Tijekom Titova posjeta Zagrebu od 15. do 19. rujna 1975., treći dan posjeta, 18. rujna u 10 sati, u zagrebačkoj Paromlinskoj ulici, u blizini dvorane Vatroslav Lisniski, eksplodirala je paklena naprava zbog koje su osuđeni potpuno nedužni ljudi.
U trenutku eksplozije Tito je bio na Zagrebačkom velesajmu, a od nje nitko nije stradao niti je bilo svjedoka. Uslijedila su hapšenja, isljeđivanja, mučenja... Prvoosumnjičeni za postavljanje eksplozije bio je Mato Batinić, zagrebački ekonomist podrijetlom iz Ždrimaca pokraj Gornjeg Vakufa u Bosni. Nakon kaznene prijave Sekretarijata unutarnjih poslova (SUP-a) i istrage, iseljeđivanja osumnjičenih, Vijeće Okružnog suda Zagreb ekspresno je prihvatilo prijedlog o produljenju pritvora za Matu Batinića, Stjepana Lugarca, Tvrtka Miloša, Antuna Zinka, Josipa Pemića, Tomu Dumančića, Branka Vidačeka, Đuru Pericu, Luku Barića, Ivana Velića i druge.
Tijekom istrage Mato Batinić, rođen 1941. u Ždrimcima, Stjepan Lugarec iz Donje Kupčine, rođen 1938., i Tomislav Dumančić iz Kupresa, rođen 1941., izdvojeni su, protiv njih trojice podignuta je zajednička optužnica, a suđeno im je tajno, bez prisutnosti javnosti, na Okružnom sudu u Zagrebu. Ostalima se sudilo u drugim postupcima.
Batinić, iako teško bolestan, nakon 43 godine prvi put javno govori o vlastitoj i kalvariji svojih prijatelja i supatnika.
“Sve je počelo nacionalnim buđenjem 1971., ‘ludila’ koje nas je spopalo na svim razinama, od studenata pa Partije. Mi smo se sastajali prvo u Elektronskom računskom centru koji je bio na Trgu Johna Kennedyja gdje je sada Trgovačka škola. Osim mene, bio je tu Miroslav Perišin, student elektrotehnike koju nikad nije završio, Ante Velić, Slobodan Šikić, Stjepan Lugarec, jedan dečko iz Mostara, Kovačić. Svi su studirali, osim mene, koji sam već bio završio Ekonomski fakultet i obranio magisterij”, počinje svoju priču Mato Batinić.
Sastanci njihove grupe koja je bistrila politiku i smišljala akcije nastavili su se u Kukuljevićevoj ulici kod Miroslava Perišina iz Kaštel Kambelovca, koji je rođeni bratić (brat od strica) Ive Perišina, ekonomista, akademika i visokog komunističkog dužnosnika.
“I zaključimo mi na jednom sastanku da bi bilo najbolje da ja odem 29. studenog 1971. u Berlin sastati se s Brankom Jelićem, koji je kotirao visoko u emigraciji, a i u domovini”, prisjeća se Batinić.
Branimir Jelić bio je hrvatski političar i liječnik, Pavelićev suradnik u emigraciji, kojeg su britanske vlasti 1939. pri povratku iz SAD-a u Europu skinule s broda u Gibraltaru i internirale ga na otok Man. Pustili su ga tek u prosincu 1945., a on je 1949. otišao u Njemačku u kojoj je osnovao Hrvatski narodni odbor i počeo izdavati novine Hrvatska država. Udba je na Jelića nekoliko puta organizirala i pokušala atentat: najprije pokušaj otmice, potom atentat u rujnu 1970. u Berlinu, da bi ga 5. svibnja 1971. teško ozlijedila eksplozija mine postavljene pred njegovu ordinaciju, a 7. svibnja na njega je u bolnici pokušala atentat Dragica Jeremić.
Posjeti Branimiru Jeliću
Po izlasku iz bolnice Jelić se preselio u München gdje je 31. svibnja 1972. preminuo od posljedica trovanja. Udba mu je uspjela „poslužiti“ otrovanu kavu.
