Iza nas je godina dana, kako je to sada popularno reći, “novog normalnog”, lockdowna (zatvaranja svega zbog pandemije koronavirusa), zatvorenih granica, prisutnosti virusa koji je u potpunosti promijenio svijet te još jednom pokazao važnost zdravstvenog sustava. O tome kako su se Sveučilišna klinička bolnica Mostar i on nosili i sada nose sa svim poteškoćama izazvanim COVID-19 razgovarali smo za Večernji TV BiH s ravnateljem Sveučilišne kliničke bolnice Mostar doktorom Antom Kvesićem. Prenosimo razgovor u kojemu otkriva koliko je novca izdvojeno za zaštitnu opremu i testove, mogu li se i kako u Mostaru raditi transplantacije srca...
Večernji list: Uskoro će godina dana kako se u Mostaru pojavio prvi slučaj zaraze koronavirusom. Kako vi gledate na proteklu godinu, kako s profesionalne tako i osobne strane?
- Nadajmo se da je zadnja ovakva. Premda nisam siguran da jest. Bilo je, zapravo, jako zanimljivo. Naš stari doktor Jelčić često je govorio: “Dabogda živjeli u zanimljivim vremenima”. Ovo jesu bila zanimljiva vremena iz raznih kutova. Kada je riječ o bolnici, bilo je poprilično šokantno.
Večernji list: Koje je slabosti zdravstvenog sustava u BiH, po vašem mišljenju, pokazala pojava bolesti COVID-19?
-Štoviše, mislim da je zdravstveni sustav, bez obzira na okolnosti u kojima živimo, bio jako dobar i da je, općenito gledajući, možda i neočekivano dobro odgovorio na sve ovo. Naravno, svugdje ima slabosti. Svima se nama ovaj virus dogodio prvi put. Ljudi koji se profesionalno bave virusima ni godinu dana nakon njegove pojave nisu sigurni što se sve dogodilo. U svom tom turbulentnom razdoblju mislim da smo se mi, općenito mislim na zdravstvene djelatnike iz primarne i sekundarne zdravstvene zaštite, uspjeli snaći i preživjeti. Ovaj termin “preživjeti” nije bio slučajan.
Večernji list: Predviđali su nam talijanski scenarij. Mi smo bili jako daleko od njega…
- Reći ću vam što se dogodilo u Italiji, a kod nas, srećom, nije. Mi imamo primarnu zdravstvenu zaštitu koja je, praktički, u vlasništvu države. U Italiji je obrnuto, oni imaju primarnu zdravstvenu zaštitu koja je gotovo u cijelosti privatizirana. Kad je počelo ovo s virusom, ljudi su se samo sklonili. Nisu imali obvezu raditi i otprilike možemo reći da su pobjegli. Kad je došlo do eskalacije, trebalo je puno vremena da se situacija stavi pod kontrolu. Virus se strahovito brzo širi u nekontroliranim situacijama, poput one utakmice u Milanu, odakle je počelo. Oni su pokazali da je njihov zdravstveni sustav loš. Naš se pokazao poprilično dobrim bez obzira na sve. Mogli bismo sada analizirati, međutim, u ovoj situaciji naš zdravstveni sustav je, od primarne zdravstvene zaštite prema gore, funkcionirao homogeno i koordinirano, možda više po inerciji nego što smo mi bili spremni za jednu ovakvu utakmicu. Ipak su to ljudi koji svaki dan rade s bolesnicima. Istina, na samom početku među nama je bilo strahovito mnogo panike. Ne zbog toga što će biti s nama, nego zbog činjenice da je taj virus bio nepoznanica, a svi smo mi nakon posla išli svojim obiteljima. Trebalo nam je vremena da posložimo sve u glavi. Prošla je godina dana, a još je uvijek puno nepoznatog o virusu. Međutim, mislim da smo uspjeli napraviti sve što je bilo potrebno i u našim mogućnostima.
Večernji list: Bolnica u Mostaru vrlo se brzo organizirala, napravljen je poseban odjel. Kako je to izgledalo prvih dana? Spomenuli ste paniku među zdravstvenim djelatnicima.
