Danas je u Mostaru u 73. godini nakon teške bolesti preminuo legendarni mostarski fotograf i fotoreporter Večernjeg lista Stojan Stole Lasić.
Ikona Mostara
Stole je bio kroničar društvenih zbivanja kojeg ćemo vječno pamtiti po njegovim slikama koje su dokaz da njegov život nije bio uzaludan. Rođen je 1950. godine u rudarskoj obitelji u Mostaru u kojem je završio osnovnu i srednju školu. Nakon Glazbene akademije u Splitu stekao je naziv glazbenog pedagoga i više od četiri desetljeća predavao glazbeni odgoj u školama. Bio je vrstan pedagog naraštajima u Đačkom domu u Mostaru, jedan od utemeljitelja ansambla Mostarske kiše i Mostarskog teatra mladih.
Kao fotoreporter bio je suradnik brojnih medija u BiH i cijeloj regiji, a najveći trag ostavio je u Večernjem listu u kojem je ostao do kraja svoga života. Dvadeset i “kusur” godina radili smo zajedno, njegove upečatljive fotografije potpisivao sam kako sam znao i umio, premda je to bio izlišan posao jer su njegove fotografije govorile i pričale svoju priču. Uveo me u ovaj svijet novinarstva u kojem je ostao do kraja života jer za njega novinarstvo nije bio posao, nego ljubav i način života. Postoji anegdota koja kaže: “Na početku svijeta bio je samo Bog i Njegov slikar - Stole Lasić koji je slikao Njegova djela”.
Fotografijom se počeo baviti 1965. godine u 10. osnovnoj školi u Mostaru gdje je fototečaj vodio profesor Branko Barišić, koji mu je usadio ljubav prema fotografiji. Prvi fotoaparat bila mu je Smena 8, a poslije je nabavio ruski Zorki 4, u to vrijeme najpopularniji fotoaparat. Prvi filmski laboratorij kupio je tako što mu je otac rekao: “Idi, sine, uberi marelice i sve što ubereš, odnesi u otkupnu stanicu, prodaj i od novca kupi sebi što god želiš!” I tako je počeo izrađivati vlastite fotografije. U vrijeme razvijanja filmova, kada nije bilo pametnih telefona, Stole je bio jedan od najtraženijih osoba u gradu. Nije bilo većeg okupljanja u ovoj kotlini koje on nije zabilježio svojom kamerom. N
e postoji u Mostaru kuća, a da u njoj nema barem jedne Stoline fotografije. Novac koji bi dobio od fotografija ulagao bi u opremu i tako ukrug. Po snijegu, kiši i vjetru uvijek ste ga mogli sresti na ulici ili na stadionu kako fotografira gradska događanja ili utakmice Zrinjskog. Ni jednu nije propustio. Posebno je volio kulturna zbivanja bez obzira na to gdje se održavala i tko ih je organizirao. Za više od 50 godina, koliko se bavio fotografijom, uredno je slagao arhivu. U njegovu fundusu ima blizu 2,000.000 fotografija! Sa svih Mostarskih proljeća, Melodija Mostara, Mostarskog kulturnog ljeta, Mostarskog filmskog festivala, Jesenskog likovnog salona, nastupa mladih glazbenih talenata, studenata glume i svih mogućih premijera u Hrvatskom narodnom kazalištu Mostar i Narodnom pozorištu Mostar. Upečatljive tragove ostavio je u mnogim monografskim izdanjima - dvama izdanjima monografije Mostara, Rakitna, boćanja, bolnice… Tu su i monografije o kardinalu Puljiću, Gorancima, monografije mostarskih slikara, Hrvatskog narodnog kazališta Mostar i Mostarskog proljeća – Dana Matice hrvatske.
Od Kiša do MTM-a
Od svoga rada nije stekao materijalno bogatstvo, ali nam je ostavio ono duhovno i kulturno bogatstvo koje se ne može platiti i na kojem će počivati neka nova povijest ovoga grada i Hercegovine. Poput njegovih legendarnih prethodnika Antona Zimola i Ćirila Ćire Raiča. Stole je bio glazbenik, fakultetski obrazovan, pedagog koji je na klaviru odgojio generacije djece u školi na Rudniku. Počeo je svirati u trećem razredu osnovne škole, u Abraševiću, kod poznatog profesora Rajmonda Haapa. Najprije harmoniku da bi poslije prešao na klavir. Volio je glazbu, a u to vrijeme u Mostaru bili su popularni plesnjaci, svuda se sviralo, pjevalo i plesalo. - Jedne sam godine nastupio čak i s klapom Mostar, i to baš na omiškom festivalu. Bio je to prvi omiški festival na otvorenom koji se prije održavao u mjesnom kinu - prisjetio se u jednom našem razgovoru. Ljubav prema glazbi odvela ga je u Split gdje je završio Glazbenu akademiju, nakon čega se zaposlio u školi. Bio je jedan od osnivača ansambla Mostarske kiše, o čemu je govorio: “Bili su tu još Mišo Marić i Josip Sliško, prva pjevačica Aida Kazazić i moj zbor 10. osnovne škole. Poslije sam u Kiše regrutirao i mlađahnog pjevača Adnana Pintula. Bio je 4. razred, dovodio sam ga na probe jer mi je bio susjed. Obilježio je jedno razdoblje. Rad s Kišama prestao je mojim odlaskom u vojsku”. Također je jedan od osnivača Mostarskog teatra mladih. - Bila je to jedna jako nadarena generacija, avangarda u pravom smislu te riječi. Odrastao sam s Tajom i Gradom (Tahirom Nikšićem i Gradimirom Gojerom, op. a.) i iz tog našeg druženja izrodila se ideja da osnujemo Mostarski teatar mladih. To je bilo 1973. godine. Bili su tu još Mirsad Čampara i Zdravko Puvača. Održavali smo probe u Domu mladih, a kada bismo radili “Stražu pod Kozarom” Branka Ćopića, izvodili bismo je u vrtu Doma ili u podrumu iste zgrade, gdje je bio MO-disk 88. Kakvo je bilo zanimanje, svjedoči i podatak da je tu predstavu pogledalo više od 10.000 ljudi - govorio je. Bio je član Društva hrvatskih likovnih umjetnika u Bosni i Hercegovini (DHLU BiH) i grupe Četvrtak, koja je okupljala bardove likovne umjetnosti. Prije desetak godina teško se razbolio, ostao je bez moći govora, ali ni to ga nije spriječilo da radi ono što najviše voli. Dugo se borio s opakom bolešću koja mu je prošle godine zahvatila i ostale vitalne organe i pomoći, nažalost, više nije bilo. Otišao je Stole, otišao je sijedi brko s fotoaparatom u ruci, nećemo ga više sresti na promocijama, utakmicama, izložbama, koncertima... Njegovim odlaskom izgubili smo svi, najviše obitelj i mi koji se bavimo novinarstvom, kulturom i umjetnošću. Posljednji ispraćaj Stojana Stole Lasića bit će u petak, 17. veljače u 12.15 ispred mrtvačnice na Bijelom brijegu u Mostaru, a pokop u 13 sati na groblju “Smrčenjaci”.