Predivni pejzaži, glazba i živopisni uzorci zasigurno su neke od prvih asocijacija kada se spomene Afrika. Opjevani kontinent, izmrcvaren konfliktima, skriva radost života u teškim uvjetima te u ovom novom razdoblju stječe uvjete za gospodarski i društveni razvoj. Ovo ljeto dobila sam priliku posjetiti Ugandu, državu istočne Afrike koju presijeca ekvator i državu u kojoj izvire jedna od najdužih rijeka na svijetu - Nil.
Uvjeti za život i nedostaci
Uganda je država sastavljena od pet kraljevstava koja i danas postoje kao kulturne institucije. Službeni jezici su engleski i svahili, ali svako kraljevstvo i regija imaju svoj jezik. Na sjeveru zemlje konflikti su prilično svježi i već godinama traje rat koji je preselio milijune ljudi. Trenutačno je primirje u tom području zemlje, s jakom prisutnošću vojske. U posljednjih nekoliko godina Uganda je primila više od 1,4 milijuna izbjeglica iz okolnih zemalja te je jedna od najnaprednijih država svijeta po pitanju imigracijske politike. Naime, registrirani izbjeglice u Ugandi dobivaju zemlju na korištenje, integriraju se s lokalnim zajednicama te im je dopušteno raditi i pokretati poslove. Uganda je ipak zemlja kojoj se predviđa najveći rast BDP-a u regiji, s većinski mladim stanovništvom, pa se usudim reći kako joj je budućnost svijetla.
Zemlja je to s tropskom klimom koju karakteriziraju visoka temperatura i obilne oborine. Vrijeme je prilično ujednačeno tijekom cijele godine, pa su kuće obično napravljene kao jedna prostorija koja služi samo za spavanje, dok se tijekom dana obitava u dvorištu, gdje se pripremaju i obroci. Modernije zgrade napravljene su bez uobičajenih prozora, umjesto njih je nešto nalik na staklene grilje, s mrežom kako bi se smanjio ulazak kukaca. Time se osigurava ventilacija svih prostorija jer nikad nije toliko hladno da se prostorije moraju zatvoriti kako toplina ne bi izlazila iz njih.
Sletjela sam u jedinu međunarodnu zračnu luku u zemlji, u gradu Entebbe. Entebbe je grad koji najviše nalikuje onima na zapadu, ima velike trgovačke centre, hotele i odmarališta. Međutim, na putu u unutrašnjost zemlje postupno smo sa zapadnjačkog načina života prelazili u stvarnost Ugande, koja je obilježena nedostatkom osnovnih uvjeta za život - tekuće pitke vode i struje.
Unatoč nedostatku osnovnih uvjeta za život, internet je dostupan i dosta se koristi. Doduše, Wi-Fi je rijetkost, ali mobilni internet je u širokoj upotrebi. Vlada Ugande stoga je pribjegla različitim mjerama za regulaciju korištenja. Prvo je ograničen broj SIM kartica koje pojedinac može kupiti. Tako osoba može imati maksimalno dvije kartice, a kupnja čak i prepaid kartice je dugačak proces za koji su nužni i osobni dokumenti. Uz svaku SIM karticu veže se konkretna osoba i u svakom se trenutku zna tko je i kako je koristi. Turisti mogu kupiti SIM karticu uz predočenje putovnice, i to samo u onolikom trajanju na koliko su dobili vizu, što službenik dokumentira prilikom izdavanja kartice.
Drugi način regulacije korištenja interneta bio je novost za sve Uganđane. Uveden je porez na društvene mreže. Ni oni upoznati s tom mogućnosti nisu vjerovali da će se stvarno provesti, ali ujutro 1. srpnja svi koji su krenuli pristupiti svojim računima na Facebooku, WhatsAppu, Viberu, Messengeru, Instagramu i drugim aplikacijama nisu imali tu mogućnost. Porez je uspostavljen tako nenadano da ga ni mobilne kompanije nisu najavile do dan poslije SMS porukama i oglasima u dnevnom tisku. Ono što je potrebno kako bi se koristile navedene aplikacije je uplatiti dnevno 200 uganđanskih šilinga, što je oko 9 feninga. Možda se ne čini mnogo, ali za Uganđane, čija je prosječna mjesečna plaća 300 KM, taj trošak je velik.