„Kad sam otišao u Berlin k Branku, najavio sam se kao Grga Karaveralo, uzeo sam konspirativno ime. Na sastanku u Berlinu, uz mene i Jelića, bio je i njegov lovački pas. Kako je Jelić uza se uvijek imao i pištolj, stavio ga je na stol“, prisjeća se Batinić koji je Jeliću dao i svoju posjetnicu iz poduzeća Mekur, poznate zagrebačke vanjskotrgovinske tvrtke.
„Dva sata proveli smo u razgovoru, on se meni pohvalio da ima redovite sastanke s Novikovom, sivom eminencijom tadašnje sovjetske politike. Jelić mi je rekao i to da je Većeslav Holjevac, poznati gradonačelnik Zagreba, dok je bio vojni ataše ilegalno bio u kontaktu s Rusima. Holjevac se bio osvijestio, pokušavao je voditi prohrvatsku politiku“, kaže Batinić koji je u razgovorima uvjeravao Jelića da su okolnosti takve da Zapad želi sačuvati Jugoslaviju, a da Rusi zapravo samo imaju male razmirice s Titom te da oni zapravo nisu u sukobu.
“Veli meni Branimir: ‘Osnuj Hrvatsku komunističku partiju, neka ima samo desetak članova, tek toliko da imamo formalne kontakte s Moskvom’. Jelić je mislio pragmatično, htio je zainteresirati Ruse za politiku u Jugoslaviji tako da podrži samostalnost hrvatske države. Nisam ja od toga ništa napravio. Nakon Karađorđeva u Hrvatskoj je vladao strah”, prisjeća se Batinić.
Prema Batinićevim spoznajama, veze između Rusa i Jelićeve obitelji potječu iz vremena napoleonovskih ratova. Jedan od Jelićevih predaka s Rusima je, nakon što su Francuzi zauzeli Dalmaciju i Dubrovnik, otišao u Moskvu. Rusi su „iskopali“ tu činjenicu i, kako kaže Batinić, „pristupili Jeliću“.
Nakon sastanka s Jelićem Batinić se vratio u Hrvatsku, a sječa Hrvatske dogodila se u Karađorđevu.
Međutim, priča ide dalje. Početkom 1972. godine iz Beča je u Zagreb došla jedna studentica, Božena Grčić, Sinjanka koja je donijela letke, novine itd. Njezin je otac bio emigrant. Stupila je u kontakt s Batinićevom ilegalnom grupom.
Ona je u Zagrebu kontaktirala s Velićem i s njim se sastala u jednom stanu u koji je provalila Udba. Boženu Grčić su uhvatili, a Velić je pobjegao kroz prozor i prebjegao u Njemačku. Ostavio je djevojku na cjedilu.
„Velić je svoj postupak pravdao time da je na vrijeme čuo da udbaši dolaze pa je pobjegao. U međuvremenu je policija uhvatila i Miroslava Perišina. Nije ga bilo šest mjeseci. U međuvremenu sam ja promijenio stan, a Perišina su pustili. No, on dolazi k meni u Kosirnikovu. Ja ga pitam: ‘Miro, kako ti znaš gdje stanujem?’. ‘Pa rekli su mi’, kaže mi. ‘Tko ti je rekao?!’ Nešto je sfrfljao. Njega su najvjerojatnije pustili zbog Ive Perišina i zbog igre koja će se nastaviti sa mnom. Božena je osuđena na 3,5 godine. Cura je dobila slom živaca, nisam je nikada poslije vidio”, prisjeća se Mato Batinić.
Boženi Grčić i Miri Perišinu sudio je sudac Ranko Radović. Boženu je osudio na kaznu zatvora, a Perišina oslobodio.
„Videći što se sve nečasno radi, sudac Radović napušta sudački posao i prelazi u odvjetnike“, kaže Batinić.
Batinić se zbog toga opet preselio. Iz Kosirnikove je otišao u Pivničku, u Dubravu.
