Na jednoj od predstojećih sjednica Vijeća ministara BiH trebao bi se naći Zakon o elektroničkom potpisu koji je kapitalno važan za sve građane Bosne i Hercegovine zbog pristupa digitalnim uslugama, poput izdavanja rodnih listova, uslugama porezne uprave, ali i za kompanije i banke radi jednostavnijeg poslovanja. Trenutačno u Hrvatskoj ne morate izići iz obiteljskoga doma ako imate maleni adapter u koji utisnete osobnu iskaznicu i sve spojite na USB port, nakon čega vam se otvara mali svijet kreiranih usluga - od naručivanja za posjet liječniku ili za neke druge medicinske usluge, vađenja rodnih listova, podnošenja porezne prijave, pregleda vaše zemljišne parcele, vađenja potvrde do pregleda dječjih ocjena u školi.
Počelo 2006. godine
Sve je to moguće jer je Hrvatska davno, prije 20-ak godina, upravo kada je i BiH bila u uzletu, krenula u digitaliziranje javne uprave i kreiranje tzv. elektroničkog potpisa koji olakšava živote građana, a još više poduzeća, banaka i raznih institucija. Zakon o elektroničkom potpisu donesen je u BiH 2006. godine. Međutim, prepreku za njegovo puno provođenje predstavljala je činjenica da nadležna tijela nisu pravodobno donijela podzakonske akte propisane Zakonom o elektroničkom potpisu BiH. Pa ipak, tijekom 2017. godine nadležna tijela donijela su nekoliko podzakonskih dokumenata, poput Pravilnika o bližim uvjetima za izdavanje kvalificiranih potvrda, zatim Pravilnik o mjerama i postupcima uporabe i zaštite elektroničkog potpisa, sredstava za formiranje elektroničkog potpisa i sustava certifikacije, kao i Pravilnik o evidenciji ovjeritelja. Također, nakon toga formiran je i Ured za nadzor i akreditaciju kao neovisno tijelo pri Ministarstvu prometa i veza BiH, nakon čega je sve stalo. Problem je nastao u tome što srpska strana ne želi da sve to završi na državnoj razini, dok je stvarni problem tko će to nadzirati i postoji li opasnost od zloupotreba takvih podataka. Za Bosnu i Hercegovinu bilo bi od ogromnog značaja da se ovaj zakon i podzakonski dokumenti usklade s EU smjernicama jer se zemlji nudi ogroman novac kako bi se pokrenula digitalizacija javne uprave. Svejedno, BiH je debelo u zaostatku za regijom i EU-om. U poslovnom svijetu elektronički potpis u velikoj mjeri olakšava i ubrzava poslovnu komunikaciju te je zamijenio klasične načine ugovaranja poslova. Elektronički potpis zasnovan je na asimetričnoj kriptografiji, što podrazumijeva korištenje dvaju ključeva – privatni za potpisivanje i javni za ovjeru potpisa. Pri pružanju ove usluge svaki građanin dobiva svoj certifikat.
Primjerice, akreditaciju za izdavanje digitalnih certifikata u BiH mogu steći pravne osobe, poput državnoga Ministarstva prometa i veza te Agencije za akreditacije, i oni su zaduženi za izdavanje javnih i tajnih ključeva te za razmjenu javnih ključeva. U Bosni i Hercegovini u registru ovjeritelja kompanija Halcom dostavljenom prijavom ispunila je sve uvjete i tako stekla status povjeritelja za izdavanje kvalificiranih elektroničkih certifikata. Primjena elektroničkog potpisa povezana je s pravnim okvirom zemlje koji je uređuje. U zemljama EU-a elektronički potpis koristi se za autentifikaciju na različitim sustavima ili za pristup različitim državnim i privatnim portalima - za prijavu poreza, pristup dokumentaciji iz općinskih i sudskih ureda. Primjena elektroničkog potpisa je široka u kontekstu razmjene dokumentacije unutar i izvan institucija. Najveća prednost ovakve upotrebe elektroničkog potpisa je ušteda vremena s jedne strane i jednostavno korištenje s druge strane.
EU još čeka
Da bi BiH sada ispunila očekivanja EU-a, potrebno je donijeti još Zakon o elektroničkoj identifikaciji i uslugama o pružanju elektroničkih transakcija. Tim zakonom bili bi obuhvaćeni elektronički potpis i elektroničke transakcije. Tada bi novi Zakon o elektroničkoj identifikaciji stavio izvan snage ranije usvojeni zakon. Nešto brže od države išli su entiteti, ali svejedno se ta priča jako sporo razvija. U Federaciji Bosne i Hercegovine prihvaćen je Zakon o elektroničkom potpisu. No, za razliku od državnog, federalni zakon usklađen je sa smjernicom Europske unije te se neće morati naknadno usklađivati s državnim zakonom kada bude donesen u novoj formi. S druge pak strane, u Republici Srpskoj takav je zakon donesen 2015. godine. Sada se vodi utakmica o tome tko može obavljati poslove certificiranja. Postoje razmišljanja da posao nadzora obavlja državna agencija IDDEEA, no postoje otpori takvom razmišljanju. Prema zahtjevima Europske komisije, nadzor nad cijelim sustavom trebalo bi obavljati samo jedno tijelo s državne razine, dok su istodobno entiteti već u zakonu predvidjeli vlastita nadzorna tijela. To će, zapravo, biti i najveći test vlastima: što je bitnije - europska budućnost zemlje ili vlastiti interesi.