Najčešće se za prijevoz koriste motocikli, odnosno bode, i bicikli, a u svrhu prijevoza većeg broja ljudi koriste se manji busovi, pa čak i teretna vozila. Automobili su rijetkost, rezervirani su za bogatije članove društva jer su prometnice toliko loše da je potrebno ili kupiti povišene automobile s pogonom na sva 4 kotača ili one manje koje je onda prije korištenja potrebno preinačiti i pripremiti za surove uganđanske prometnice.
Prvi na putu u unutrašnjost zemlje bio je glavni grad Kampala s više od milijun stanovnika u kojem je trenutačno velik broj infrastrukturnih radova pa su prometni zastoji česti, a prometnice loše. Izlaskom iz glavnog grada put postaje mnogo mirniji. Iduća stanica je bio grad Hoima, distrikt u kojemu je ne tako davno otkriveno veliko ležište nafte pod jezerom Albert. Stoga je grad u posljednjih nekoliko godina doživio procvat, s radovima na prometnoj infrastrukturi i u novoj međunarodnoj zračnoj luci. Ipak, od grada Hoima prema našem konačnom odredištu, selu Nalweyo, u distriktu Kibaale, cesta postaje sve lošija, a okolne građevine sve siromašnije. Od kuća od opeke koje krase gradove kojima smo prolazili dolazimo do kućica napravljenih od zemlje, pokrivenih slamom. Ulazna vrata, ako ih ima, uglavnom su drvena, osigurana velikim lokotima. Nerijetki su i manji solarni paneli na kućicama koji pružaju svjetlost ukućanima nakon što nastupi večer. Pojedine kućice imaju i satelitske antene. To su valjda rijetki sretnici koji imaju TV.
Kao fatamorgana, iznad sveg siromaštva u Nalweyu izdižu se velike građevine od opeke, modernije gradnje. Kako im prilazimo, uočavam ploču s natpisom Blessed Trinity School. Dočekani smo uz pjesmu i ples lokalnoga stanovništva i brojnih učenika škole. Impozantne građevine čine kampus Blessed Trinity koji je sastavljen od crkve, novosagrađene kapelice euharistijskog klanjanja i upravne zgrade, zatim osnovne i srednje škole, zgrade za osoblje škole, zgrade za osoblje župe te 4 spavaonice za djevojčice i dječake koji pohađaju osnovnu i srednju školu.
Blessed Trinity Nalweyo je produkt rada Blessed Trinity Ocala, Florida, koji je započeo prikupljanjem novca za crkvu za lokalno stanovništvo 2003. godine na inicijativu sestre Juliet, kao pomoć rodnom selu. Nakon što se napravila crkva, bilo je vidljivo da je stanovništvu potrebna daljnja pomoć, pogotovo najmlađim članovima društva. Stoga se pristupilo izgradnji škole te se rodila daljnja suradnja koja traje već 15 godina i kontinuirano raste. Od planiranih 100 mjesta za dječake i 120 za djevojčice u početku, danas su višestruko puta premašili sva očekivanja. Trenutačno je u planu izgradnja novih spavaonica kako broj učenika kontinuirano raste.
