U Gradcu je u 65. godini preminuo Jadranko Jelačić, jedan od osnivača tjednika “Hrvatska riječ”, koji je izlazio u kontinuitetu devet godina u Sarajevu. Jadranko je jedno vrijeme nakon odlaska ravnateljice Ane Havel obnašao i dužnost v. d. ravnatelja novina. Osnovnu i srednju grafičku školu završio je u Sarajevu, a nakon toga studirao je političke znanosti.
Iako je Hrvatska riječ pokrenuta u ratu, a to je bilo daleke 1994. godine, kada je u gradu radila samo jedna tiskara za ravni tisak i kada su padale granate po gradu, Jadranko je svojim trudom i zalaganjem nastojao da ona svake subote izađe na vrijeme i dođe do svojih čitatelja koji su strpljivo čekali ispred sarajevskih crkvi nakon nedjeljnih misa, piše Večernji list BiH.
Ljubitelj sporta
I sam je nedjeljom vršio distribuciju po gradu. Jelačić je bio i pripadnik sarajevskoga HVO-a, kasnije Hrvatske brigade “Kralj Tvrtko”. Volio je sport, koji je i sam uređivao u novinama, a veliku ljubav gajio je prema zagrebačkom Dinamu. Kako je Hrvatska riječ nakon nekoliko godina transformirana u poduzeće Naša riječ d.o.o. Sarajevo, Jadranko se svesrdno trudio da i časopis sarajevske Matice hrvatske Hrvatska misao, koji je izdavala Naša riječ, bude na vrijeme otiskan, kao i mjesečnik “Domovina”. Nakon smrti svoje majke, Jadranko se trajno preselio iz Sarajeva u Gradac, u rodno mjesto njegova oca. Daleko od medija, uz jednu brodicu od prijatelja s kojim je ribario, Jadranko je okončao ovozemaljski život baš na moru koje je toliko volio. Na kraju samo jedno:
- Sretan put, kapetane, i mirno more.
Jedan od osnivača Hrvatske riječi Ivo Butković s velikim žalom primio je vijest o Jadrankovoj smrti. - Kada sam došao na službu u Veleposlanstvo Republike Hrvatske, među prvim ljudima koje sam upoznao u Sarajevu bio je Jadranko. Iako se znalo kako će se uskoro pokrenuti tjednik “Hrvatska riječ” u Sarajevu, u prvi mah činilo mi se nemogućom misijom, prvenstveno što je još uvijek bjesnio rat, a Sarajevo bilo pod opsadom. No, nakon nekoliko razgovora s Jadrankom, znao sam da će projekt uspjeti. Upravo zahvaljujući njemu, svi tehnički problemi vezani uz novine ubrzo su otklonjeni i prvi broj tjednika otiskan je 27. kolovoza 1994. godine. I tada je sve krenulo. Jadranko je bio iznimna osoba, znao je spavati i u tiskari s radnicima kako bi novine izašle na vrijeme, a bilo je velikih problema sa strujom u ratnom Sarajevu. U srcu ga nosim kao dobrog čovjeka i Hrvata koji je ostao u ratnom Sarajevu. Posebno mi je ostalo u sjećanju kada je Hrvatska riječ igrala mali nogomet potpomognuta sarajevskim svećenicima protiv tadašnjih “komunista” koje je predvodio Nijaz Duraković. Igralo se u Skenderiji, a granate su padale okolo - kazuje Butković i sa sjetom se prisjeća tih vremena. Doajen bh. odvjetništva 90-godišnji odvjetnik Mladen Šutej poznavao je Jadranka i njegovu pokojnu majku Dragicu.
- Bio sam jako žalostan kada sam čuo vijest o njegovoj smrti - kaže Mladen. Volio je svakome pomoći i bio je blagonaklona osoba. Sjećam se da je prije rata imao tiskaru u gradu i bavio se svim poslovima vezanim uz tiskanje. Ono što je u meni izazivalo posebnu empatiju prema njemu, to je njegova odanost koju je posebno iskazivao prema majci koja je bila hendikepirana jer je bila gluha osoba. Dok je bio u Sarajevu posjećivao me je češće. On je moje kumče i na toj liniji održavali smo odnose. Čak sam u ratu zastupao Hrvatsku riječ nakon tužbe Atifa Purivatre koji je tužio tjednik, navodno, zbog klevete. No, sve je dobro završilo. Kratko rečeno, Jadranko je bio human i nadasve dobar čovjek - kaže Mladen Šutej.
Veliki planovi
Glavni urednik i direktor Večernjega lista BiH Jozo Pavković bio je dobar kolega i prijatelj s pokojnim Jelačićem. Surađivali su na nekoliko projekata, od kojih je najznačajniji “Hrvatska riječ”. - Imali smo velike planove kako tjednik “Hrvatska riječ” pretvoriti u dnevnu tiskovinu koja bi snažno promovirala zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa u BiH, ali i politiku suživota. Ostat će zabilježeno da je u okviru iste ekipe i istog nakladnika jedno vrijeme izlazio i časopis hrvatsko-bošnjačkoga prijateljstva “Domovina”. Kao autori su se pojavljivali novinari svih naroda, od kojih su mnogi i danas vrlo aktivni. Takvih medijskih pokušaja ni prije, a ni kasnije nije bilo. Reći ću, nažalost. Danas svjedočimo koliko se malo radi na tom međunacionalnom povjerenju koje nam je svima potrebno. Posebno su mi ostali u sjećanju nezaboravni ratni i poslijeratni susreti u Sarajevu. Jadranko je bio zaštitni znak naše novinarsko-uredničke ekipe, svi su ga voljeli. Bio je jako emotivan, pokušavao je biti graditelj mostova, ne samo među Hrvatima već i među svim narodima. Žalostan sam što je nakon dvojice urednika Hrvatske riječi, koja su umrla u posljednja tri mjeseca - Alenka Zornije i Marija Pejića, otišao i direktor Jadranko Jelačić. A bili su još mladi. Osobito duhom - istaknuo je Pavković.
I Darinko Bago, bivši veleposlanik RH u BiH (1996. - 1999.), biranim se riječima oprostio od pokojnog Jelačića.
- Jadranka sam upoznao kad sam došao u Sarajevo, neposredno nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma. Ono što ga je resilo bio je osjećaj za prepoznati pravu informaciju. Dakle, imao je razvijen istinski novinarski osjećaj pa je i iz najbanalnije situacije, koja je barem tako izgledala svima, znao prepoznati pozadinu i izvući pouku. Najčešće je bio u pravu. S druge strane, resile su ga vrijednosti koje su iznimno bitne, a to su ljudskost i poštenje. Jadranko je ostavio na mene izvanredan dojam, surađivali smo godinama te smo i nakon što sam se vratio u Zagreb i izišao iz diplomacije ostali u vezi. Njegova me je smrt iznenadila imajući u vidu da smo mi na neki način generacija i da smo se i s te strane jako dobro razumjeli - kazao nam je Bago. •