U povodu 75. obljetnice jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca, u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu 1. – 7. veljače održali su se »X. dani pobijenih hercegovačkih franjevaca«. Kroz molitvena tri dana dodijeljene su i nagrade te prigodne plakete nagrađenima na »IX. nagradnom natječaju« na temu pobijeni hercegovački franjevci. Zastupljeni su bili uzrasti djeca, mladež i odrasli.
Danas, na dan obljetnice ubojstva franjevaca na Širokom Brijegu, molitveni program započeo je u 16.00 molitvom kraj ratnog skloništa gdje su članovi Frame Široki Brijeg zapalili 12 svijeća u znak sjećanja na 12 fratara koji su ubijeni i spaljeni u ovom skloništu. Nakon molitve procesija se uputila prema grobu u samostanskoj crkvi gdje je molitvu predvodio provincijal, a Trećari čitali imena pobijenih franjevaca, pišu pobijeni.info.
Svečanu sv. misu zadušnicu predslavio je dr. fra Miljenko Šteko, provincijal hercegovačkih franjevaca, uz sumisništvo generalnog vikara hercegovačkih biskupija don Željka Majića, vicepostulatora fra Miljenka Stojića i 70-ak drugih hercegovačkih franjevaca. Pjevanje na sv. misi predvodio je veliki župni zbor pod ravnanjem s. Mire Majić. Misno čitanje pročitao je fra Rade Dragićević, posljednji živući hercegovački franjevac koji je pohađao glasovitu Franjevačku klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu. Molitvu vjernika čitali su gvardijani pojedinih samostana.
Provincijal je u propovijedi istakao sljedeće. »Okupili smo se večeras oko svetoga oltara i euharistijskog Krista da pred oltar donesemo svoju sažalnicu za pobijenu redovničku braću i naš stradali puk, a da pritom Kristu preporučimo njihove duše. Nižu se u našim mislima potresna sjećanja na pobijene, ali postrance i na one koji ih pogubiše. Bogu prinosimo i teretnu žrtvu šutnje koja je kroz prošla desetljeća silom okovala istinu o nemilom događaju, a ovu Provinciju smrtno ranjavala brojnim kazamatima. Dugo smo živjeli u tamnoj noći, gledali u zube strahu i ideološkom mraku. Jedino svjetlo nam bijaše Krist, kojem smo prinosili svoje žalosti i svoje nade. Zar nije dostatno pogubne navade da se o svemu smije govoriti, osim o komunističkim zločinima, a još manje ih istraživati i krivce privesti pravdi?! Zaprepašćuje i dan danas količina šutnje onih koji vladaju arhivima i činjenicama o ovim stravičnim zbivanjima, a još više onih koji iz prve ruke ili po sigurnoj predaji znaju što se dogodilo i gdje su stratišta naših pobijenih. Očito ih ne zastrašuju sudovi ove zemlje, ali mi znamo da to nije jedini sud. Naša su braća ovdje posmicana bez svjedoka. Kad to kažem, želim naglasiti ovo: Nitko od njih nije preživio kako bi nam mogao opisati kako je to točno tada bilo i kako su se ubijena braća ponijela u posljednjim trenutcima svoga života. Ne krijem da bih to volio znati, jer sam uvjeren da je zacijelo bilo dirljivih svjedočanstva za Krista. I dok razmišljam kako su mogli izgledati njihovi zadnji pogledi, njihove vezane i sklopljene ruke, pada mi na um ova činjenica: Imamo brojne svjedoke iz drugih zlosilja, pokolja i progona. I s lijeve i s desne strane. I ta su svjedočenja i te kako potresna.« Rekao je i sljedeće. »Ovdašnji Brozovi krvavi zločini oskudijevaju svjedocima. S našeg ratnog skloništa, tu pod crkvom u samostanskom vrtu, mi nemamo ni glasa, ni traga, ni fotografije. S obala hladne Neretve, gdje su mučili, umorili i u rijeku pobacali tijela našeg Provincijala, mostarskog gvardijana i još petorice braće, također nema svjedoka. Nema fotografije. Nema izravnih svjedoka ni s jednog mučilišta naše braće. Preživjeli su samo počinitelji zločinâ, a njih je partijska stega tako stravično natjerala na doživotnu šutnju da se oni ni nakon 75 godina ne usuđuju progovoriti o tome javno. Ovom prigodom pozivam sve eventualno još žive očevidce tih događaja, svakako i partizanske, ili njihove potomke koji nešto posredno znaju, da se probude i zamisle nad vječnošću koja ih čeka. Neka ne nose u grob ono što bi im – ako to otkriju i za to se pokaju – moglo spasiti dušu, a nama pomoći da dođemo do pune istine o tim gorkim događajima i da nađemo barem zemne ostatke onih koje još uvijek tražimo.«
Na kraju sv. mise zadušnice nazočnima je nekoliko riječi uputio i prenio molitvu i blizinu mjesnog biskupa generalni vikar hercegovačkih biskupija don Željko Majić.