Školovanje u Blessed Trinity Nalweyo dostupno je svima te učenike sponzoriraju strani donatori na godišnjoj razini. Iznos je čak i za naše prostore prilično dostupan, a određeni postotak školarine, manji iznos, trebaju uplatiti i sami učenici kako bi se osigurala ozbiljnost rada i smanjila stopa odustajanja. Sponzorirati učenika može svatko, a tijekom cijelog razdoblja financiranja možete biti u kontaktu s učenikom kojeg odaberete financirati te pratiti njegov rad. U školi im je omogućeno sve potrebno za nesmetan rad i učenje, od prostora za spavanje, učenje, preko knjiga i školskih potrepština, a zauzvrat su zaduženi za održavanje čistoće prostorija i kampusa. Tako se učenici uče odgovornosti i timskom radu.
Do danas je Blessed Trinity Ocala, pod vodstvom oca Patricka J. Sheedyja, sufinancirala izgradnju 29 crkvi, 4 škole, 30 bunara za vodu te kupnju istog broja spremnika za vodu u okolici Nalweya, kao i izgradnju kampusa škole i crkve Blessed Trinity u samom Nalweyu, čime su znatno poboljšani uvjeti života lokalnog stanovništva. Otac Patrick svake godine posjeti Nalweyo s misionarima na dva tjedna i uz pomoć lokalnog stanovništva odredi prioritete za financiranje u idućoj godini.
Članovi misije smješteni su u zgradu za osoblje koja nudi sve što je potrebno za lagodan život, ono čega u neposrednoj okolici kampusa nema - tekuću vodu i struju. Stoga nije ni čudo što u njezinim hodnicima možete sresti i ljude iz okolnih kuća koji su došli koristiti kupaonicu. Zadaci misionara su fleksibilni te svatko ima dovoljno prostora za odabrati što je to što bi mogao i želio raditi kako bi doprinio misiji. Jedno je bilo obvezno - provesti barem jedan dan u obilasku dijela podžupa s ocem Patrickom, kojemu je to bio svakodnevni zadatak.
Turizam mogući potencijal
Kako Uganđani cijene uredan i lijep izgled, nerijetko ćete sresti muškarce u odijelima i žene u svečanim haljinama kako obavljaju svoje dnevne obveze, pa je teško razumjeti siromaštvo u kojem žive. Ono se najviše reflektira u vrijeme prinosa darova tijekom mise. Ne prinosi se novac, nego ono što su privrijedili svojim rukama. Tako se u košari nađe jaje, kukuruz, voćke i slično. Svoju zahvalnost ocu Patricku za sve učinjeno župljani iskazuju darovanim kozama, zečevima, kokošima, svježim jajima, košarama voća i povrća, po svojoj mogućnosti, koji zatim završavaju u kantini glavne župe Blessed Trinity Nalweyo.
Iako je obrazovanje u školi Blessed Trinity odlično te su računala dostupna, kako učiteljima tako i učenicima, ipak ih se ne koristi. Stoga se dio misije posvetio obuci učitelja u korištenju prijenosnih računala. Unatoč tome što su pojedinci na raspolaganju imali prijenosna računala i po godinu dana te su prošli osnovnu obuku, i dalje im pristupaju sa strahom i malom zainteresiranošću. Tako je nekoliko sati svakog poslijepodneva bilo dobrodošlo za približavanje upotrebe alata koji im samo mogu olakšati svakodnevne obveze.
Jedan od ovogodišnjih zadataka misije bila je i registracija obližnjeg doma za nezbrinutu djecu, osvježavanje njegovih prostorija bojom i rad s djecom u njegovoj skrbi. Naime, Blessed Trinity je započeo suradnju s domom za nezbrinutu djecu nazvanom prema osnivačici, gospođi Paragia, još prošle godine. Odlučili su posvetiti vrijeme i resurse koji su potrebni da se dom registrira, poveća kapacitet i otvore vrata djeci bez roditeljske skrbi i iz okolnih, malo daljih mjesta, koja trenutačno nemaju gdje.