- Bolnica ima uhodan sustav kroz rad dvadeset klinika. Svaka je za sebe. Kada je počelo ovo s koronom, prvo je vladala panika među ljudima kojima dolaze osobe zaražene virusom, od mene pa nadalje. Svi smo se bojali onog o čemu ništa ne znamo. Međutim, ja sam dugo u bolnici i prošli smo mi i prije jednu kalvariju pa nam je refleksno ostalo kako reagirati. Jednostavno, znamo što se mora učiniti. Formirali smo Krizni stožer na razini bolnice koji se u to vrijeme svaki dan sastajao. Donosili smo odluke utorkom, u srijedu ih već mijenjali. Moj stav je bio da taj dan moramo odgovoriti najbolje što znamo, sutra će netko ponuditi bolje rješenje. Svaki smo drugi dan mijenjali svoje stavove. Ali uspjeli smo se brzo prilagoditi situaciji. Mislim kako je Sveučilišna klinička bolnica Mostar, od ulaznih vrata pa nadalje, odradila izvrstan posao. Kad pogledamo svoju statistiku, nije lošija od ostalih, možda je čak i bolja. Uspjeli smo pokriti sve, a nije bilo nimalo lako. Kada je počeo ovaj drugi val, bio je eksplozivan. U jednom trenutku imali smo 130 pacijenata u COVID-bolnici i premašili kapacitete one zgrade u kojoj je smještena COVID-bolnica. Onda smo dio pacijenata morali preseliti na Bijeli brijeg. Ne radi se o oslobađanju jednoga kata. Sve odjele, klinike, službe... pomaknuli smo s njihova prirodnog i uhodanog puta i napravili jedan “gemišt” svega. To je bilo strašno. Međutim, naši su zdravstveni djelatnici i liječnici ipak profesionalci koji su svaki dan u adrenalinskom poslu i vrlo brzo su se posložili. Možda zvuči nevjerojatno, ali najteži dio posla bio je nositi boce kisika na treći kat COVID-bolnice. Naravno, ne govorim o stručnom dijelu, da me ne biste krivo razumjeli. Imali smo situaciju da nam se jedino dizalo u toj zgradi pokvarilo, a boca kisika je teška 150 kilograma, tako da ih je sve trebalo ručno iznijeti. Progurali smo. Kad sve zbrojimo, puno je ljudi radilo u toj bolnici. Uz infektologe koji su ostali u zgradi COVID-bolnice, imali smo mnogo mladih liječnika koji su se izvrsno snašli i to je ono što mene čini ponosnim na naš Medicinski fakultet Sveučilišta u Mostaru. COVID-bolnica odradila je svoj posao, a ostali, koji nisu bili pod maskama, bili su logistika. Pokušali smo raditi i ostali dio posla koliko se moglo. Proveo sam cijeli rat kao zapovjednik bolnice. Međutim, ovo je bilo gore.
Večernji list: Uz brojne nepoznanice, borili ste se i s nedostatkom opreme. Tko vam je tu najviše pomogao?
- U početku smo dobivali opremu od UNDP-ja, Ministarstva zdravstva, Zavoda za javno zdravstvo... Međutim, to je trajalo kratko. Nakon toga bili smo prepušteni sami sebi, odnosno svojim dobavljačima, i plaćali smo to. Ispočetka je bilo i grubih nasrtaja nekakvih divljih trgovaca. Međutim, vrlo brzo se to posložilo. Ostali smo oslonjeni na svoje stalne dobavljače i to je funkcioniralo onako kako je svjetsko tržište diktiralo. No, to je za našu bolnicu bio strahovit financijski udar. Analiza koju smo radili pokazala je kako nas je zaštitna oprema, maske, kute, rukavice i testovi, stajala više od deset milijuna maraka. To je gotovo dvostruko od onog što mi imamo izvan plaća. Zbog toga smo tražili financijsku pomoć Zavoda, koju smo i dobili. S druge smo strane imali preporuku da se smanje zdravstvene usluge koje nisu nužne, odnosno da se prolongiraju, zbog čega nam nedostaje novca koji smo naplaćivali od tercijarne zdravstvene zaštite. Mi smo od Federalnog zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja godišnje naplaćivali po 7-8 milijuna maraka. Zbog reduciranja usluga sada smo spali gotovo na milijun. To je dodatni problem. Onda opet imate sindikate koji vuku ono što vuku, što je također problem. Mogao bih o financijskim problemima govoriti tri dana…
Večernji list: Vratit ćemo se na financiranje. Poznato je da ste jako društven čovjek. Kako ste doživjeli lockdown?
