ZA ZLOČINE NAD HRVATIMA U SREDIŠNJOJ BOSNI JOŠ NITKO NIJE ODGOVARAO

Otkako je u petak, 6. lipnja stigao u Hrvatsku, krenula je nova, rekli bismo, neviđena hajka na Darija Kordića i sve one koji su ga tog popodneva na Plesu dočekali, na sve one koji i dalje, pa i unatoč drakonskoj haaškoj kazni (25 godina zatvora) ne vjeruju u njegovu krivicu. Već tog dana, na dočeku u zagrebačkoj zračnoj luci reagirao je nevladin aktivist Zoran Ivančić, koji desetak i više godina, kako pišu mediji, živi u Sarajevu, i njegova družica povikali su ubojico, ubojico…! Zanimljivo je, ili barem indikativno, od vrlog aktivista, Hrvata iz Zagreba s tomislavgradskim korijenima, koji već odavno živi i “djeluje” u Sarajevu, ni glasa se nije čulo kada su iz Haaga, nakon odležane kazne, kući u BiH stizali general Armije BiH Enver Hadžihasanović i brigadir Armin Kubura, dočekivani i slavljeni od bošnjačkog vojnog i političkog vrha. Ni glasa se nije čulo, niti je bilo prosvjednih reakcija aktivista Ivančića kada je haaški osuđenik za ratni zločin, general Rasim Delić, pokopan uz najviše vojne počasti, uz nazočnost bošnjačkog političkog vrha.

Stalna optuživanja Hrvata

No, treba reći da je Zoran Ivančić, do tada potpuni anonimus u svakom pogledu, tim činom doživio svoj trenutak slave, postao junak i pažnje vrijedan bošnjačkih medija. Međutim, pitanje je za Ivančića od Hrvata iz srednje Bosne, zašto, tako hrabro, kao što je otišao u Zagreb kazati Kordiću tko je i što je on, nije otišao na Pale, na doček osnivača Republike Srpske i SDS-a Momčila Krajišnika, nakon što je izdržao haašku kaznu i stigao u BiH. Naravno, Ivančićev odgovor Hrvati neće dočekati, mada razloge neodlaska na Pale (ili u Banju Luku na doček Biljane Plavšić) i nije teško dokučiti. Zna se, naime, na Palama ili u Banjoj Luci ne bi hrabri Ivančić dobio tek poneku ćušku kao što je dobio u Zagrebu. Razapinje se, ‘čereči’ se poštovani biskup Vlado Košić, upire se prstom u Crkvu, pišu se pisma Svetom Ocu, traži se kazna za neprimjerene geste (doček Kordića u Zagrebu nap.a.) biskupa Košića, okupljaju se, zanimljivo je, ispred zagrebačke prvostolnice, predstavnici nevladinih udruga, jedno šaroliko društvo koje tek po osnovi napada na Crkvu, na pokojnog Franju Tuđmana i njegove ‘poslušnike’ iz BiH, koje za njih personificira upravo Dario Kordić, mogu zajedno i nađu zajednički jezik za svoje smišljene juriše. Ti okupljeni nose ispisana imena nevinih žrtava Ahmića koje, baš nitko normalan, ne negira ili, ne daj Bože, omalovažava. Međutim, pitanje je, pa i unatoč haaškoj presudi, je li i koliko, za taj zločin, na bilo koji način, kriv Dario Kordić. Neizostavno se nameće i pitanje, što to šaroliko društvo, koje godinama dobro živi na jaslama siromašnog državnog proračuna, zna o zločinu u Ahmićima, što znaju, i žele li uopće znati, što su sve doživjeli (a mnogi nisu preživjeli) Hrvati na tom području od pripadnika Armije BiH i mudžahedina koji su se, kao legalna postrojba te Armije, borili protiv Hrvata i nad njima strašne zločine činili. Zna li ta okupljena družina pred zagrebačkom katedralom da su Hrvati srednje Bosne dan nakon njihovog prosvjeda, 8. lipnja, obilježili tužnu dvadeset prvu godišnjicu progona dvadeset tisuća Hrvata Travnika s njihovih vjekovnih ognjišta? Znaju li oni da je tog dana prije 21 godinu, najtragičnijeg dana u povijesti Hrvata Travnika i širega područja, zapaljeno više od dvije tisuće njihovih domova i isto toliko gospodarskih objekata? Znaju li, i žele li uopće znati, da je tog 8. lipnja u mjestu Bikoši u travničkoj župi Guča Gora strijeljano 37 ranjenih i zarobljenih vojnika i hrvatskih civila, a za tijelima 22 ubijenih još uvijek se traga. Uz pljačku, palež, progon…, teško je oštećena i opljačkana crkva u župi Brajkovići iz koje su tog 8. lipnja prognani svi župljani, a bilo ih je 5600. Oštećene su i opljačkane crkve u Travniku, u Docu, teško je oštećen i opljačkan znameniti franjevački samostan u Gučoj Gori…! Tri dana kasnije od prosvjeda ispred zagrebačke katedrale, 10. lipnja, u Vitezu je obilježena tužna dvadeset i prva godišnjica pogibije osmero viteških mališana koje je zauvijek u igri prekinula granata ispaljena s obližnjih položaja Armije BiH. Nabrajati bi se moglo u nedogled jer, za 316 dana potpune blokade Lašvanske doline od deseterostruko brojnijih muslimanskih snaga, nad Hrvatima su počinjeni brojni stravični zločini (Križančevo Selo, Buhine Kuće, Zabilje, Miletići, Bilivode, Čajdraš, Šušanj, Čukle, Orašac…), a od tih vrlih nevladinih udruga, udruženja i organizacija iz Hrvatske i BiH nikada se ni glasa nije čulo. Znaju li oni uopće gdje su ta stratišta, da za te strašne zločine još nitko nije odgovarao? Darija Kordića u nedjelju u Busovači dočekalo je više tisuća Hrvata s područja Lašvanske doline, srednje Bosne, iz Hercegovine i Hrvatske. Pa zar bi tolika masa ljudi, koju su bošnjački mediji sveli na nekoliko stotina, Darijevih suboraca, prijatelja, gospodarstvenika, kulturnih i vjerskih dužnosnika…, tako i na taj način dočekala ratnog zločinca? Sigurno ne, kao što je i nedvojbeno da nitko od njih ne suosjeća s rodbinom žrtava u Ahmićima. Na Darijev doček došli su i visoki hrvatski dužnosnici političke izvršne i zakonodavne vlasti općina, županija, FBiH. Pozdravljaju li svi oni zločin za koji je Dariju Kordiću suđeno i za koji je osuđen?

