"Molite za mir Jeruzalemov." Ta rečenica mi se posebno usjekla u um tijekom razgovora s fra Željkom Barbarićem, svećenikom Hercegovačke franjevačke provincije, magistrom znanosti s uglednog Fordhama, književnikom koji je trenutačno na službi u Jeruzalemu. Sve to bili su povodi za razgovor za Večernji list BiH.
Večernji list: Fra Željko, znamo da "oduvijek" vrije na Bliskom Istoku. Međutim, ovo što se sada događa između Židova i Palestinaca djeluje zabrinjavajuće. S obzirom na to da ste u žarištu zbivanja, kakve informacije imate, što se događa?
- Svima je poznato, barem iz vijesti i preko malih ekrana, da na Bliskom istoku, kao što kažete, opet vrije. Koliko god čovjek živio ovdje i koliko god poznavao ili ne poznavao prilike, ne može se oduprijeti misli koliki su razmjeri boli i užasa u svemu ovome što se događa. Ne samo danas nego kroz čitavu povijest sukoba među ljudima na ovom malenom prostoru obilježenom tolikim ratovima, razaranjima, sukobima i nemirima. I sve je ovo prekomplicirano da bi stalo u jedan intervju ili jednu doktorsku disertaciju. U nedostatku vlastitih riječi o svemu ovome, evo dijela poruke koju je uputio naš jeruzalemski patrijarh kardinal Pizzaballa ovih dana pozivajući nas na molitvu za mir u Svetoj Zemlji: "Odjednom smo katapultirani u more neviđenog nasilja. Mržnja koju, nažalost, proživljavamo već predugo još će se više povećati, a spirala nasilja koja će uslijediti stvorit će još više razaranja."
Večernji list: Kako je franjevcima u Svetoj Zemlji u jeku rata, održavate li svete mise i kako komunicirate s vjernicima? Što kažu vjernici, kako na njih sve ovo djeluje?
- Ovih dana trudimo se održavati kontakte jedni s drugima, hrabrimo jedni druge i sa zabrinutošću osluškujemo kako će se razvijati situacija. Imam prijatelje ovdje i među kršćanima, i među Židovima i među muslimanima. Svi dijelimo jednaku zabrinutost umotanu u neizvjesnost… A mi kršćani smo, prije svega, pozvani na molitvu i post za mir. Imamo dojam da nam je oduzeto sve, ali, kako reče naš blaženik Alojzije Stepinac, nisu nam oduzete ruke. Ruke sklapamo na molitvu i ohrabrujemo jedni druge u nadi da zlo nije jače od dobra i da smrt i njezin žalac (usp. 1 Kor 15,55) neće biti i ne smiju biti jedina riječ i jedini glas koji se čuje. Svetišta su otvorena koliko to dopuštaju prilike i mi franjevci ispunjavamo svoju prvotnu misiju ovdje – biti prisutni u Kristovoj zemaljskoj domovini, biti čuvari svetišta, biti ovdje s narodom i moliti se za ovu zemlju i ove ljude.
Večernji list: Školovali ste se na uglednom Fordhamu za pružanje stručne pomoći psihički oboljelima, pa kako ohrabriti vjernike da ne dođe do ove "posljednje faze" da im treba stručna pomoć?
- Toliko se govori o prevenciji i čini mi se da je to pravi odgovor na ovo vaše pitanje. Da ne dođemo do posljednje faze, valja nam pogledati sve ono što se događa prije te faze. U bolnici gdje sam stažirao na liječenju bili su oni ljudi koji više nisu mogli samostalno othrvati se svemu onome s čime su se borili. Trebala im je stručna pomoć u smislu da su trebali bolničko liječenje koje je uključivalo lijekove. A što prije toga? I kako da ne dođe do toga? Možemo dati sve od sebe. Možemo pogledati i provjeriti što se nalazi u mom osobnom "obrambenom arsenalu" i što mi sve pomaže, a što mi odnemaže u svakodnevnom životu. Ono što sam ja studirao zapravo je razgovorna terapija kroz koju bi ljudi imali priliku ispričati svoju priču, a naš je zadatak bio olakšati im taj proces pričanja vlastite priče. Sama spoznaja da postoji netko tko te sluša i tko se zanima za tebe, da postoji netko kome je stalo do tebe i tko ima vremena za tebe već je ogroman znak za one ljude koji su na putu da izgube nadu i volju za borbu. A stručna pomoć – zašto ne? I zašto čekati s njom kad je već jako teško išta promijeniti i kad je jako teško pomoći? Možda je sa stručnom psihološkom pomoći ponekad kao i s odlaskom zubaru. Odgađamo dok bol ne bude nesnosna. Onda i samo liječenje zuba bude bolnije i dugotrajnije, skuplje i iscrpljujuće nego što bi bilo da smo reagirali navrijeme i otišli na preventivni pregled. Možda, zbog naše sredine, odgađamo odlazak na razgovor s nekim stručnim. Ili oklijevamo podijeliti naše probleme i muke čak s prijateljima koji bi nas mogli razumjeti…
Večernji list: Od 2020. je, čini nam se, puno pitanja, a malo pravih odgovora. Gdje smo kao ljudi zakazali?
