Jedna od brojnih mudroslovica kaže: “Može se puno naučiti, samo treba gledati”. Upravo polazeći od te negdje pročitane misli, prilazimo gospođi Vidi. Ime smo čuli viđajući je u neobičnom ambijentu gradskih ulica i vunenih proizvoda. Baka Vida sjedi na običnoj parkovskoj klupi, do nje izložene rukotvorine, u rukama igle, prave “pletilje”, kako se to nekada govorilo, piše Večernji list BiH.
Simbolika cedra
Ima tu i simbolike. Baka Vida smjestila se ispod cedra, čini nam se, onog libanonskog pod kojim je, legenda kaže, i sam Bog odmarao. Započinjemo oprezno pitanjima o radu, vuni, ovcama, a vidjevši da baku Vidu razgovor zanima, prelazimo na “ozbiljnije” teme: - Pletem od djetinjstva. Imala sam infarkt, dvije godine nisam mogla hodati. Bila u toplicama u Fojnici, gdje sam ponovno prohodala. Toplice su mi jako pomogle. Tamo mi je liječnik rekao: “Vido, moraš nešto rukama raditi”. Predem i pletem, sve radim - započinje Vida neobičnu, a poučnu priču pa nastavlja: - Davno sam naučila plesti, naučila me pokojna mama. Čuvam i sada gunj od deset kila. Prostirem ga poda se, težak je za pokrivati se. U mladosti sam čuvala ovce, prela i plela. Sada nema ovaca, mladi ih ne žele čuvati ni da ih ima. Imala sam i ovce i vrt, kokoši, purice, zečeve… Nekada sam svaki dan čuvala ovce. Bile su nas tri, plelo se i pjevalo - pjevale smo kao zumbul - veli Vida… Bilo je i tada svašta, a danas pogotovo - kaže samokritično Vida pa na upit ima li kupaca nastavlja: - Ove godine prodala sam sve što sam preko ljeta isplela, sada ponovno pletem i prodajem. Deset maraka stoje jedne šlape, a čarape dvadeset. Ljudi kažu da je skupo, ali kupuju, znaju da je vuneno najbolje.
Baka Vida dobije vunu od onih rijetkih koji još drže ovce, ali nije to lako prirediti i pripremiti jer “vlačara” za vunu nema u blizini.
Čarape za udaju
- Vunu bih najprije iščešljala, a onda bi je zet prevezao u Konjic u češljaru. Tada sam prela, sada pletem. Nekad predem i pletem po cijeli dan, a nekada nikako - kaže 81-godišnja Vida pa nakon kratkog predaha nastavlja:
- Nije me briga što će reći ljudi, podržavam sama sebe, radim svoj posao. Kao što sam rekla, imala sam infarkt, ruke su mi se bile oduzele, a otkako sam počela presti i plesti, opet su one stare - kaže specifičnom terapijom očito prezadovoljna Vida, a zatim se prisjeća kako je za udaju pripremila čak šezdeset čarapa. To je, prema njezinu izračunu, dva dana za jedne čarape, 120 dana neprekidnog rada, a gdje su još češljanje, prelo… Danas se sve kupuje na gotovo, ako se uopće kupuje. Bilo pa prošlo, možda baka Vida izgleda neobično s iglama u rukama na gradskom perivoju, no, kada se zna zašto to radi, stječe se posve druga slika - uporne, vrijedne i praktične bake.•