Ako ste se ikada pitali kako je moguće da se baš vama uvijek dogodi da odaberete partnera koji će vas povrijediti/prevariti/izigrati/ostaviti/nastavite niz, možda bi bilo dobro da nakon što pročitate ovaj članak pogledate film iz 2009. godine „He’s just not into you“ (ili u prijevodu „Njemu baš i nije stalo“).
Iako je priča prilično kompleksna, na početku spomenutog filma zanimljiva je scena koja nam zapravo odgovara na pitanje zašto biramo pogrešne partnere. Naime, scena počinje tako da jedan dječak u parku gurne djevojčicu i izvrijeđa je. Nakon što se uplakana djevojčica požali mami, mama joj – iz najbolje namjere, da bi utješila kćer – kaže da je dječak to učinio jer mu se ona zapravo sviđa. Zvuči vam poznato izreka „tko se tuče, taj se voli“? Ili možda „ljubav je bol“? Ili pak da „sretni brakovi ne postoje“? Nastavite čitati, piše Ordinacija.hr.
BIRAMO LI KRIVO ILI SE NA NAS „LIJEPE“ KRIVI?
Iako biste vjerojatno dali ruku u vatru da ste magnet za ljude koji će vas povrijediti, činjenica je da ste takvog partnera sami odabrali. Postoji razlog zašto vas je baš privukla određena osoba i zašto ste baš s njom odlučili ući u vezu. Primjerice, možda ste na početku fascinirani osobom i čini vam se da je baš on/ona taj/ta i da je to netko s kim biste mogli živjeti. U isto vrijeme ta osoba možda baš i ne dijeli vaše ushićenje, no vi to ne vidite. Brišete sve one situacije kada vam nije odgovorila na poruku ili kada vas je odbila. Ili pak iskrivljujete da je to zaista bilo opravdano. Možda ćete to iskriviti i tako da si kažete da „glumi neuhvatljivog/neuhvatljivu“, ali da mu/joj je zapravo jako stalo. Sve to činite da biste i dalje mogli idealizirati tu osobu i zanemariti ono što je drugima očito, a to je da ona ipak ne pokazuje jednak interes za vas.
I tu se opet vraćamo na tvrdnju da ste vi odabrali ući u vezu s tom osobom. Niste odabrali Anu/Marka iz susjedstva, osobu koja se osmjehne svaki put kad vas vidi u šetnji sa psom, koja možda kasni na posao, ali koristi te minute s vama samo da čuje kako ste i koja skuplja snage da vas pozove na kavu. U konačnici to Ana/Marko ne učine jer vide iz aviona da ne pokazujete nikakav interes za njih. I na kraju se dogodi to da si samo potvrdite svoje uvjerenje da se na vas „lijepe“ krivi.
UVJERENJA NAS SABOTIRAJU
Velik broj nas nije odrastao u idealnim obiteljima u kojima su odnosi između roditelja bili dobri. Velik broj nas gledao je roditelje koji ostaju u braku iako je jasno da ne žele biti skupa i da nisu sretni zajedno. Neverbalno smo mogli dobiti poruku da sretni brakovi ne postoje, da je brak mučenje i žrtva. Ako iz te pozicije tražimo partnera, tada nesvjesno biramo osobu koja će nam samo potvrditi da je partnerski odnos žrtva i mučenje. Zanemarivat ćemo znakove koji će vjerojatno biti prisutni od početka veze, npr. možda će nam biti dosadno provoditi vrijeme s tom osobom, možda nećemo imati iste sklonosti pa će nas i to iritirati, možda nas partner neće podupirati oko stvari koje su nama bitne, no mi ćemo i dalje ostajati u tom odnosu zato što vjerujemo da to tako treba biti. Za nas ne postoje odnosi koji dobro funkcioniraju pa čemu onda tražiti kruha preko pogače?
Ako smo tijekom djetinjstva dobivali poruke kao što je „tko se tuče, taj se voli“ ili možda gledali odnos roditelja u kojem je jedan uvijek više ulagao, a drugome je bilo svejedno, možda smo na nekoj duboko nesvjesnoj razini zaključili da to tako treba biti.