UDBA sve kontrolirala
Bez obzira na to što mu je, kako kaže Batinić, sve bilo sumnjivo, član grupe Velić, koji je pobjegao u Njemačku, i dalje šalje poruke Batiniću, Dumančiću i Lugarcu da dođu u Njemačku.
“Nađem se s Antom Velićem blizu Stuttgarta, i to na adresi bivše zastupnice HDZ-a u Saboru, Petričević. No, ona je ipak bila na drugoj adresi u istom mjestu. Taj Ante Velić upoznao me s Josipom Bujanovićem, zvanim pop Jole. Sastali smo se u stanu Nikole Džaje. Josip Bujanović, „pop Jole“, kaže mi da bi oni razgovarali sa mnom i pita me imam li išta protiv da oni to snimaju na magnetofon. Ja gledam i mislim ‘mogu snimiti potajno, a ovako je magnetofon na stolu’. Kažem im: ‘Snimajte’. Priča po priča, zanima ih moje viđenje toga što se dogodilo u Hrvatskoj itd. Sljedeći dan trebam se naći u restoranu ‘Croatia’ u Stuttgartu s popom Jolom. I za stolom on meni gura tisuću maraka. Meni neugodno, ljudi gledaju, ali dobro, uzeo sam taj novac. Vratio sam se u Zagreb bez ikakvih problema”, dodaje Batinić koji se danas čudi što je “pop Jole, jedan od rukovoditelja Hrvatskog revolucionarnog bratstva u Australiji, imao toliko povjerenja u Nikolu Žaju, da je Ante Velić pronašao Nikolu Žaju itd.”.
Osim toga, Batinić se sastao i s bratom pokojnog Branimira Jelića Ivanom Jelićem, zatim s jednim od ministara vlade NDH, Bulićem.
“Pitanje je je li to bio Jelićev brat, tako mi je predstavljen, nisam ga poznavao. Jednostavno sam nasjedao na fore, pozive, igre”, dodaje Batinić.
Nakon Karađorđeva sve je postalo puno opasnije i Batinić je prorijedio svoje odlaske u Njemačku, ali tamo su nastavili odlaziti i sastajati se s emigrantima i navodnim emigrantima Stjepan Lugarec i Tomo Dumančić.
Nisu ni slutili da je Udba sve imala pod kontrolom. Prisluškivali su i pratili i Batinića i Lugarca i Dumančića.
“Telefon na mojem radnom mjestu u Prehrambeno-tehnološkom institutu, što je zabilježeno u mojem dosjeu, prisluškivali su mi po nalogu Zdravka Mustača koji ga je i potpisao. Bila je to primitivna tehnika prisluškivanja. Kad bih ja zvao s tog telefona, uvijek bi nešto škljocnulo, zvuk se čuo, magnetofon se uključivao”.
Uhićenje i suđenje
No, kad je 18. rujna u 10 sati u Paromlinskoj eksplodirala mina, uz ostale, uslijedilo je i Batinićevo uhićenje.
“Došli su po mene u Pivničku rano ujutro, 19. rujna 1975., oko 6.30 sati. Žena i ja smo se spremali za posao, najstariji sin imao je devet mjeseci. Vođa ekipe za pretres bio je Jerković. Najprije su spustili rolete i zaključali vrata. Ja velim da moram na posao. “Vi ćete imati ispričnicu!”, uzvratili su cinično. Odmah sam im rekao za pištolj zbrojovku 6.36, koji je bio sa strane, u fotelji. Znali su da ga imam. No, tražili su eksplozivni materijal. Jedan je otvorio ladicu u regalu i rekao: ‘Evo je!’. Mislio je da je našao satni mehanizam s plastičnim eksplozivom. No, bila je to kartonska kutija u kojoj je bilo šest kristalnih čaša koje sam nabavio 1971. u Samoboru. Na čašama su bili hrvatski grbovi. Kad su otvorili kutiju, uslijedilo je razočaranje, zabljesnuše grbovi, a Jerković veli: ‘Ovo su ti oni dali’. ‘A tko oni?!’, pitam ja. ‘Znaš ti dobro. Ustaše!’. Ja pokažem naljepnicu i kažem: ‘Piše Kristal Samobor’. Mislili su da je mreža ispletena, da će me uloviti, ali mine kod mene nije bilo. Onda su me odvezli”, prisjeća se Batinić koji je šest mjeseci bio u strogoj izolaciji, a supruga ga nije vidjela tri mjeseca.