- Imali smo jednu malu sušnicu gdje smo igrali karte i pjevali. (smijeh) Bilo je jako teško. Nije bilo nimalo ugodno. Situacija u kojoj prilikom odlaska na posao iz Širokog Brijega do Mostara ne sretnete ni jedan auto vrlo je jeziva. Osobito u onom prvom valu kada je bio stvarni lockdown. Ove mjere u drugom valu možda su trebale biti i malo oštrije. Međutim, sada kada je ovo sve stalo, bilo bi mudrovanje govoriti što bi bilo kad bi bilo. Mi smo dobili isti rezultat koji su imali i oni s potpunim lockdownom, a pomalo smo uživali. Zanimljiva je priča s tim virusom. Ja sam samo obični dječji kirurg i ne bavim se tim segmentom, ali svaki sam dan s ljudima koji se bave virusima i poprilično su svi zbunjeni.
Večernji list: Koliko je pojava koronavirusa usporila Sveučilišnu kliničku bolnicu u određenim projektima? Prvenstveno mislim na izvođenje određenih zahvata koji do sada nisu rađeni.
- Da, jako. Najavljivali smo transplantaciju, kao i akutno liječenje moždanog udara, za koji smo nabavili opremu, a nismo to pokrenuli iz banalnog razloga. Naime, da bi akutno liječenje moždanog udara bilo izvođeno u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici Mostar, mi moramo poslati ekipu naših mladih ljudi na takav sličan odjel izvan Bosne i Hercegovine. Međutim, zbog cijele situacije s koronom zaključali su nas. Nismo mogli nigdje poslati ljude 15 dana na edukaciju. Dogovorili smo se da će u idućih nekoliko dana dio naše ekipe, koja će ubuduće raditi ovu vrstu liječenja, otići na edukaciju na Rebro, premda oni nemaju takav uređaj kao mi. Njihov je stariji. Oprema vrijedna nekoliko milijuna maraka montirana je i čeka. Nažalost, problem nije što mi čekamo, nego što će netko zbog toga izgubiti glavu, a da smo to pokrenuli, mogli smo tu osobu spasiti. Kada je riječ o transplantaciji, tu smo trenutačno, otprilike, u lockdownu, ali nismo odustali od toga. Sada smo ponovno aktualizirali transplantaciju srca. Imamo nekoliko pacijenata na čekanju. Federalno ministarstvo zdravstva dalo nam je sve potrebne dozvole i dokumente, tako da nećemo stati. U slučaju da se pojavi donator, možemo za 24 sata organizirati transplantaciju srca u SKB-u Mostar. Zahvaljujući profesoru Igoru Rudežu, koji je sa svojom ekipom iz Dubrave uz nas, i s našim školovanim ljudima, možemo vrlo brzo obaviti transplantaciju srca. Nadam se kako će se to vrlo brzo i dogoditi, jer mi smo jedna od rijetkih zemalja koja uopće nema transplantacija, a imali smo ih u prošlom stoljeću. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća obavljena je prva transplantacija u Sarajevu. Sva ova događanja, ratna i mnoga druga, sve su zaustavila. Ali vraćamo se. Što se tiče Mostara, vrlo smo blizu. Pod pretpostavkom da će nas ovaj virus pustiti na miru, brzo ćemo priču vratiti u normalno stanje. Otvorili smo već hladni program, poliklinički dio. Jasno, u tome nas poprilično koči ova priča sa štrajkom zdravstvenih djelatnika, ali nema nam se više što dogoditi osim potresa.
Večernji list: Koliko je uopće u BiH ili Hercegovini razvijena svijest o darivanju organa?