Ono što mi je zapelo za oko je to da djeca nemaju usađen strah od stranaca. Odlikuje ih nesputana dječja radoznalost i sloboda koju imaju dok roditelji privređuju za život. Mlađa djeca su nas promatrala u čudu i vikala: “Mzungu”, što u prijevodu znači bijelac, te bi nas pratila u šetnji kampusom i okolicom, dodirivala i igrala se. Ta ista djeca su od prvih koraka prepuštena sama sebi, nerijetko usput se brinući još i o mlađim članovima obitelji. Stoga ne čudi što su, dok dođu do školske dobi, već ozbiljni učenici te je nemir u učionici nepoznanica, čak i bez nadzora učitelja.
Uganda je i zemlja s vrijednom prirodnom baštinom te ima 60 zaštićenih područja, od čega je 10 nacionalnih parkova. Iz navedenoga je lako zaključiti kako potencijal za turizam postoji, a iz posjeta Murchison Fallsu, najvećem nacionalnom parku u državi, vidljivo je i da određeni koraci prema udovoljavanju i najzahtjevnijim gostima postoje. Nevjerojatno je da u krugu od svega nekoliko kilometara žive divlje životinje poput žirafa, lavova, antilopa i slonova, zatim lokalno stanovništvo bez najosnovnijih uvjeta za život te turisti koji uživaju u odmaralištu kakvog se ni jedna država ne bi postidjela.
Poseban osvrt želim napraviti i na iskustvo putovanja u vrijeme trajanja Svjetskog prvenstva u nogometu s hrvatskom putovnicom, koje je bilo posebno. Nogomet je i u Ugandi, kao i ostatku svijeta, najvažnija sporedna stvar, pa kad bih god dala putovnicu na uvid, nije izostao komentar na igru hrvatske reprezentacije. Iako inače nisam ljubitelj nogometa, tijekom ovog putovanja uvidjela sam koliko je nogomet zapravo spona između različitih kultura i koliko olakšava komunikaciju s ljudima s kojima drugačije vjerojatno ne bih imala drugu temu za razgovor. Još jedan prizor mi je ostao urezan u pamćenje, kako priliku za fotografiranje nisam imala. Negdje u putu između Hoime i Kampale, pri povratku kući, jedan je mladić ponosno nosio dres hrvatske reprezentacije. U konačnici, kada je u pitanju samo putovanje, za ulazak u zemlju potrebna je viza, kao i dokaz o cijepljenju protiv žute groznice. Također je potrebno pripremiti prikladne antimalarike jer je malarija široko rasprostranjena u tom dijelu Afrike. Moj savjet je i da se prije polaska opskrbite osnovnim lijekovima, kao što su analgetici, probiotici i antibiotici širokog spektra, jer je moguće da neće biti dostupni u mjestu kroz koje putujete. Također prilikom konzumacije jela i pića treba biti višestruko oprezan te ne konzumirati nepročišćenu vodu kako je rizik od hepatitisa, a i različitih parazita, prilično velik. Moram napomenuti kako smo mi imali sreću posjetiti Ugandu s ljudima koji imaju iskustva u toj afričkoj zemlji, ali smo bili i u uvjetima koji su posebni za tu državu, pa se nismo morali brinuti za pročišćenu vodu za piće, zdravstveno ispravnu hranu, nestanke struje i nedostatak tekuće vode. Nažalost, to je još uvijek stvarnost za veliki broj Uganđana i putnika kroz tu državu. Mogu zaključiti kako je Uganda divna zemlja, s brojnim izazovima pred sobom, ali i svijetlom budućnosti. Njezino su bogatstvo vrijedni i divni stanovnici koji primaju goste raširenih ruku i s osmijehom na licu. Neka vas ne zavaraju slike, na njima se uglavnom drže ozbiljno, a kad se spusti fotoaparat, ne skidaju osmijeh s lica. Također, ako se odlučite posjetiti Ugandu, izraz koji će vam najviše koristiti je “vebale muno” odnosno “hvala puno” jer će ljudi oko vas učiniti sve što je u njihovoj moći da vam uljepšaju i olakšaju boravak. •