Nadbiskup Alojzije Stepinac u lipnju 1938. godine posjetio je Hercegovačku franjevačku provinciju. O tom događaju časopis “Stopama pobijenih”, što ga u izdanju Apostolature postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće” uređuje fra Miljenko Mića Stojić, donosi opširan tekst autora don Jurja Batelja, piše Večernji list BiH.
Stepinac je prvi put posjetio Bosnu i Hercegovinu, točnije Banju Luku, kao maturant na ekskurziji 1915. godine. No, kao zagrebački nadbiskup pet puta pohodio je Bosnu i Hercegovinu. Don Juraj Batelja piše: “Prvi put je to učinio od 20. do 27. lipnja 1938. kada je došao na proslavu 30. obljetnice posvećenja za biskupa vrhbosanskog nadbiskupa dr. Ivana Šarića. Naime, on je tada temeljitije pogledao Bosnu i Hercegovinu, a u Sarajevu do tada uopće nije bio. Drugi put došao je u Sarajevo na biskupsku posvetu pomoćnoga vrhbosanskog biskupa mons. Smiljana Čekade u kolovozu 1939. Treći put pohodio je sjeverozapadni dio Bosne i Hercegovine, Kladušu i Bihać prigodom Euharistijskog kongresa u Cetingradu 14. i 15. kolovoza 1939. Četvrti put pohodio je Bosnu i Hercegovinu provevši na odmoru nekoliko dana u Bosanskoj Gradišci u rujnu 1939. Peti put došao je u Hercegovinu, u grad Mostar, na biskupsku posvetu mons. Petra Čule, mostarsko-duvanjskog biskupa i apostolskog administratora trebinjsko-mrkanskog.”
Blaženi Alojzije Stepinac snažno je osjećao molitvenu potporu vjernika i svećeničku solidarnost braće u svećeništvu i episkopatu u Bosni i Hercegovini. S nekima od njih proveo je studentske dane u Rimu ili vršeći svećeničku i biskupsku službu u domovini. Kao nadbiskup koadjutor i rezidencijalni nadbiskup zagrebački, Alojzije Stepinac zanimao se za kulturno i gospodarsko podizanje životnog standarda i vjerskoga života u Bosni i Hercegovini. Štoviše, fra Dominik Mandić zabilježio je da je “nadbiskup više puta izrazio želju da bi rado posjetio bosanske i hercegovačke krajeve”.
O pohodu nadbiskupa Alojzija Stepinca Bosni i Hercegovini u lipnju 1938. godine postoje dva objavljena izvješća. Prvo je sastavio Josip Jozo Suton. Objavio ga je pod naslovom “Dr. Alojzije Stepinac na putu kroz Bosnu i Hercegovinu 1938. god.” Drugo izvješće napisao je prof. Vjenceslav Topalović pod naslovom “Pohod nadbiskupa Stepinca Bosni i Hercegovini”. U tekstu časopisa “Stopama pobijenih” autor se poslužio obama izvješćima, ali i bilješkama pojedinih samostanskih i župnih kronika te člancima i izvješćima objavljenima u “Hrvatskoj straži”, “Katoličkom listu”, “Katoličkom tjedniku”, “Vrhbosni”, a koristio je i druge izvore. Nadbiskup Stepinac s pratnjom svečano je dočekan u Duvnu (Tomislavgradu) 23. lipnja 1938. Taj je grad toga dana bio u svečanom ozračju radi dolaska mostarsko-duvanjskog biskupa Alojzija Mišića radi podjeljivanja sakramenta krizme. Tako je Duvno imalo toga dana sreću da u svojoj sredini vidi zajedno hrvatskog metropolita i zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, s njim još dvojicu biskupa, dr. Dionizija Njaradija, grkokatoličkog vladiku križevačkog, i Alojzija Mišića, biskupa mostarsko-duvanjskog. Tom je prigodom biskup Mišić predstavio visoke dostojanstvenike duvanjskim vjernicima, koji su dupkom napunili duvanjsku baziliku. S osobitom pohvalom nadbiskup je procijenio ljepotu crkve - bazilike koja je djelo arhitekta Stjepana Podhorskoga, praktičnog katolika, koji je u starohrvatskom slogu projektirao i župnu crkvu Presvetog Trojstva u Krašiću.