- Taj segment spada izvan onoga što mi radimo. Međutim, reflektira se na ono što planiramo. Ako nemate donora, nema ni transplantacije. Događa se da ljudi dobiju organe obično od poginulih u prometnim nesrećama. Mislim da kroz medije treba raditi na razvijanju svijesti. Bogougodno je (to je termin koji sam čuo od svećenika) dati priliku nekome da nastavi život kada već ti ili netko tvoj to nema priliku. Ne razumijem ljude koji ne žele dati organ. Imam prijatelja koji je nedavno presadio srce i to mu je omogućilo život. To bi srce otišlo s pokojnikom i nitko ništa ne bi dobio. Jasno da je u trenutku nesreće obitelj šokirana i nije racionalna. Međutim, mi imamo timove koji u situacijama gdje očekujemo smrt razgovaraju s obiteljima, ali donatorska politika trebala bi biti na višoj razini. Kad budemo imali 400-500 tisuća donorskih knjižica u ovoj državi, moći ćemo govoriti o transplantaciji i računati na to da nas Eurotransplant uzme u svoje okrilje. Bez toga možemo imati transplantaciju samo u tragovima.
Večernji list: Jeste li preboljeli COVID-19?
- Nisam, premda neki članovi moje obitelji jesu. Testirao sam se 6-7 puta jer radim to što radim. Svi su testovi bili negativni pa sam onda radio i serologiju jer sam bio uvjeren da sam prebolio koronu. Međutim, nema znakova da uistinu jesam.
Večernji list: Što vi kao liječnik na osnovi iskustva možete reći o samom virusu? Mislite li da će cjepivo donijeti stabilizaciju situacije?
- Apsolutno.
Večernji list: Hoćete li se vi cijepiti?
- Prvi. Osim ako se netko ne “ugura” prije mene. Sve te špekulacije o štetnosti cjepiva obično prevodim kao marketinšku igru nekakvih interesa. Definitivno, cijepljenje je zaštita. Kad procijepimo 60-70 posto stanovništva, onda više nećemo imati epidemiju. Možemo imati pojedinačne slučajeve, i imat ćemo ih, jer se virusa nećemo tako brzo riješiti. Ljude najviše zbunjuje ta priča o komplikacijama. Nedavno je jedan moj prijatelj umro jer ga je ubola osa, koja ga je možda prije toga ubola tisuću puta, ali toga puta bila je fatalna za njega. Nikad ne znamo što nosimo od rizika, alergijskih ili drugih. Ako je onako kako pokazuju rezultati, ne trebamo se bojati cijepljenja. Mogućnost da netko dobije reakciju postoji, lokalni bol, blago povišena temperatura…, sve je to sastavni dio procesa. Međutim, to je u jedne od 100 osoba. Sada nam je život zakočen, zakočeno nam je gospodarstvo, ljudi su se zatvorili u sebe. Imat ćemo problem s mjestom na Odjelu psihijatrije.
Večernji list: Hoćete li širiti kapacitete Odjela psihijatrije?
- Ja se ujutro na kolegiju znam šaliti kako sada najviše pacijenata imamo na Odjelu psihijatrije. U COVID-bolnici se smanjuje, a na Odjelu psihijatriji raste broj. Iako je riječ o šali, ljudi su se zatvorili u kuće i to nije dobro. Nismo bili spremni za ovu utakmicu koja se dogodila svima nama, od zdravstvenih djelatnika, političara pa nadalje. I svi smo se morali snaći. Međutim, cijena je previsoka. Ne mislim u materijalnom smislu. Preživjet ćemo mi to što se tiče materijalnog aspekta. No ove druge posljedice nisu dobre. Prema tome, za mene nema dvojbe kada je u pitanju cijepljenje.
Večernji list: Drugi val je iza nas, situacija se polako stabilizira. Jesu li se svi bolnički odjeli vratili u normalan rad?
- Nismo sve vratili u normalu jer svaki dan imamo novooboljele. Osluškujemo situaciju i pomalo vraćamo klinike. Ortopediju smo vratili u njezino krilo, no Traumatologiju nismo. COVID-bolnica će ostati netaknuta neko vrijeme, pa čak i kadrovski. Čekat ćemo. Ovo drugo ćemo polako vraćati. Polikliniku smo otvorili, operacijske dvorane rade sve ovog trenutka. Istina, program još uvijek moramo prilagođavati u odnosu na ljudske kapacitete Anestezije, koja je rastrgana. U ovom razdoblju Anestezija i COVID-bolnica podnijele su strahovit napor, kao i naš plućni odjel. Naravno, i svi drugi su radili. Međutim, oni su nosili posao. Sad, kada se situacija smiruje, Anesteziju ubacujemo u puni ritam, ali sam na jednom našem internom sastanku rekao da taj program ipak bude usuglašen s njihovim mogućnostima.