Uslijedila su saslušanja u Udbi koja je predvodio isljednik Jerković.
“Tukli su me. Postavljali su mi pitanja tipa zašto nisam u Partiji, budući da je većina ostalih koje su uhitili, njih 19, bila u Partiji. Pritiskali su me da priznam podmetanje mine. Uzvratio sam: ‘Mislili ste da sam ja iz ustaškog kraja i da ću podmetnuti minu. Nikada to ne bih napravio jer netko od eksplozije može poginuti’”.
Protiv Batinića, Dumančića i Lugarca podignuta je optužnica te im se tajno sudilo 1976.
“Meni je za branitelja po službenoj dužnosti imenovan Stjepan Herceg, ne znam kako, ni zašto”, kaže.
Početkom travnja 1976. Okružni sud u Zagrebu donio je presudu prema kojoj je Mate Batinić osuđen na osam godina zatvora, Tomo Dumančić na deset, a Lugarec na šest godina. Osuđeni su prema Kaznenom zakonu, članku 109., dakle zbog veze s emigracijom, i članka 117., koji se odnosi na terorizam.
Proglašeni su krivima jer su od 1971., kako je navedeno u presudi, održavali veze s neprijateljskom emigracijom u Njemačkoj, održavali kontakte „s ustaškim teroristima Josipom Bujanovićem, zvanim „pop Jole“, rukovodiocem ustaške terorističke organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB), dr. Brankom Jelićem i Velimirom Svježićem, rukovodiocem terorističke organizacije Hrvatski narodni odbor (HNO) te Antom Velićem i Nikolom Žajom, pripadnicima ustaških terorističkih organizacija, i stvaranjem u zemlji ilegalne terorističke organizacije formiranjem na principu trojki, političkim programom razbijanja SFRJ i stvaranjem tzv. „Samostalne Hrvatske Države“ te obaranjem samoupravnog socijalističkog uređenja i ponovnog uspostavljanja kapitalističkog sistema u SR Hrvatskoj te s akcionim programom vršenja diverzantskih i terorističkih akcija...“
Članovi „trojke“ Batinić i Lugarec kaznu su izdržavali u Lepoglavi, a Dumančić u Staroj Gradiški. No, kad je na izdržavanje kazne u Gradišku došao Tomin brat Fabijan, Tomo je premješten u Lepoglavu.
Nakon nekog vremena, kad je Rudo Mikulić, koji je osuđen zajedno s ocem Ivice Todorića, izdržao kaznu za presudu zbog ekonomskog kriminala, u računovodstvo proizvodnog pogona zatvora u Lepoglavi pozvani su Batinić i Lugarec da ga zamijene jer su bili ekonomisti i razumjeli su se u računovodstvo.
No, Lugarec je 1980. preminuo, a imao je još samo godinu do kraja izdržavanja kazne i izlaska iz zatvora.
„Sumnjao sam da je otrovan, u što sam se dodatno uvjerio jer mi je jedan čuvar dobronamjerno rekao, u povjerenju, da je Štef otrovan živom. Lugarec je pokraj sebe uvijek imao čašu s vodom. Bio je tamo na odsluženju kazne jedan gad, osuđen zbog pljačke, kojeg je netko, naknadno sam doznao, nagovorio da Štefu u čašu ubaci živu. Kako je živa teža, ona ide prva kad se pije voda iz takve čaše. Štef je umirao u teškim mukama više od dva tjedna u sobi, nitko ga nije odveo u ambulantu ni u bolnicu. I to što nisu intervenirali dokazuje da mu je otrov podmetnut. Možda ga ne bi spasili, ali ništa nisu ni pokušali. Isto je tako bilo s Tomom koji je također imao problema s plućima, kralježnicom itd., ali i njega su možda otrovali“, kaže Mato Batinić.
