Andrija Jurkić najstariji je mještanin Domaljevca i među najstarijim Posavljacima. Posjetili smo ga na poziv njegova prijatelja Jose Leovca Losa kako bi Andrijina sjećanja, ratne slike iz dvaju ratova, logora, brojnih preživljenih posavskih poplava, ali i životnih nedaća ostala zabilježena u Večernjem listu kao Andrijinu omiljenom štivu, piše Večernji list BiH.
Radim sve sam
Kako ga je sluh u velikoj mjeri napuštao tako je i Andrija sve više napuštao televizijske slike, a mijenjao ih tiskovinama i omiljenim križaljkama. U svojem domu u zaseoku Srimac sam se brine o sebi unatoč bremenu od uskoro 93 godine. Dočekao nas je s vedrim osmijehom dobrodošlice i odmah započeo priču.
- Odlično se osjećam s obzirom na godine, sve sam radim u svojem domu, brinem se o sebi. Sam kosim, čitam sve što mi dođe pod ruku, održavam kućanstvo. Pomoći mi dođu samo ponekad. Televiziju gledam samo navečer, izbjegavam naše programe jer ne čujem najbolje, već se odmaram uz serije jer mogu čitati - započinje djed Andrija.
Zanimalo nas je najprije životno iskustvo nakupljeno tijekom više od devet desetljeća. - Nikada mi život nije išao, kako bi se reklo, glatko. Sve je išlo malo dobro, malo loše, možda kod mene više loše, ali to je život. Kaže se, ima sudbina. U sudbinu nikad nisam vjerovao, već smatram da je svaki čovjek kovač svoje sudbine, on donosi odluke, bilo dobre ili loše. Život je jednostavno borba. U tom su životu jako bitni obitelj i odgoj roditelja, a djetinjstvo je najvažnije. Ako imaš dobar odgoj od roditelja, to te vodi tijekom cijeloga života - smatra Andrija i kao najvažnije ističe zdravlje. Život Andriju nije mazio. Pokopao je najbliže, najprije suprugu, a onda i dvoje djece, tako da je od uže obitelji ostala samo kći.
- Nema ništa teže nego kada roditelj dočeka da izgubi dijete. Od 2004. živim sam. Liječniku nikada ne idem ili vrlo rijetko, kad baš moram, iako sam još prije 40-ak godina izvadio bubreg - kaže Andrija. Smrti najbližih obilježile su mu život, ali Andrija neminovno još nosi ratne slike sjećanja jer iza sebe ima dva proživljena rata.
- Najteža su sjećanja iz logora u II. svjetskom ratu, a bio sam mlad s tek 16 godina - kaže Andrija. Preživio je kolonu Bleiburga i svu golgotu koja ju je pratila pa onda tifus, neimaštinu nakon II. svjetskog rata, obnovu. Domovinski rat također je iza Andrije. - Naravno da su mi se vratile ratne slike, osobito kada su ovdje po nama udarali avioni. Evo ondje (pokazuje na uređen vrt, nap. a.) je pala granata i da smo tu bili, svi bismo izginuli. Kada usporedim oba rata, ipak je ovaj Domovinski nešto drugo, braniš svoj dom, mjesto, obitelj. Nakon onoga rata bilo je teško stanje, glad, neimaština, radne akcije, ali u osnovi, rat je rat - kaže Andrija.
Poplave su tijekom povijesti posavske ravnice obilježile život Posavljaka. Mlađi se prisjećaju samo one iz 2014. kada je Posavina doista imala poplavu dramatičnih razmjera, ali Andrija pamti da je Posavina, zapravo, vrlo često bila talac hirovite rijeke. - Još kao dijete, 1932. pamtim prvu poplavu kada nas je voda probudila jer je ugasila vatru u peći. Pokupili su nas da preživimo. Nije bilo poplave do 1937. pa opet jer nije bilo nasipa uz cestu. Poplave su se svako malo nizale pa je onda Posavina poplavljena 1940. Voda se ulila u Domaljevac i 1942., i to dvaput. Nije preskočila ni 1943. ni 1944. na 1945., a ni 1970. - prisjeća se.
Zdravlje je najvažnije
Za kraj nam se učinila prikladnom i tema odlaska mladih jer Domaljavac slovi kao mjesto gdje je svakodnevica postalo iseljavanje prema Frankfurtu.
- Dok sam bio mladić, živjeli smo zapravo od Slavonije. Tamo smo išli na sezonske poslove pa se od ‘70. krenulo prema Njemačkoj. Išla je glava obitelji, to smo zvali pečalba. Danas je posve drukčije. Odlaze mladi, i to brine. Ostaju stariji i oni koji imaju posla, ali iz svakog kućanstva u Domaljevcu barem je po jedno u Njemačkoj, čak se i puno obitelji odselilo - tvrdi Andrija i za kraj upućuje poruku za brigu o zdravlju.
- Sjećam se 1944. kad je u obiteljima u Domaljevcu od tifusa u mjesec dana umiralo i po četvero. I tad se cijepilo. Vjerujem u medicinu i naravno da sam primio cjepivo. Zdravlje je najvažnije u životu jer, ako ga ima, može se sve, a ako ga nema, ništa - poručuje Andrija.