Istoga dana, 23. lipnja, Stepinac je posjetio Posušje. Don Juraj Batelja navodi: “Kad se u četvrtak 23. lipnja 1938. Posušjem pročulo da kroz mjesto prolazi hrvatski metropolit i zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, od ranih jutarnjih sati hrlilo je pučanstvo iz obližnjih naselja na mjesto koje je odredio župnik fra Pavao Šimović. Bilo je to mjesto na ulazu iz pravca Duvna u Posušje. Tu je postavljen slavoluk ukrašen cvijećem, na kojemu je krupnim slovima bila napisana dobrodošlica hrvatskom metropolitu Alojziju Stepincu. Najzauzetiji u pripremi za Nadbiskupov doček istakli su se posuški župnik fra Pavo Šimović i njegov kapelan fra Mutimir Ćorić. Narod je u špaliru dočekao dragoga gosta.”
Na dočeku su sudjelovali dužnosnici mjesnih vlasti, zatim učitelji sa školskom djecom, članovi HKD-a “Napredak”, djelatnici kotarske ispostave i njezinih izvršnih tijela, članovi čitaonice “Radovan”, općinski vijećnici, predstavnici HSS-a i drugi. Nadbiskupov automobil pojavio se oko 18.00 sati. Odmah su zazvonila zvona sa zvonika posuške crkve, “a iz razdraganih grla više tisuća Posušana orili su se poklici dobrodošlice visokom dostojanstveniku i njegovoj pratnji”. Nadbiskup je izašao iz automobila među razdragane Posušake. Dobrodošlicu mu je poželio župnik fra Pavao Šimović, a tri djevojčice predale su mu cvijeće. Potom je Stepinac, ganut takvim dočekom, zahvalio okupljenom mnoštvu na toplom dočeku i na sve zazvao blagoslov. Nadbiskupa je osobito zanimalo kakav je vjerski i društveni život posuškog kraja. Napuštajući župni stan nadbiskup je razgledao crkvu i gradilište buduće župne kuće te župniku fra Pavi uručio svoj dar za dovršetak gradnje župne kuće. Nadbiskup se potom zaputio prema Širokom Brijegu gdje je sa svojom pratnjom stigao u predvečerje toga 23. lipnja 1938.
Don Batelja naglašava: “Srdačno je bio pozdravljen već u prigradskom dijelu župe Kočerin. Na Širokom Brijegu pred crkvom i gimnazijom okupilo se veliko mnoštvo naroda. U ime vjernika i braće franjevaca Nadbiskupa i njegovu pratnju pozdravio je ravnatelj franjevačke gimnazije dr. fra Dominik Mandić. U svom govoru je spomenuo kako je samostan na Širokom Brijegu središte njihove muke, njihove ljubavi, franjevačkoga rada i napora. Uvečer nakon okrijepe Nadbiskup i ostali gosti iz njegove pratnje divili su se krijesovima koje je narod, po svom tradicionalnom običaju, palio po okolnim brežuljcima uoči Ivandana. U samostanu su tu večer visoki gosti prespavali, a ujutro je Nadbiskup u crkvi Marijinog Uznesenja predvodio svečanu misu. U crkvi i ispred nje okupilo se veliko mnoštvo vjernika. Pobožnost puka toliko se dojmila Nadbiskupa da je često isticao kako takvo molitveno zajedništvo nije još doživio. Nakon svete Mise visoki su dostojanstvenici razgledali širokobriješku baziliku, gimnaziju i konvikte te izrazili iznimno zadovoljstvo svime što su vidjeli i doživjeli.”
U jednom trenutku, dok je bio u crkvi, Nadbiskup se okrenuo prema fra Dominiku Mandiću, istaknutom povjesničaru i ravnatelju Franjevačke klasične gimnazije, i rekao, misleći na širokobriješku crkvu: “Ah, da mi ju je prenijeti u Zagreb!”