Nakon smrti Stjepana Lugarca Batinić je u lepoglavskom zatvoru skupljao novac za pokop prijatelja. I zbog toga završio mjesec dana u samici.
“Cinkali su me dežurni gadovi da skupljam novac za pokop pa sam kažnjen samicom na mjesec dana”, dodaje.
Batinić je nakon izlaska iz samice shvatio da je u opasnosti te je 1980. podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti saveznim ustanovama i posredstvom svog odvjetnika Radovića, bivšeg suca, podnio zahtjev za obnovu kaznenog postupka.
U svojem zahtjevu za obnovu postupka 1980. Batinić je tražio saslušanje svjedoka Miroslava Perišina iz Kaštel Kambelovca i Srđana Vukića iz Gornje Tijarice da bi dokazao da nije učinio kazneno djelo iz čl. 117., koji se odnosi na terorizam, nego samo kazneno djelo iz članka 109., veze s emigracijom. Ujedno je podnio kaznenu prijavu protiv isljednika Asima Halilića.
Batinić se, naime, odlučio na obnovu postupka kad je čuo, kako tvrdi, da je u obnovljenom procesu Branku Vidačeku, nakon vještačenja, dokazano da je eksploziv iz Paromlinske vojnog podrijetla, kakav je koristila JNA.
“Moj odvjetnik Radović, bivši sudac, u zahtjevima za zaštitu zakonitosti i za obnovu postupka navodi da je on sudio Perišinu, da su to bile smicalice. Sve je odbijeno pa je Radović kasnije pisao i žalbu Vrhovnom sudu koja je također odbijena”, opisuje Batinić.
Međutim, Radović u tim zahtjevima ne spominje da je Udba podmetnula minu u Paromlinskoj što Batinić spominje u svojem dopisu njemu.
Nakon zahtjeva za obnovu postupka Batinić je maknut iz zatvorskoga računovodstva. U to vrijeme u Lepoglavi su drugi put na odsluženju kazni poznati hrvatski politički disidenti i intelektualci – Vlado Gotovac, Marko Veselica i Franjo Tuđman.
Mato Batinić uspio je iz zatvora u Lepoglavi prokrijumčariti rukopis na peliru o stanju političkih zatvorenika u Jugoslaviji. Dokument je došao do jednog hrvatskog pomorca koji je papir poslao u Pariz u kojem su prijatelji i rodbina hrvatskih političkih zatvorenika pisali Amnesty Internationalu. Pismo u Parizu napisala je supruga Paške Dizdara, brata poznatog političkog uznika Marka Dizdara, i poslala ga u London.
Režim proizvodio slučajeve
Tajne su službe preko doušnika u lepoglavskom zatvoru doznale da je materijal o stanju političkih zatvorenika prokrijumčaren, ali mislile su da je poslan Međunarodnoj konferenciji za sigurnost i suradnju (KESS) u Madrid.
Naime, doušnik iz Lepoglave koji je slao informaciju Udbi, kako piše u Batinićevu dosjeu, spominje da je on poruke Marka Veselice i Vlade Gotovca poslao na adresu KESS-a.
Željezna Lady Margaret Thatcher na osnovi dokaza koje je dobivala preko britanske diplomacije ili Amnesty Internacionala javno je govorila o položaju političkih zatvorenika u Jugoslaviji, tražila njihovo oslobađanje, znala je da se u komunističkoj Jugoslaviji naveliko krše ljudska prava.
Osim toga, Batinić je za Gotovca, Veselicu i Tuđmana od ostalih političkih zatvorenika u Lepoglavi skupljao bonove za koje su u kantini mogli kupiti novine, sladoled ili kavu.
