Federalna vlada utvrdila je danas na 85. sjednici, koja je održana u Sarajevu, Nacrt zakona o štrajku kojim je uređen postupak u kojem radnici, s ciljem zaštite i ostvarivanja svojih profesionalnih interesa, ekonomskih i socijalnih prava, ostvaruju pravo na štrajk u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Štrajkom se, u smislu ovog zakona, smatra organizirani prekid rada u privrednom društvu, ustanovi i kod drugog pravne ili fizičke osobe. Pravo na štrajk zaposlenih u organima unutarnjih poslova, uprave i službi za upravu bit će uređeno posebnim zakonom.
Kako je važeći Zakon o štrajku donesen 2000. godine, bilo je potrebno donijeti novi zakon koji će odgovoriti trenutnim potrebama sveukupnog ekonomskog stanja kao i potrebama radnika nastalih u novim ekonomskim i tržišnim uvjetima.
Pravo na štrajk se ostvaruje u okviru sindikalne slobode i predstavlja organizirani i unaprijed najavljeni pritisak radnika na poslodavce radi priznavanja njihovih socijalnih interesa.
Cilj zakona jeste da štrajk bude krajnji oblik rješavanja kolektivnih radnih sporova i to onda kada nije moguće da kolektivni spor bude riješen mirnim putem ili nekim od oblika mirnog rješavanja.
Kako se ovim zakonom uređuje oblast koja je u zajedničkoj nadležnosti federalnih i županijskih vlasti, Prednacrt zakona o štrajku je dostavljen svim županijama na mišljenje. Iz Županije Sarajevo, Zeničko-dobojske, Srednjobosanske, Tuzlanske, Bosanskopodrinjske županije Goražde, Hercegovačko-neretvanske i Unsko-sanske županije stigla su pozitivna mišljenja, uz određene prijedloge i sugestije, a uvažene su one za koje je ocijenjeno da su opravdane.
Nacrtom zakona je predviđeno da organizovanje i sudjelovanje u štrajku organiziranom u skladu sa odredbama ovog zakona, kolektivnog ugovora i pravilima sindikata o štrajku, ne predstavlja povredu ugovora o radu, ni povredu radne obaveze i da poslodavac ne može sprječavati radnike da organizuju štrajk i sudjeluju u njemu, niti upotrebljavati prijetnje i prinude radi okončanja štrajka. Radnici ne mogu za sebe tražiti, niti im poslodavac može omogućiti, pružiti ili dati naknadu u novcu ili bilo kakvu drugu povlasticu za njihovo nesudjelovanje u štrajku.
Štrajk može biti organizirani kod poslodavca kao cjeline ili u njegovom organizacijskom dijelu, u području djelatnosti, na teritoriju županija, te kao generalni štrajk za teritoriju Federacije BiH, a može biti organiziran i kao štrajk upozorenja, koji može trajati najduže dva sata.
Odluku o stupanju u štrajk donosi nadležni organ reprezentativnog sindikata kod poslodavca kao cjeline, organizacijskog dijela poslodavca, područja djelatnosti na teritoriju županija, odnosno FBiH. Ukoliko kod poslodavca nije organiziran sindikat, odluku o štrajku može donijeti više od polovine zaposlenih.
Odlukom o stupanju u štrajk utvrđuju se zahtjevi radnika, razlozi stupanja u štrajk i organ prema kojem su upućeni zahtjevi, vrijeme otpočinjanja štrajka, mjesto njegovog održavanja, sastav štrajkačkog odbora i osobe koje zastupaju interese radnika.
Prije donošenja odluke o stupanju u štrajk, poslodavac i sindikat zajednički utvrđuju mjesto održavanja štrajka, a ukoliko se ne uspiju sporazumjeti o mjestu održavanja štrajka, nastali spor se povjerava tijelu za mirno rješavanje sporova, odnosno arbitraži i taj postupak ne može trajati duže od tri dana.
Štrajk se najavljuje poslodavcu dostavljanjem odluke o stupanju u štrajk najkasnije deset dana prije dana određenog za početak štrajka, a štrajk upozorenja najkasnije pet dana prije početka.
Štrajkački odbor i pregovaračko tijelo koje odredi poslodavac, dužni su od dana dostavljanja odluke o stupanju u štrajk kao i za vrijeme trajanja štrajka, pokušati sporazumno riješiti nastali spor ili ga povjeriti posebnom tijelu za mirenje koje strane u sporu sporazumno formiraju u skladu sa Zakonom o radu ili posebnim propisom, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Štrajkački odbor i radnici u štrajku dužni su štrajk organizovati i voditi na način kojim se ne ugrožava bezbjednost osoba, imovine i zdravlja ljudi, onemogućava nanošenje neposredne materijalne štete poslodavcu i omogućava nastavak rada po okončanju štrajka.
Sindikat i poslodavac sporazumno utvrđuju poslove koji ne mogu biti prekinuti za vrijeme štrajka i on ne može započeti prije utvrđivanja ovog sporazuma.
Štrajk u djelatnostima od općeg i posebnog interesa ne može započeti ukoliko ne bude osiguran minimum procesa rada potreban za osiguranje sigurnosti ljudi i imovine, i neophodni uvjeti za život i rad građana, a najavljuje se poslodavcu najkasnije 20 dana prije početka. To se odnosi na snadbijevanje električnom energijom, vodosnadbijevanje, željeznički, vazdušni i poštanski saobraćaj, telekomunikacije, javni RTV servis, komunalne djelatnosti, djelatnosti zaštite od požara, zdravstvenu i veterinarsku zaštitu i sistem bezbjednosti FBiH.
Poslodavac može, u cilju opskrbe minimuma procesa rada, zahtijevati da mu najviše jedna trećina radnika bude na raspolaganju i ne može zapošljavati nove radnike koji bi zamijenili sudionike u štrajku, a radnike koji ne sudjeluju u štrajku može isključiti iz procesa rada samo kao odgovor na već započeti štrajk.
Organiziranje i sudjelovanje u štrajku pod uvjetima utvrđenim ovim zakonom ne predstavlja povredu radne obaveze, niti može imati za posljedicu otkaz ugovora o radu, a radniku koji sudjeluje u štrajku plaća se smanjuje srazmjerno vremenu sudjelovanja u njemu, ukoliko se poslodavac i štrajkački odbor drukčije ne dogovore.
Za ovaj prednacrt pribavljena su mišljenja reprezentativnih udruženja poslodavaca i radnika na teritoriji Federacije BiH, a to su Udruženje poslodavaca u FBiH i Savez samostalnih sindikata BiH. Prednacrt zakona je razmatran na sjednici Ekonomsko-socijalnog vijeća, održanoj 7.12.2016. godine i podržan od strane socijalnih partnera, priopćeno je iz Ureda za odnose s javnošću Vlade FBiH.