Dvadesetosmogodišnji Vladan Varenica je po struci tehničar elektronike. Radio je kao operater na CNC strojevima dvije godine. A, već tri godine ima hobi koji je posljednju godinu prerastao u posao. Pravi unikatno prstenje, čigre i tzv. novčiće za sreću.
"Napravio sam Instagram i to je bilo to. Čim sam vidio što ljudi rade, toliko me je zainteresiralo da sam morao probati. Prvo sam pravio ručno, bez ikakvih strojeva i onda kada sam vidio kako mi je to zanimljivo, kupio sam stroj i počeo", počinje priču Varenica, dodajući kako je počeo tako što je prodao motor i kupio stroj koja je iznosio 2.000 maraka, javlja Anadolu Agency.
Od različitih materijala pravi prstenje. To je ono što i privuče kupce. Nešto drugačije, jedinstveno i neviđeno.
"Radim od drveta, od čelika, titanija, od karbona. Ubacujem drobljeni opal od neke te egzotike. Svi materijali su izvana. Kupujem karbon u Ukrajini, titanij dolazi iz Izraela, jutros mi je stigao materijal iz Južne Afrike, znači sa svih strana svijeta", pojašnjava on.
Na početku je koristio drvo jer je naša zemlja bogata drvetom.
"U početku je bilo ovdje lokalno što mogu naći, čelik, drvo, ipak drveta u Bosni ima, a što se tiče ostalih materijala, pitao sam ljude koji prave, i nitko nema da ti neće reći, kažu ti kod koga da naručuješ, gdje je najbolje", ističe on.
Cilj mu je imati nešto što se razlikuje od onoga što prave drugi.
"Ne radim s plemenitim metalima, znači ne radim ni sa srebrom ni sa zlatom. Jednostavno, neću. Skupo jeste, ali kada se uloži, može se to i isplatiti, ali neću. Hoću da moje prstenje bude prepoznatljivo po ljepoti, a ne po tome što je to zlato, znači da bude prepoznatljivo po izgledu", dodaje Varenica.
Ljeto, kada je sezona vjenčanja, i posao mu zaživi, dok zimi sve utihne, kaže on. Iako u Bosni i Hercegovini, većinom žene prave nakit, u svijetu nije takav slučaj.
"Žene više rade naušnice, narukvice, ogrlice, a ja što sam primijetio, barem na globalnoj razini, devedeset posto su muškarci što se tiče ovog prstenja. I neki kreativni zlatari koji baš kreiraju, graviraju, većinom su muškarci", kaže on.
Od ovog posla Varenica danas živi. Bio je jedno vrijeme i u Njemačkoj, ali se vratio pokušati napraviti nešto.
"Ovo je posao, da. Ovo je moj pokušaj da nešto napravim od sebe, znači neki brend, nešto što će biti prepoznatljivo ne samo ovdje nego i vani, i zasad mi u neku ruku ide to da se pokažem vani", kaže on.
Prstenje se najviše prodaje ovdje, ali čigre i tzv. novčići protiv stresa nisu pronašli svoje tržište ovdje, sve se prodaje vani.
"Kod nas netko kad bi vidio, rekao bi da je čigra dječija igračka, međutim vani to skupljaju kolekcionari, od trideset pa do sedamdeset godina skupljaju", priča Varenica za AA.
Zanimljivo je što, ustvari, stranci kupuju njegove radove, a ne ljudi koji su porijeklom s ovih krajeva.
"Sve i jedan je stranac. I u osamdeset posto slučajeva nikada nisu čuli za Bosnu i Hercegovinu. Najviše mi iz Amerike kupuju, ali imao sam i u Japanu, Indiji, u Švicarskoj, Francuskoj tih nekih kolekcionara koji se vraćaju", kaže on, dodajući kako su kod nas ljudi svjesni vrijednosti ručnih radova, ali je kupovna moć mala, i tu leži najveći problem.
"Moje cijene su biološki minimum. Usporedbe radi, prsten koji ja ovdje prodam za 80 maraka, on je vani 220 dolara ili eura. Ili prsten koji ja nosim je 180 maraka, jer je izrezbaren, a vani je 400 dolara. Znači, kod mene je stvarno biološki minimum, ali opet stranci neće to kupovati, jer kažu prejeftino ti je, ne može za taj novac biti dobro, a i nepoznat si na tom tržištu pa jako teško ide s probijanjem. A, opet gledam ovdje da bude pristupačno našim ljudima koliko-toliko", ističe on, zaključujući kako mu je želja otvoriti trgovinu i prodavati svoje unikatne rukotvorine.