Međunarodni praznik rada, 1. svibnja, obilježava se u znak sjećanja na velike radničke prosvjede održane u Chicagu 1. svibnja 1886. godine. Praznik se obilježava u cijeloj BiH, i to dva dana, 1. i 2. svibnja. Neki su opet za neradni dan odredili samo 1. svibnja, dok će za većinu radnika prvosvibanjski praznici trajati pet dana. Pravi godišnji odmor kod nekih zemalja, piše Večernji list BiH.
Roštilj u prirodi
Nekada je to bio praznik kojim se odavala počast borbi za radnička prava, dok većinu građana danas 1. svibanj asocira tek na neradni dan ili roštilj u prirodi. Rijetki su opet krenuli na krstarenje, a mnogi tek mogu sanjati pečenu janjetinu jer, kako sebi priuštiti 200 KM, koliko košta janje, simbol prvomajskih praznika?
BiH ovaj Praznik rada dočekuje s 478.191 osobom na evidencijama zavoda i službi za zapošljavanje. Ni većina zaposlenih nema previše razloga za slavlje. Od 754.020 zaposlenih, dramatična je procjena da oko 200.000 njih radi za minimalnu mjesečnu plaću od oko 400 maraka, a da otprilike isti broj zaposlenih svaki dan ide na posao, ali redovito ne dobiva plaću niti im se uplaćuju doprinosi.
Tako i na 1. svibnja oko milijun bh. stanovnika živi na granici siromaštva, a od toga njih više od 600.000 ispod te granice. Tome treba dodati i oko 500.000 umirovljenika, s tim da više od 60 posto njih ima mjesečnu mirovinu koja tek prelazi 300 maraka.
Gospodarska i financijska kriza u BiH, koja još uvijek ne prolazi, rezultirala je velikim brojem nezaposlenih, međutim, unatoč tome, u posljednje vrijeme govori se o nedostatku radnika i stručnjaka u pojedinim djelatnostima, a među njima najviše u građevinarstvu. Nedostaje visokih i srednjih stručnih građevinskih kadrova, a posebice majstora različitog zanatskog profila - kao i pomoćnih radnika. Tako su u BiH prošle godine izdane 2593 radne dozvole za strance.
Bosna i Hercegovina je među najsiromašnijim zemljama u Europi. Prema nedavnoj analizi Svjetske banke, BiH je po nacionalnom bruto dohotku među najsiromašnijim državama bez obzira na to što statistika kaže da BDP u posljednje vrijeme vidljivo raste.
U Federaciji BiH prosječna je plaća 875, a u Republici Srpskoj tridesetak maraka manja, podaci su entitetskih zavoda za statistiku. A kada se uzmu u obzir troškovi života, mali je broj kućanstava čija primanja mogu pokriti troškove potrošačke košarice. Prosječna plaća u prosjeku traje do 18. u mjesecu, dok većina obitelji ne može dočekati ni polovinu mjeseca. A da ne govorimo o umirovljenicima čije mirovine nikako da dosegnu polovinu prosječne plaće. A gdje su nezaposleni...?
Stigao je i novi Zakon o radu i onaj o mirovinama. Dok su zakonodavci puni hvale za ove zakone, radnici i budući umirovljenici tvrde kako su pomaci zanemarivi.
Neki povoljniji vjetrovi
Zakon o radu, kako kažu, između ostalog, i omogućava što bolje, pravednije i učinkovitije zaštite prava radnika te olakšavanje i ubrzavanje procesa kolektivnog pregovaranja, onemogućavanje eventualne zlouporabe, a sve radi ostvarivanja ekonomske i socijalne politike u Federaciji BiH, osiguranja jednakih uvjeta rada i sprečavanje nerealnih utuživanja po osnovi različito reguliranih prava iz radnog odnosa.
Da su se članci zakona poštivali, rad na crno bio bi već iskorijenjen. Da radu na crno još nije došao kraj, govore i podaci Federalne i Republičke uprave za inspekcijske poslove, prema kojima u BiH zatečeno čak 3159 radnika u radu na crno. Angažiranje radnika na crno najčešće je utvrđeno u oblastima ugostiteljstva, trgovine, eksploatacije i prerade drveta te uslužnim djelatnostima.
Prema posljednjim podacima Svjetske banke (World Bank), posljednja zabilježena stopa nezaposlenosti u Bosni i Hercegovini iznosi 25,8% i u proteklih 5 godina ima tendenciju pada, ali pri čemu treba uzeti u obzir i sveprisutni porast radnih migracija u druge zemlje. Vidljiva je i pomoć Svjetske banke, koja kroz projekt podrške zapošljavanju planira zapošljavanje oko 23.000 osoba u Federaciji, i za to će se izdvojiti 50 milijuna eura. Mnogi će i ovog praznika otići na prvosvibanjski grah zbog druženja, ali i besplatnog obroka. Doduše, sve je manje takvih prigoda. Neki to neće moći jer će i tog dana raditi. Bilo bi to donekle i prihvatljivo kad bi radnicima taj rad adekvatno platili. U suprotnom, oni neće imati baš puno razumijevanja za procvat radničkih prava i vjeru da su ona postala univerzalne vrijednosti čovječanstva, za što su neki poginuli prije stoljeće i pol.•