Da je ljubav kada nas netko ne doživljava. Zvuči paradoksalno? Jest, i većina ljudi nije ni svjesna da tako gleda na ljubavne odnose niti bi se svjesno i verbalno ikada složila s ovom izjavom. Nitko ne želi patnju i odnos u kojem ga se ne uvažava. No ipak odabire osobe koje ga tretiraju loše. To je zato što negdje u dubini vjeruje da to tako treba biti.
Rana iskustva do otprilike pete godine života u velikoj mjeri određuju kako ćemo doživljavati svijet oko sebe: hoćemo li imati povjerenja u druge ljude ili ćemo pak smatrati da nikome ne treba vjerovati i da se treba pobrinuti sam za sebe. Ta rana iskustva koja proizlaze iz odnosa s našim primarnim skrbnicima (a to su uglavnom roditelji) itekako se mogu odraziti na naš stav prema partnerskom odnosu. Ako nemamo bazično povjerenje u druge ljude, možda ćemo odabirati partnere koji će nas izigrati samo da bismo potvrdili svoju bazičnu tezu, a to je da ljudima ne treba vjerovati.
Kako djeca trebaju opravdanje za roditelje, najbolje opravdanje roditelja jest da su svi ljudi takvi pa da onda ni roditelji ne mogu biti drukčiji. Primjerice, ako moji roditelji nisu odgovarali na moje potrebe kada sam bila mala, tada je lakše zaključiti da su svi ljudi takvi, a ne samo moji roditelji. Dijete nema sposobnost racionalizacije i kako o svojim roditeljima ovisi, za njega je neophodno da ih opravda. No ovakvo rano iskustvo može donijeti velike probleme u odrasloj dobi jer osoba nije svjesna svojih krivih uvjerenja, već samo živi po njima. I zbog toga mogu krenuti i problemi u partnerskim odnosima, odnosno svi oni krivi odabiri kako bi i dalje nastavili život po primarnim uvjerenjima.
IMA LI NADE?
Nade za promjenu uvijek ima, a prvi korak prema promjeni ujedno je i najvažniji: osvijestiti da očito postoji pozadina koja nas usmjerava prema krivom odabiru. Bez obzira na ono što svjesno smatrate da vjerujete, najprije se osvrnite na svoje postupke: pitajte se kakve partnere birate, koje su im zajedničke osobine, koje vam se situacije ponavljaju u odnosima. Tako ćete doći do obrasca ponašanja, a ako postoji obrazac, tada sigurno postoji i uvjerenje koje podupire taj obrazac, odnosno koje vas sabotira da nađete partnera koji vas neće povrijediti.
Idući korak može biti da si na papir napišete što sve želite u odnosu s partnerom, koje osobine partnera, kako biste htjeli da se ponaša prema vama, što vam je sve važno. Čak i ako mislite da je takvo nešto nemoguće, zapišite. Nije nemoguće ako vaši prijatelji nemaju takav odnos: oni su samo n=1 primjerak.
Izoštrite se. Počnite kod drugih ljudi uočavati osobine koje su vama bitne i privlačne. Uočavajte i ono što vam smeta. Pratite kako se iznutra osjećate kada provodite vrijeme s nekim: je li vam ugodno ili možda osjećate male iskre upozorenja? Pratite sami sebe.
Sve navedeno može vam pomoći da osvijestite svoja uvjerenja i da odabir partnera usmjerite prema osobi koja će vam odgovarati. Ponekada si možete pomoći sami, a ponekad ipak treba podrška stručnjaka da se iščupa stari, disfunkcionalni korijen. Psihoterapija nije uvijek ugodan proces, ali je oslabađajući i, što je najvažnije, može dovesti do potpune promjene obrazaca koji vas sabotiraju. Ako želite takvu promjenu, nemojte se libiti zatražiti pomoć kada sami „zaštekate“.