U Međugorju borave brojni hodočasnici iz cijeloga svijeta, došli su iz SAD-a, Koreje, Francuske, Italije, Irske, Španjolske, Australije... Iz daleke je Australije s 36 hodočasnika stigao i svećenik Douglas Harris. Ovo mu je peto hodočašće u Međugorje, prvo nakon sedam godina. Prvi put je u Međugorju bio krajem prošloga stoljeća, a ono što posebno ističe u Međugorju je mir koji pronalazi na svakom hodočašću, piše Radio Mir Međugorje.
- Svećenik sam već 24 godine, iz biskupije Perth u zapadnom dijelu Australije, a djelujem u maloj župi sv. Bernardice u Glendaloughu. U toj župi imamo oko 250 vjernika. Nisam oduvijek htio postati svećenik, htio sam biti oženjen i imati veliku obitelj. No, kada je sveti papa Ivan Pavao II. došao u Australiju u studenome 1986. godine, služio je svetu misu, a ja sam bio među vjernicima. Tada sam imao jaku i čudesnu želju da budem sam pred Gospodinom, htio sam predati cijeli svoj život Bogu i tada je počeo moj put prema svećenstvu - kazao je vlč. Douglas Harris za Radio Mir Međugorje te dodao kako je prvi put za Međugorje saznao vjerojatno sredinom 80-ih godina 20. st., a prvi put je došao u kasnim 90-ima. Ispričao je zanimljiva sjećanja na svoje prvo hodočašće.
- Tada sam išao posjetiti svoju tetu u Engleskoj, a ona me prijavila na hodočašće od Londona do Međugorja. Bio sam vrlo uzbuđen. Došli smo navečer oko 23 sata i bio sam jako umoran. Tamo je bila jedna gospođa koja je htjela tu večer ići na brdo Križevac jer nikada nije bila tamo prije. Okupila je još dvije gospođe, a naš vodič rekao je kako je kasno da ide s njima i da je umoran, ali one su bile uporne te je vodič rekao da mogu ići ako s njima pođe netko od muškaraca. Tražile su u autobusu tko će poći s njima, ja sam podigao ruku. Tada još uvijek nisam bio svećenik. Tako smo pošli u 23 sata, a nitko od nas dotad nije bio u Međugorju. Nakon otprilike dvadeset minuta baterije na našim svjetiljkama su se ispraznile, a mi smo bili usred nekoga polja i nismo znali ni kuda krenuti prema Križevcu, ali ni kako se vratiti do smještaja.
Tada smo vidjeli velikog njemačkog psa, bio je ogroman. Počeli smo ga slijediti jer nismo znali kamo ići. Pratili smo ga i pas nas je doveo upravo do Križevca! Poslije smo saznali da je taj pas pripadao jednoj obitelji i često je pomagao hodočasnicima da pronađu Križevac. Tada smo se uspeli na vrh Križevca i mislili smo provesti noć na vrhu brda, ali je bilo prehladno pa smo krenuli silaziti. Došli smo do 10. postaje gdje se pojavila Gospa sva u svjetlu, a iako nismo vidjeli lice, znali smo da je to svjetlo i oblik mlade žene. To svjetlo nije bilo od ovoga svijeta, mijenjalo se u plavu i bijelu boju i tada smo počeli moliti krunicu na koljenima. Nakon nekoliko desetica odlučio sam prići bliže i tada je svjetlo nestalo - kazao je vlč. Harris za Radio Mir Međugorje.
- Ovo je jako, jako posebno mjesto, mjesto mira. Možda nismo ni shvatili, ali mir je ovdje - kazao je vlč. Harris.