Vidi li se bol ‘Majki Lašve’?

Na brzinu, isti dan kada je Kordić stigao u Busovaču, digla se bošnjačka “kika i motika” iz medija, stranaka, nevladinih udruga, udruženja, pojedinaca…! I Kordiću se još jednom sudilo, presuđivalo, a atakiralo se, tražilo je, tko zna od koga sve, čak 27 bošnjačkih udruga i udruženja, od “Oštre nule” iz Banje Luke do “Bogumila” iz Bratunca, kako se sve zovu (tko ih tolike “hrani”, financira, komu ih toliki broj treba, za koga i s kojim nakanama rade…?), smjena čelništva HDZ-a BiH koje je bilo na dočeku Kordića u Busovači. Smjenu traže, odlučno, naredbodavno, što prije, odmah! Preko društvenih mreža se prijeti, na najgori i najvulgarniji način, čak se prijeti i pajserima, smaknućima…! U tu harangu 27 bošnjačkih udruga, udruženja, nevladinih organizacija, uključilo se i Udruženje “Majke Srebrenice”, što se u srednjoj Bosni sa žaljenjem konstatira i komentira. A daleko bi bilo bolje, korisnije, ljudski je da su, a nikada nije kasno, članice Udruženja “Majke Srebrenice” došle u Lašvansku dolinu i upoznale “Majke Lašve” koje, na žalost, nisu organizirane kao one, ali istu bol nose i sigurno bi se brzo razumjele i jedne za nevolju i bol drugih suosjećale. Jer, i u Lašvanskoj dolini je stotine majki u počinjenim zločinima ostalo bez sinova, kćeri, supružnika…, i na ovom području ima majki koje su izgubile po dva, tri sina i supruga, koji su ubijeni, a ne poginuli u borbama. Na desetke je pojedinaca koji su u zločinima počinjenim od pripadnika Armije BiH u Brajkovićima, Gučoj Gori, Maljinama, Križančevu Selu..., izgubili zauvijek 10, 15 pa i više članova obitelji i rodbine. A za te zločine još nitko nije odgovarao i nitko od tih nevladinih udruga iz BiH i iz Hrvatske nikada nije digao glas osude, nitko od njih nije prosvjedovao kada su iz Haaga, nakon izdržane kazne, kući stizali njihovi nepravedno osuđeni heroji. A svi uglas tvrde, bijesne, ukazuju, pokazuju, prijete…: Kordić je ratni zločinac, to potvrđuje haaška presuda? Što je posrijedi? Dvostruki aršini, dvoličnost, zle namjere…, ili nešto drugo?