Drveni ugljen, roštilj, tri ligeštula, suncobran, peraje, maske, naočale za sunce, karte, tenisice, termosicu, Tarzana, Karl Maya, šlauf, badminton, japanke, loptu, šunku, špeka, fotoaparat i – veliki kanister s vinom... i na kraju svašta fali, jer naš fićo je premali.
Stihovi su to pjesme “More, More” Darka Rundeka koji odlično opisuju što je legendarna Zastava 600 (kasnije poznatija kao 750) od sredine 50-ih do sredine 80-ih godina prošlog stoljeća značila za “radničku klasu” u bivšoj državi, a baš je fićo jedan od glavnih eksponata na sinoć otvorenoj izložbi “Šezdesete u Hrvatskoj: mit i stvarnost” u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. Mnogi se u tome mogu prepoznati sjete li se kako su se u pretrpanom “fićeku” vukli pokraj Velebita na more, a nije rijetkost bila ni da fićo na usponu zakuha pa da putovanje postane avantura.
Narod u fići, direktori u tristaču
Zastava 600 ubrzo je od početka proizvodnje 1955. u Kragujevcu prema Fiatovoj licenciji i originalu koji se zvao Fiat 600, dobila nadimak “fićo”, a od toga su proizlazile i mnoge izvedenice poput “fićek”, “fića”, “ćofi”... Oznaka 600 označavala je kubikažu motora, a poslije su stigli i snažniji motori sa 750 i 850 kubika. Dakako, fićo je motorizirao i poslijeratnu Italiju, ali i Francovu Španjolsku u kojoj se također proizvodio kao Seat 600 prema Fiatovoj licenciji. – Fićo je, osim što je motorizirao bivšu državu, bio i simbol napretka jer je industrija 60-ih godina procvala. Tada su se počeli davati krediti za automobile, a isporuka se čekala najmanje godinu dana. Ljudi su ga pazili, sređivali i bili ponosni na njega, auto je tada bio kao član obitelji. Zato su ljudi toliko nostalgični – kaže Marijo Zrna iz Tehničkog muzeja, čiji je fićo izložen u MUO.
Licencna proizvodnja fiće u Kragujevcu bila je i prva velika investicija iz kapitalističke u komunističku državu i pravi početak otvaranja Jugoslavije svijetu. Za fiću je prema Vjesniku Ine iz 1969. godine – 1964. trebalo dati 31 prosječnu plaću, ali već idućih godina to se brzo smanjilo – 1965. trebalo je izdvojiti 27 plaća, 1966. 22 plaće, 1967. 19 plaća, a već 1968. “samo” 18 plaća. Godine 1965. u Jugoslaviji je bilo osam automobila na tisuću stanovnika (u Austriji 109, Italiji 106, u Zapadnoj Njemačkoj 164), a već 1968. 20 automobila na tisuću ljudi, svaki 50. stanovnik imao je automobil. – Moj je otac bio trgovački putnik, kupio je 1966. fiću koji je bio star šest mjeseci za tadašnjih 1,4 milijuna dinara. Bio je to prvi auto u našem kraju, pravo čudo u to vrijeme. Na njemu su voziti naučili i sestra Marija i brat Branko. Dakako, i u autoškoli se polagalo na fići, a imali su ga i policajci. Narod je kupovao fiću, a direktori su se tada vozili u luksuznijoj Zastavi 1300, popularnom tristaču – kaže Marjan Varjačić iz Đurmanca pokraj Krapine.
Vozi ga i veleposlanik Iz današnje perspektive s modernim automobilima koji nude nemjerljiv komfor i prostranost, ali i sigurnost čini se nevjerojatnim da se prije 50 godina putovalo ovakvim vozilom. A ako ste trebali pomoć na cesti koju je Automoto savez Hrvatske organizirao 1963., do vas bi stizao jedan od samo šest “žutih fića” koji su tada pokrivali cijelu Hrvatsku. Posljednji primjerak fiće proizveden je 1985., kada je primat u prodaji uz stojadina preuzeo mnogo moderniji Yugo. Na našim cestama može se vidjeti još pokoji fićo jer ih neki zaljubljenici danas voze kao oldtajmere, a jedan je od ljubitelja tog kultnog auta i indonezijski veleposlanik u Hrvatskoj Sjachroedin Zainal Pagaralam, koji se u slobodno vrijeme Zagrebom vozi u crvenoj Zastavi 750 iz 1982. koji je za 7500 kuna kupio od Zagrepčanina Miljenka Hanžeka.