“Tuđman je bio smješten u starom krugu, tamo gdje je crkva, a Marko i Vlado bili su u “novom”, koji je građen 1926. Tuđman je imao povlašten status. Ja sam se najviše družio s Markom Veselicom, koji mi je bio profesor na ekonomiji, i s Vladom Gotovcem, kojeg nisam poznavao otprije. Vlado je doista veliki govornik i veliki čovjek. On je prema svima bio isti, i prema intelektualcima, i prema lopovima, i prema kockarima, nije držao glavu gore”, prisjetio se Batinić naglašavajući da je šteta što se Gotovac, Tuđman i Veselica nisu međusobno podnosili.
Nakon odsluženja kazne Batinić je tražio stalni posao, ali ga nitko nije htio zaposliti.
Nakon izlaska iz zatvora godinu dana prodavao je knjige Mladinske knjige, kuharice, knjige o ljekovitom bilju i slično.
“Čitavo vrijeme pišem molbe za posao i napišem molbu za Tekstil biro, na Trgu bana Jelačića br. 3. Dođem na razgovor s Josipom Mahečićem i Darkom Bobekom. Svugdje gdje sam išao na razgovor morao sam navesti da sam bio na robiji iz tih i tih razloga. Kaže mi Vlado Mahečić: ‘Vidjet ću što mogu učiniti. Po slovu zakona moramo uputiti pitanje, zahtjev, vašoj općini gdje ste rođeni, u Gornji Vakuf, jer oni imaju evidenciju o kažnjavanju’”.
Na zahtjev iz Zagreba trebali su odgovoriti u roku od mjesec dana, ali nisu. To je Mahečić iskoristio i zaposlio Batinića pod uvjetom da se u Tekstil birou ne bavi politikom.
“Obećao sam – dok sam na radnom mjestu i službenom putu, nema politike. Međutim, nakon godinu dana Josip Perković na njega je vršio veliki pritisak da mi da otkaz, pa je sam dao otkaz i otišao iz poduzeća. Taj je čovjek 1993. došao k meni doma i ispričao mi kalvariju koju je prošao zbog mene. Pitam se bi li itko drugi to napravio. Poznanici iz mojeg kraja, “veliki” Hrvati, nisu me zaposlili, a danas pokojni Mahečić dao mi je posao, a da me nikad prije toga nije vidio. Nikad nije govorio da ja Hrvatina. Nisam izgubio vjeru u ljude baš zbog njega”, kaže Batinić.
U vrijeme demokratskih promjena Batinić se priključio Marku Veselici i HDS-u.
“Stranka se nazvala tako jer sam ja to tražio vodeći računa da bi muslimani u Bosni prije prešli HDS-u nego nekoj stranci koja ima pridjev kršćanska... Sastančili bismo u Bakačevoj, a najviše vremena provodili gore u Kaptolskoj kleti”, dodaje.
U početku života HDS-a Batinić je bio član Izvršnog odbora. U jezgri stranke bili su, uz braću Veselica, još Slobodan Praljak, Josip Kokić, Drago Stipac itd.
“Moj prijatelj Ante Paradžik, koji je bio na osnivačkoj skupštini HDS-a, očekivao je da će biti predsjednik Izvršnog odbora stranke. Međutim, Veselice su odlučili da predsjednik Izvršnog odbora bude Jere Đerek, a Anti Paradžiku dali su da bude predsjednik nekog vijeća. Njega je to toliko pogodilo da je napustio HDS... Braća Veselica trla su se, takmičila tko će biti predsjednik što je dovelo do propasti stranke”.
A vezano za atentat na Tita koji je režirala Udba, što je obilježilo ili upropastilo živote mnogih, Batinić danas zaključuje:
“Režim je stalno proizvodio slučajeve poput Paromlinske. Njima su trebali takvi slučajevi da se prikažu kao efikasni, da dokažu da ustaše ne miruju ni u Zagrebu. I kad je najzgodnije to napraviti? Kad je Tito tu”, kaže nadalje.
Međutim, taj je slučaj mnoge koštao patnje, zdravlja, mučenja, lažnih optužbi, razaranja obitelji. Neki su optuženi na smrtnu kaznu, doživotni zatvor ili na višegodišnje robije.•