- Možda ne treba udariti odmah na ono gdje smo zakazali. Gdje smo uspjeli? Ovih sam dana, možda zbog krize ili neizvjesnosti, dobio toliko poruka u kojima mi dragi ljudi govore da me vole. S dozom (crnog) humora gledam na tu pojavu sa zahvalnošću. Da nije ovako kako jest, možda se ti ljudi ne bi ni usudili natipkati ili izreći to jednostavno – volim te. Volimo te. Naravno, postoji i mnogo toga u čemu smo zakazali. Možda nismo znali reagirati dobro? Ili smo se bojali reagirati? Moramo imati na umu da je vrijeme od 2020. (ako mislimo na početak događaja s COVID-om) bilo traumatično vrijeme. Nenormalno vrijeme. Ljudi su se nosili s tim kako su znali i umjeli. Onako kako im je govorio zdrav razum. Onako kako su im govorili drugi u koje su imali povjerenja.
Bilo je to vrijeme (a još uvijek jest) radikaliziranja stavova. Bilo je vrijeme kad su mnogi postali fanatici u zastupanju svojih stavova. Bilo je to vrijeme (a još uvijek jest) koje nam je pokazalo da je razgovor ponekad gotovo nemoguć. Teško je bilo slušati. Iznijeti svoje stavove bez da dođe do svađe. Tada su, nažalost, mnoga prijateljstva pucala. Došlo je i do zle krvi. Sve je to, čini mi se, posljedica traumatičnog vremena. Sumnjam da je itko želio namjerno loše drugome. Ali zbog tvrdoglavosti, možda nekad i gluposti, a možda čak zbog pretjeranog straha za samoga sebe i svoje najdraže, došlo je do zategnutih odnosa, teških riječi i nepovratno srušenih mostova. Je li moglo bolje? Jesam li mogao bolje ili drugačije? Vjerojatno jesmo. Vjerojatno jesam. Ali mi smo na putu traženja odgovora. I kad nađemo jedan odgovor, to nipošto ne znači da je posao i proces gotov. To samo znači da je jedan korak dovršen, a poslije njega slijedi idući korak.
Večernji list: Među čuvarima ste Kristova groba. Pa tko još uz vas obavlja tu odgovornu zadaću i koje su njezine posebnosti?
- Stvarnost Svetog Groba je jako kompleksna jer dijelimo vrijeme i prostor u istoj crkvi s drugim kršćanskim crkvama. Tu su, osim nas franjevaca koji služimo u ovoj crkvi uime Katoličke crkve, Grčka pravoslavna crkva, Armenska apostolska crkva, Koptska crkva i Sirijska pravoslavna crkva. Sve nas povezuje ljubav prema ovom mjestu, najsvetijem mjestu za sve kršćane. Mjestu gdje je Gospodin naš Isus Krist raspet, umro i pokopan. I na mjestu gdje je pobijedio smrt svojim uskrsnućem. Na različite načine iskazujemo svoju vjeru i ljubav prema ovom mjestu. Naši obredi, naše molitve i naše pjesme slave istoga Boga, ali na različitim obredima, različitim liturgijama, različitim jezicima. Mi franjevci molimo na latinskom, Grci na grčkom, Armenci na armenskom, Kopti na arapskom, a Sirijci na aramejskom, jeziku kojim je govorio sam Isus iz Nazareta.
Ponekad se molitva odvija u isto vrijeme na različitim jezicima, što može zvučati neobično za one koji prvi put doživljavaju takvo nešto. Isto tako u crkvi je na snazi mnoštvo pravila koja reguliraju našu svakodnevicu, kao što su: otvaranje i zatvaranje vrata čije ključeve drže dvije muslimanske obitelji, paljenje i gašenje svijeća, zvona koja zvone i unutar i izvan crkve, svakodnevna procesija koja prolazi točno utvrđenom rutom, noćne molitve… Ovdje, naravno, imamo premalo prostora i vremena za neku dublju analizu i razgovor o Svetom Grobu. Recimo samo da jedan imalo ozbiljniji posjet i obilazak ove crkve zahtijeva barem dva sata hoda -razgovora o povijesti, sadašnjosti i posebnostima ove crkve, toliko važne za sve nas kršćane.
Večernji list: Što je s najvećom kapelom koju Hrvati grade u Betlehemu? U kojoj su fazi radovi i koliko je rat utjecao na dinamiku?
