilo i ja sam se onesvijestila od šoka. Tada je započeo moj put patnje.” Unatoč agoniji, sinu je odala počast organizirajući mu predivan pogreb. “Bila sam pod jakim sedativima. Ilijin posljednji oproštaj izgledao je kao vjenčanje jer smo se pobrinuli za svaki detalj: sve smo ukrasili cvijećem, služili smo najbolja predjela i angažirali zbor.” Pogreb je za nju bio poput noćne more. “Stalno sam ponavljala: ‘Oprosti, sine moj, ako sam te ikad zanemarila ili osramotila. Molila sam ga za oproštaj, a zatim sam ga poljubila. Nisam vjerovala da je sve što prolazim stvarnost! Mislila sam da sanjam i pitala se kad će ova noćna mora završiti?!” Kako su godine prolazile, vrijeme nije učinilo ništa da joj ublaži patnje. “Prošlo je sedam godina, a ja sam se još uvijek gušila u suzama, tuzi i boli. Svakog dana sam gledala njegove crteže i palila svijeće za njegovu dušu. Iako sam oprostila čovjeku koji je prouzročio njegovu smrt, izolirala sam se od svih ljudi.” Sve se promijenilo kad je Minerva otišla na hodočašće u Međugorje, mjesto za koje mnogi vjeruju kako se ovdje Gospa ukazuje od 1981. do danas. “Zahvaljujem mom prijatelju Najatu koji je osvojio nagradu za sudjelovanje u televizijskom programu i koji je pokrio troškove putovanja”, kaže Minerva za Aleteiu, prenosi međugorje-info.com. Na hodočašću je Minerva zamolila Gospu za znak: “Kad sam doputovala u ovo posebno mjesto, oazu mira, zamolila sam Gospu da mi pošalje znak: ‘Ako je moj sin s tobom, prestat ću nositi crnu odjeću nakon više od sedam godina žalosti i tuge’. I iznenađenje je stiglo kad sam primila pismo koje sam našla ispod vrata svoje spavaće sobe. U tom sam trenutku osjetila duševni mir, bio je to znak da Gospodin čuje svaku moju želju. Ova poruka bila je glavni uzrok mog prelaska iz žalosti u radost i ponovni život”. Što je pisalo u tajanstvenoj poruci? “Draga Minerva, dobro razumijem vašu tugu jer ste iskusili istu bol kao i ja kad je moj Sin bio razapet. On je uskrsnuo, a sada vam dajem snagu da nastavite svoj život. Vrlo ste mi dragi i nezamjenjivi ste u životima mnogih ljudi. Tama vas je pobjeđivala sedam godina, ali ne zaboravite da je broj 7 i znak pobjede. Ovo putovanje omogućit će vam da se ponovno rodite i pomoći vam da odjenete bijelu odjeću koja označava uskrsnuće. Moje čisto srce pratit će vas u svim etapama vašeg života. Dobro razumijem vašu bol i zato ću vam uvijek biti blizu.”
Ostavila duboku tugu
U potpisu je stajalo: “Ovu poruku napisala je osoba koja vas voli”. “Pismo me dotaklo”, objašnjava Minerva, “odgovorilo mi je na pitanja koja sam postavila Gospi. Uistinu sam imala dojam da se obraća meni uvjeravajući me da me prati u mojim brigama; da je dijelila moj križ i pokazala mi put do uskrsnuća”. Pismo je promijenilo Minervin život, omogućivši joj da konačno sa strane ostavi duboku tugu i prihvati novi život.“Kasnije je otkriven identitet autorice pisma. Bila je sudionica hodočašća s kojom sam se sprijateljila nakon našeg povratka u Beirut. Rekla sam joj da je njezino pismo pravi nebeski znak i odgovor na sva moja pitanja. Primila sam još jedan znak, zahvaljujući Gospinim ukazanjima svakog 2. u mjesecu u kojem smo putovali padao je na godišnjicu smrti mog sina. Tada sam odlučila prekinuti s tugom i opet sudjelovati na vjenčanjima te prihvaćati pozivnice za bilo koju drugu priliku. Napokon sam bila sigurna da je moj sin na nebu i da mi je Gospodin dao snagu da nosim svoj križ. Imala sam iskustvo kako se Duh Sveti zauzima za nas neizrecivim uzdisajima (Rimljanima 8,26). Zahvaljujem Bogu na Njegovoj prisutnosti u našim životima i našoj Nebeskoj Majci na vječnoj brizi i ljubavi.”•