Večernji list: Ranije ste nekoliko puta isticali kako je najveći nedostatak upravo anesteziologa. Je li još uvijek taj problem prisutan?
- Mi smo u posljednje vrijeme primili dva anesteziologa, jednog iz Tuzle, jednog iz RMC-a “Safet Mujić”. Poslali smo nekoliko mladih ljudi na specijalizaciju, sada ponovno imamo natječaj. Problem anestezije jest što je to užasno težak posao u smislu lokacije. Oni ne mogu izići nikuda, oni su tu uz svakog pacijenta. Sve kirurške grane žestoko ovise o njima i njihovim kapacitetima. Ovoga trenutka Odjel intenzivne njege popunjen je 90 posto, a on ima 25 kreveta, što mnoge bolnice uokolo nemaju. Imamo 12 operacijskih dvorana koje su u pogonu te Odjel ginekologije. Trenutačno je angažirano oko 20 anesteziologa. Iskreno, kada bi se mene pitalo treba li mi još deset gotovih, iste sekunde bih ih zaposlio.
Večernji list: Zdravstveni djelatnici HNŽ-a krenuli su u štrajk. Što to znači za bolnicu, odnosno pacijente?
- Kada je bio prošli štrajk, ja sam kao ravnatelj, što nije baš uobičajeno, a možda ni normalno, žestoko stao uz njih. Naglas sam im pružio podršku, što su mi neki i zamjerali, ali mene to ne zabrinjava. Podržao sam tada zahtjeve sindikata jer su naši zdravstveni djelatnici imali 30 posto nižu plaću od svih ostalih u BiH. Ovaj trenutačni štrajk mi se ne sviđa i smatram ga nekorektnim iz nekoliko razloga. Prvi je što u ovo vrijeme pandemije gotovo nitko u svijetu ne štrajka osim naših. Drugi je što se to dogodilo uoči izbora u Mostaru i ja sam to preveo kao “političarenje”. Smatram kako se svi imaju pravo boriti za svoja prava. To je ljudski. Međutim, ako dopustite da netko vama manipulira jer on ima neke svoje razloge, na to reagiram otprilike ovako. Pregovori traju i nisam siguran da će se dogovoriti jer, da bi se postigao dogovor, obje strane moraju biti zainteresirane. Svi znamo da je sve palo, od gospodarstva do prihoda Zavoda zdravstvenog osiguranja, a vi tražite da se plaća poveća 20 posto ili koeficijent koji vuče tome, što znači da na godišnjoj razini tražite 20 milijuna KM od nekoga tko ih nema. Tako mislim o ovom štrajku ne podcjenjujući potrebe za većim plaćama.
Večernji list: Kakvi su planovi za 2021. godinu?
- Nadam se kako će se do iduće godine procijepiti veliki dio stanovnika. Vjerujem kako i sada imamo kolektivni imunitet na višoj razini nego što mi to službeno znamo. Mislim da će se život vratiti u normalu i u tom slučaju idemo kao da se ništa nije dogodilo. No pravi problem bolnice jesu velike financijske potrebe. Bolnica je skup segment. U cijeloj ovoj priči došli smo u situaciju da moram kupiti novu opremu koja iziskuje velika sredstva. Linearni akcelerator već je 12 godina star, a imamo više od 100 pacijenata dnevno. To nam je nužno, a košta osam milijuna maraka. Također, magnet, koji radi već 19 godina, već je dotrajao i moramo kupiti drugi. Nisam se htio žaliti, nego ukazati na pravi problem koji SKB Mostar ima, a to je nedovoljan iznos novca u odnosu na potrebe. ZZO HNŽ-a plaća više od 95 posto usluga, ZZO ZHŽ-a više od 80 posto. No potrebno je mnogo više. Po Zakonu, mi imamo sedam izvora financiranja, a, zapravo, imamo samo jedan. Istina, prošle smo godine iz proračuna FBiH po prvi put dobili 10 milijuna maraka, za ovu su godinu predvidjeli 20 milijuna i to je zbilja dobro. Moram ponovno istaknuti važnost financijske “injekcije” iz Hrvatske od 10 milijuna maraka koju dobivamo već nekoliko godina. Nadam se da će je biti i ove godine jer nas ta sredstva drže “iznad vode”. Ipak, uza sve ove poteškoće i probleme, mi ćemo nastaviti raditi.