- Zahvaljujući zalaganju fra Tomislava Glavnika, franjevca konventualca koji živi i djeluje u Zagrebu te zalaganju fratara iz Kustodije Svete Zemlje, radovi na projektu u Betlehemu napreduju jako dobro. Riječ je o međunarodnom projektu u kojem sudjelujemo i mi Hrvati. O čemu se radi? Svetište Pastirske poljane podsjeća vjernike na onaj događaj iz evanđelja kad su se anđeli ukazali pastirima koji su čuvali svoja stada pod otvorenim nebom i objavili im rođenje Sina Božjega. U mjestu koje se zove Beit Sahur, nedaleko od Betlehema, gradi se nekoliko kapela kako bi to svetište moglo primiti na prikladan način hodočasnike koji tu dolaze iz cijeloga svijeta. Sličan model pokazao se uspješnim kad je izgrađeno svetište u Maslinskom vrtu prije stotinjak godina. Mnogi narodi iz cijeloga svijeta tada su dali svoj doprinos, a mi smo ponosni smo što danas naš narod sudjeluje u ovom projektu.
Umjetnik Ilija Skočibušić radi na uređenju oltarskog prostora. Materijal (drvo i kamen) dolazi također iz Hrvatske. Nadali smo se da će se radovi privesti kraju u studenome ove godine, ali s obzirom na trenutačnu situaciju, razumljivo je da je sve to sada pomalo neizvjesno.
Večernji list: Duše vjernika dodirujete i svojim knjigama, a posljednja, odnosno druga, je "Intenzivna njega". Što je u njoj toliko posebno da je mnogi žele imati na svojim policama?
- Nezahvalno je reklamirati vlastitu knjigu. Na dva predstavljanja knjige doista je rečeno puno dobrih komplimenata na račun knjige. Ono što svaku knjigu čini poželjnom čitateljima jest mogućnost da pronađu nešto korisno za sebe ili da sami sebe prepoznaju na stranicama knjige koju čitaju. To nerijetko priljubi čitatelja uz knjigu koju čita i to čitatelju na neki način kaže da je to knjiga koju svakako želi pročitati. Ili kad jednom uzme knjigu u ruke – ne želi je ispustiti iz ruku. U ovu knjigu sam uložio samoga sebe. I kroz ovu knjigu sam izložio samoga sebe. Nipošto zbog reklame ili kako bi netko rekao: "Vidi kako je on to dobro/pametno/stručno napravio." Ponudio sam ono što imam. To je pisana riječ. Ta riječ okupana je onim što sam iskusio, naučio, onim gdje sam griješio, onim što me boljelo, onim što me satralo kroz život… Kroz razgovore s mojim prijateljem, Bog mu dao zdravlja, pokušao sam prokomentirati ono što mi je bilo važno u tom trenutku. A nadam se da su te važne stvari univerzalne. Da nisu važne samo meni i mom prijatelju. Da će i oni koji budu čitali te stranice, poznavali me ili ne, pronaći nešto za sebe. Nešto lijepo. Nešto konstruktivno. Nešto što će im dotaknuti srce. Nešto što će im značiti u tom trenutku dok budu čitali knjigu. Prvo izdanje je već rasprodano, što je dobar znak da knjigu, kako kažete, mnogi žele imati na svojim policama. Ako samo ostane na tome, neću biti baš zadovoljan napisanom knjigom. Tek ako se knjiga bude čitala, e to će značiti da je vrijedilo objaviti ovakvo nešto. Ako je knjiga samo za policu, nije to baš neka dobra utjeha za pisca…
Večernji list: Za kraj, rado ćemo prenijeti vašu poruku ljudima u BiH, Hrvatskoj... iz Svete Zemlje u koju su uprte oči cijelog svijeta ovih dana.
- Prvo, jedna osobna poruka. Toliko sam primio poruka ovih dana u kojima mi je na vrlo konkretan način iskazana briga, zabrinutost, ljubav i spremnost na pomoć. Znam da krizna vremena rađaju i krizne reakcije. Vremena ovdje na zemlji imamo ionako malo. Općenito govoreći, zar moramo čekati kraj ili kad bude blizu taj kraj da jedni drugima izreknemo da smo zabrinuti, da ih volimo, da nam je stalo do onog drugog čovjeka… No, da ne bude zabune, dirnut sam, ohrabren i zahvalan svima na pažnji, na brizi i na ljubavi koju, ne samo meni već svima nama koji smo ostali u Svetoj Zemlji iskazujete ovih dana.
Drugo: molite za mir Jeruzalemov. Svjesni smo da onog pravog mira nikada neće i ne može biti. Živimo u takvom svijetu. U svijetu koji je načet i u kojem ima previše zla, nepravde, mržnje, tame, boli i jada – ponekad je teško vidjeti svjetlo i nadu. Ne odustajem od nadanja. Unatoč svemu. Molite za mir Jeruzalemov…