Sutradan, 24. lipnja, na Ivanjdan, nadbiskup Stepinac s pratnjom je doputovao u Mostar. Dočekalo ih je mnoštvo ljudi. Uime Mostarsko-duvanjske biskupije i uime odsutnoga biskupa Alojzija Mišića Stepinca je pozdravio generalni vikar dr. fra Leo Petrović. Potom je u ime hrvatskih kulturnih društava nadbiskupa pozdravio predsjednik “Napretka” dr. M. Torić, a uime građanskih institucija narodni zastupnik Marko Suton. Nakon pozdravnih riječi dobrodošlice nadbiskup je svima zahvalio na toplom dočeku, istaknuvši čvrstu vjeru hercegovačkih Hrvata koji su kroz stoljetne borbe i stradanja ostali vjerni svojim korijenima, hrvatskoj domovini i katoličkoj vjeri.
Don Batelja ističe. “Nakon ovih pozdravnih govora svečana je povorka, praćena zvonjavom crkvenih zvona, krenula kroz grad prema samostanskoj crkvi ulicama iskićenima hrvatskim trobojnicama i cvijećem. Ispred crkve povorku je dočekao i pozdravio provincijal hercegovačkih franjevaca dr. fra Mate Čuturić. Nakon zahvale Nadbiskup je podijelio okupljenom vjerničkom puku svoj nadbiskupski blagoslov. Poslije toga je Nadbiskup s pratnjom napravio kraći predah u franjevačkom samostanu. Tu se, tijekom objeda, nastavio ugodan razgovor u kojemu je Nadbiskup još jednom istaknuo da je, iako je znao koliko je vjernički život jak u Bosni i Hercegovini, ipak ugodno iznenađen. Nakon ručka su se Nadbiskup i ostali crkveni dostojanstvenici iz pratnje oprostili od domaćina i krenuli na put prema Sarajevu.”
Zamoljen da za “Katolički tjednik” opiše svoje dojmove s pohoda Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini nadbiskup Stepinac dao je prigodnu izjavu koju je izvjestitelj ovako formulirao: “Po svim mjestima, u kojima se preuzv. g. Stepinac zaustavljao posjetio je sve katoličke i hrvatske ustanove. Bio je vrlo ugodno iznenađen kad je u tolikim mjestima, gdje uopće nije ni slutio, da tko zna za njegov prolaz, bio upravo neobično srdačno dočekan. Pjesme, govori, deklamacije, cvijeće, ovacije, masa svijeta i srdačni, neposredni razgovori. Na kupreškim vratima zamolio ga je jedan seljak za cigaretu. Preuzvišeni ne puši, ali je priskočio u pomoć njegov šofer, a Metropolit mu je dao novaca, da ima i kasnije cigareta. Svugdje se Preuzvišeni divio bistrini, pobožnosti, ćudorednoj visini i poštenju našeg bosanskohercegovačkog seoskog svijeta. Kod Podmilačja su se susretali s hodočasnicima koji su išli svetom Ivi, a u Širokom Brijegu upravitelj se crkve, koja može komotno primiti oko 5000 duša, tužio da je nedjeljom i blagdanom crkva premalena. U Mostaru je, u petak, 24. lipnja, u 10 sati pr. podne, u tamošnjoj župnoj crkvi, zatekao masu svijeta. ‘Narod žive vjere i koji je moralno visoko stao, ne može propasti’, veli Preuzvišeni. I stoga on čvrsto vjeruje i u budućnost hrvatskog katoličkog življa u Bosni i Hercegovini. I zato mu je drago, što se taj naš otporni element iz Hercegovine seli u naše sjeverne krajeve. I želi Preuzvišeni da se pitanju hrvatske kolonizacije posveti što veća pažnja. To je realni patriotizam.”
Autor je u svom tekstu u časopisu “Stopama pobijenih” pisao o životu, djelu i žrtvi sluge Božjega, blaženoga kardinala Alojzija Stepinca te odnosu komunističke vlasti prema njemu i katoličkoj crkvi u komunističkoj Jugoslaviji.•