Akademik Veselko Koroman, po mnogima najveći hrvatski suvremeni pjesnik, koji živi u Radišićima kod Ljubuškoga, dobitnik je brojnih književnih priznanja, a Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu bilo ga je nominiralo za Nobelovu nagradu iz književnosti za 2018. i 2019. godinu. Danas ovaj pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejist, književni kritičar, književni povjesničar i antologičar, rođen 7. travnja 1934. godine, slavi svoj 87. rođendan!
Čuli smo se s Veselkom, čestitali mu Uskrs i rođendan te ga pitali za zdravlje i što trenutačno piše, piše Večernji list BiH.
“U ovo doba korone provlačim se ispod kapi. Nakon izlaska mojih sabranih djela objavljivao sam nove pjesme u časopisima ‘Hrvatsko slovo’, ‘Forum’ i ‘Republika’. Te nove pjesme planiram objaviti u zbirci pod radnim naslovom ‘Bit ću negdje’ po jednoj od pjesama”, kazao nam je Koroman.
Poezija, filozofija i fizika
Kazao nam je dio te pjesme: “Doista, bit ću negdje, kakav god dok je ičega”. Bili smo slobodni reći mu kako su ti stihovi sublimat poezije, filozofije i fizike, na što se Veselko veselo nasmijao. Kazao nam je kako će večeras (srijeda) u 21 sat na Trećem programu HRT-a biti prikazan dokumentarni film o njemu “Stariji od vremena” Ivana Vukoje, Dragana Komadine i Josipa Blaževića.
Veliki poeta iz “doline pjesnika” objavio je ukupno 476 pjesama, od čega je njih 115 uvršteno u 71 antologiju, a 214 doživjelo je prijevode na engleski, francuski, njemački, talijanski, španjolski i druge jezike. Objavio je ukupno 44 knjige, a u izdanju “Art rabica” i “Synopsisa” izišla su i Koromanova sabrana djela. Petar Gudelj kazao je kako je Koroman ptica koja leti umjesto svih nas, a Tonko Maroević ga je dopunio riječima: “Zna dodirnuti nedodirljivo!”. No, Koroman je pravo “čuđenje u svijetu” poezije pa će Slobodan P. Novak kazati da je najintegrirajući hrvatski pjesnik. Đuro Vidmarović, bivši predsjednik Društva hrvatskih književnika, obrazlažući Koromanovu kandidaturu za Nobela, kazao nam je: “Veselko Koroman vjerojatno je najveće pjesničko ime posljednjih desetljeća u suvremenome hrvatskom pjesništvu!”.
Željko Ivanković, urednik Koromanovih sabranih djela, naglašava da je Koroman autor bogate stvaralačke palete, ali da u toj književnoj paleti poezija nekako najsnažnije sjaji.
Koroman se školovao u Ljubuškom, Mostaru i Sarajevu gdje je na Filozofskom fakultetu završio studij književnosti i filozofije. Radio je kao srednjoškolski profesor u više škola, a potom je s Makom Dizdarom uređivao časopis “Život”. No, nakon što je bio koautor s Vitomirom Lukićem i potpisnik Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku prije 50 godina (“Kada ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu”) i članka “U cara Trajana kozje uši”, oduzeto mu je uredničko mjesto i “prebačen” je na radno mjesto korektora u nakladničkom poduzeću “Svjetlost”. Prisjećamo se razgovora s Koromanom o temi Sarajevske deklaracije, najsnažnijeg odjeka hrvatskog proljeća u tadašnjoj BiH. Valjalo je imati hrabrosti u tim olovnim vremenima za takav čin. Govorili smo o tome kako se zatiranje jezika Hrvata na prostoru BiH nakon osmanlijskih vremena nastavilo i u vrijeme austrougarske uprave te kroz dvije Jugoslavije, a sve su češći pokušaji i u daytonskoj BiH u kojoj su Hrvati konstitutivan i suveren narod. Po Ustavu Socijalističke Republike BiH, jezici hrvatski i srpski (hrvatskosrpski i srpskohrvatski) bili su ravnopravni.
Borac za ravnopravnost
Govorilo se o zapadnoj (hrvatskoj) i istočnoj (srpskoj) varijanti. Bosanski jezik, odnosno jezik bošnjačkoga naroda, dobiva “pravo građansko” tek početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. U socijalističkoj BiH hrvatski je jezik bio zatiran već od 1945., ali značajan broj hrvatskih pisaca, intelektualaca nije se tako lako predavao, posebice nakon što je 1967. godine objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u BiH. Četiri godine potom, 28. siječnja 1971., pojavljuje se Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku u BiH, koja se zalaže za hrvatsku nacionalnu, kulturnu i jezičnu jednakopravnost u BiH. Sarajevskom deklaracijom kolokvijalno je nazvan tekst “Kada ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu”, a potpisali su ga hrvatski pisci u BiH Veselko Koroman, Vitomir Lukić, Mirko Marjanović, Mile Pešorda, Vladimir Pavlović, Nikola Martić i Stanislav Bašić. Tekst je nastao kao reakcija na govor Lazara Amidžića, dužnosnika Socijalističkog saveza BiH, na plenumu Udruženja književnika BiH 8. siječnja 1971. godine, u kojem je napao “skupinu hrvatskih pisaca” da je odgovorna za nepovoljnu deskripciju kulturnih prilika u članku Grge Gamulina, hrvatskog povjesničara umjetnosti, objavljenom u 12. broju časopisa “Kritika”. Pismo sedmorice potpisnika sažet je odgovor na Amidžićeve objede i na tekst Grge Gamulina u “Kritici”, a u njemu se, među ostalim, kaže: “S punom sviješću intelektualne književničke i ideološke obaveze odgovorit ćemo Grgi Gamulinu tek kad se kadrovska struktura u kulturnim institucijama, izdavačkim kućama i glasilima javne komunikacije uskladi prema izbalansiranim nacionalnim interesima; kada se u jezičnoj praksi osjeti prisutnost zaključaka simpozija o jezičkoj toleranciji, a lektori prestanu vršiti masakr nad zapadnom varijantom hrvatskosrpskog jezika i konačno započne razgovor o našem jezičnom standardu; kada ovoj kulturnoj javnosti prestanu dijeliti lekcije savjesti u kojima unitaristička psihologija poprima oblik agonije”. Uslijedili su napadi i kazne za autore i potpisnike Sarajevske deklaracije.
Koroman je bio i predsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, uređivao je časopis “Osvit”, a kao književni povjesničar i antologičar svojim antologijama hrvatske proze, poezije i drame u BiH dao je veliki doprinos afirmaciji književnosti bh. Hrvata. Surađivao je sa 70-ak glasila, među njima i s Večernjim listom.•