Večernji list: Počela je izgradnja zgrade Klinike za dječje bolesti. Kada se očekuje njezin završetak?
- To je jedan od posljednjih pravih projekata na dužnosti na kojoj jesam. Izgradnja zgrade Pedijatrije ide jako dobro. Zemljani radovi su gotovi, radi se betonaža. Po potpisanom ugovoru, trebala bi biti gotova vjerojatno ujesen iduće godine. Očekujem da će, kako sada stvari stoje, biti useljiva do kraja iduće godine.
Večernji list: Što će biti sa starom zgradom?
- U njoj je trenutačno Odjel transfuzije. U nekoj normalnoj budućnosti tamo bi se napravila rekonstrukcija koja bi ovu zgradu prilagodila potrebama transplantacijske medicine i laboratorijima u tom smjeru. To je zgrada koja ima puno kvadrata i ako se budemo normalno razvijali, u toj će se zgradi transplantacija proširiti na ono što bude potrebno. Međutim, za to će trebati godine, odnosno financijska sredstva. Osim te zgrade, imamo problem s parkiralištem, koji je evidentan svima koji su ikada došli pred bolnicu.
Večernji list: Ima li mogućnosti rješavanja tog problema?
- Imamo lokaciju, no problem je novac. Jedna garaža kakva bi trebala biti u krugu bolnice koštala bi, prema procjenama inženjera, desetak milijuna konvertibilnih maraka koje mi u ovom trenutku ni ne vidimo, a kamoli da ih imamo. Jednog dana, kada se riješi ta garaža, bolnica će imati dobar način funkcioniranja kao u bogatim zemljama.
Večernji list: Ima li SKB Mostar problem s odlaskom liječnika i zdravstvenih djelatnika?
- Naravno. No, s obzirom na to da smo mi na “izvoru”, jer nam je Medicinski fakultet u dvorištu, a u gradu imamo i Srednju medicinsku školu, te svi studenti i učenici kod nas stažiraju i uče praktični dio, imamo više nego dovoljno zainteresiranih kandidata za posao. Međutim, problem je kada liječnici dobiju specijalizaciju pa se zaljube u Njemačku ili u Njemačkoj pa tamo i ostanu. Ipak, to je sastavni dio rizika i godinama smo svjesni tog problema pa, kada trebamo četiri, na specijalizaciju šaljemo pet ljudi. U posljednje vrijeme otišla su nam dva anesteziologa, jedan vaskularni kirurg, jedna doktorica koja je jako dobra kirurginja. Ljudi ipak stave svoju obitelj na prvo mjesto. Je li to dobro za njih, to oni najbolje znaju. To su ljudi koji su bolnicu koštali mnogo novca i vremena. Najmanji problem u njihovu odlasku jest financijski. Pravi je problem što ih nema. Dok dođu sljedeći, potrebno je pet godina.
Večernji list: Financijsko stanje bolnice? Već ste o tome govorili. Međutim, koliko vama trenutačno na razini godine nedostaje novca?
- Za svaku plaću “otimamo” okolo oko milijun i pol maraka. Na godišnjoj razini to je oko 15 milijuna KM. Prilikom usvajanja proračuna bolnice startamo s 13-15 milijuna KM minusa i tako godinama. Bolnica bi, po mojoj procjeni, ako uzmemo ovo što sad imamo kao realno stanje i uračunamo i ovu pomoć iz RH, trebala još oko 20 milijuna KM na godišnjoj razini kako bismo mogli reći da možemo funkcionirati normalno.
Večernji list: U tom slučaju ne bi bilo štrajkova, pretpostavljam?
- Štrajkova, objektivnih, ne bi bilo. Da se razumijemo, zdravstveni djelatnici SKB-a Mostar trenutačno imaju plaću na razini zdravstvenih djelatnika iz ostalih dijelova BiH. U onom prvom štrajku nije bilo tako. Općenito, u ovoj državi svi zdravstveni djelatnici imaju loše plaće. U usporedbi sa Slovenijom to je upola manje. Ne pričam o tome jesu li oni u pravu. Uvijek su u pravu jer rade puno, a imaju jako malo. No imamo drugu situaciju što se, objektivno, može dobiti u zemlji u kojoj živimo.•