»Molimo danas svi, u ovoj sv. misi i ovih dana, sjećajući se tolikih stradanja, mučenja, mučkih ubijanja, za duše naših pobijenih da nađu vječni mir u Oca nebeskoga te da njihova krv bude sjeme novoga života u našoj Hercegovini, u našem hrvatskom narodu, ali i sjeme novih duhovnih zvanja, kako redovničkih tako i svećeničkih.«
Fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, zahvalio se svima koji su na bilo koji način pomogli tijekom ovih dana i tijekom čitave godine. Kratko je predstavio rad Vicepostulature kroz proteklu godinu te istaknuo sljedeće. »Kao što smo lani natuknuli, u jami Golubinka u selu Mratovu pronašli smo još trojicu naše braće: fra Radoslava Vukšića, fra Fabijana Paponju i jednoga čije se ime na papiriću nije moglo odgonetnuti. Ako Bog da, slijedi otkopavanje njihovih posmrtnih ostataka. Pripreme su u tijeku. Nastavili smo i s obnovom i zaštitom ratnog skloništa. Želimo ga dovesti u ono stanje kakvo je bilo kada su pobijena naša braća i kada se taj dio zemljišta marljivo obrađivao te u stanje da hodočasnici tu budu posve sigurni.«
Gvardijan širokobriješkog samostana, fra Ivan Marić, rekao je sljedeće. »Ne smijemo se zadovoljiti samo izgovaranjem imena fratara koja nisu smjela biti glasno i jasno artikulirana, jer je i tisuće imena danas ostalo neizgovoreno. Godine progonstva, zlostavljanja, ubijanja kršćana, svećenika, redovnika, redovnica, vjernika na ovom podneblju učinilo nas je predgrađem vječnog grada Jeruzalema, a mučenički predznak i predgrađem Rima. Zato želim da spomen na ubijene fratre i narod Božji, ostane trajno upisan u srca svih nas okupljenih, posebno našeg franjevačkog podmlatka novaka i postulanata, od kojih su neki prvi put ovdje na današnji dan. Svima nam je ovo podsjetnik na svetu baštinu koje se ne smijemo odreći, koja nas trajno obvezuje da svim snagama prionemo za istinu i dobro svih ljudi. Dio istine je i u crkvenoj kanonizaciji naše ubijene braće gdje ćemo, nadam se, što prije dočekati kada će na današnji dan u cijelom katoličkom svijetu biti slavljene sv. mise na čast širokobrijeških mučenika, fra Lea i 65 subraće, što je i izvor našeg duhovnog dobra.«
Kroz ova četiri dana molitveni program je putem interneta i radiovalova prenosila Radiopostaja Široki Brijeg. Katolički tjednik stradanju hercegovačkih franjevaca posvetio je čitave četiri stranice u najnovijem broju. A i mnogi drugi mediji izvijestili su o svemu, na čemu im se posebno zahvalio vicepostulator fra Miljenko Stojić.
Treba još spomenuti da je iz župe Veljaci, pod vodstvom župnika fra Stipana Klarića, došao autobus vjernika te također autobus iz Splita članova Udruge Domovinske vojske 1941. – 1945 i Udruge Benedikt, kao i članovi Udruge Hrvatski domobran iz Metkovića, priopćeno je.