Početkom listopada 1919. Ivo Andrić zauvijek napušta Zagreb. Zalaganjem svoga mentora i zaštitnika, ministra Tugomira Alaupovića, postavljen je za „sekretara III. klase“ u Ministarstvu za vjere s plaćom od 3000 dinara. U Beogradu stanuje u iznajmljenoj sobi u Svetosavskoj ulici i druži se s piscima Milošem Crnjanskim, Stanislavom Vinaverom, Sibom Miličićem, Josipom Kosorom, Mirkom Korolijom, Isidorom Sekulić.
O svom prelasku u Beograd Andrić odmah izvješćuje Ivu Vojnovića, a on mu u pismu iz Pariza (29. listopada 1919.) odgovara: „Drago mi je da si tamo, to je glavno. Beograd je avlija ili obor ili mehana – ali naša. A Zagreb je Durchgang ili Vorstadt ili Kurort – dakle ne naše. U Beogradu se možeš izlajati jer si doma – a u Zagrebu pogibaš od pustih obzira jer si stranac“.
Osvojio ga Rim
Svoju prijateljicu Zdenku Marković Andrić redovito izvještava o svojim beogradskim danima i doživljajima. U pismu datiranom 8. prosinca piše joj da nema bog zna kakva društva i da zanemaruje svoj književni rad: „Ja ovdje ne pišem ni sam sebi, što sam inače uvijek činio. Ne pišem upravo ništa. Nema dovoljno dana ni komforta“.
Već 3. siječnja 1920. Andrić je uputio dr. Anti Trumbiću, ministru vanjskih poslova, molbu za prijem u njegovo ministarstvo jer želi raditi i biti „od koristi našoj narodnoj i državnoj stvari u tuđini“. Prva Andrićeva diplomatska destinacija trebale su biti Sjedinjene Američke Države: dekretom od 14. veljače imenovan je za vicekonzula treće klase u Kraljevskom generalnom poslanstvu u New Yorku. Međutim, rješenje je već nakon dva dana opozvano pa je Andrić 16. veljače raspoređen na novo radno mjesto: sekretara poslanstva Kraljevine SHS pri Svetoj stolici u Rimu.
Na dužnost je stupio 7. ožujka predavši akreditacije poslaniku Luji Bakotiću. U rimskim pismima Zdenki Marković Andrić se žali na skupoću i težak materijalni položaj, ali piše i kako ga grad sve više osvaja. U pismu datiranom 14. ožujka 1920. ne skriva divljenje kamenim spomenicima i parkovima: „I vredi vidjeti ovo čudo od ljudskog napora da se da oblik svojoj fantaziji i da se u kamenu sačuva smjela misao, u kamenu koji ipak dulje živi od čovjeka. Mene je, ipak, najviše oduševio jedan park, Pincio, velik i već sav zelen, pun mirisnih staza i velikih rondoa sa djecom“.
Za vrijeme boravka u Rimu Andrić intenzivno čita i upija talijansku književnost i kulturu. Za njegovo stvaralaštvo osobito će biti stimulativni poticaji koje je dobio u djelima Franje Asiškoga, Petrarce, Leonarda da Vincija, Guicciardinija, Machiavellija i Leopardija. Upoznao se i s Marinettijevim futurizmom, radikalnim avangardnim pokretom o kome je napisao dva kritička članka. U Rimu se uglavnom druži s našijencima, slikarima Perom Počekom, Ignjatom Jobom i Nikolom Beševićem. Često pobolijeva, a uzrok tomu vidi u lošoj hrani i rimskoj klimi. Andrić u „vječnom gradu“ nestrpljivo čeka izlazak svoje druge knjige – Nemiri.
Brigu za opremu i redakturu povjerio je u Zagrebu Zdenki Marković, a u pismu datiranom 19. studenoga daje joj i precizne upute za redakturu: „Želio bih da doživim i ‘Nemire’ koji se štampaju tako dugo i zadaju i meni i Vama tolike brige. Pripazite na revizije. Ja future pišem pisaću, a nipošto pisat ću. To mi nemojte mijenjati. Sve ostalo možete i treba da promjenite, naročito one ekavske riječi. Samo naslov „Bregovi“ ostaje jer ne pišem brijegovi“. Konačno u prosincu 1920. u Zagrebu, u nakladi St. Kuglija, izlazi Andrićeva poetska zbirka Nemiri. Knjiga je kod kritike doživjela puno skromniji odjek od prvijenca Ex Ponta.
No Andrićeva rimska diplomatska epizoda nije dugo trajala: kraljevom odlukom od 1. listopada 1921. imenovan je vicekonzulom II. klase u Kraljevskom generalnom konzulatu u Bukureštu. U glavnom rumunjskom gradu dužnost je primio 25. studenoga. U pismu Zdenki Marković objašnjava okolnosti vezane za premještaj: „Kako sam došao ovamo mogu da Vam kažem, jer je vrlo kratko i prosto: tražio sam da me premjeste iz Rima, pa ma kuda. Srećniji su razgrabili bolja mjesta, a mene je zapao Bukurešt. Eto. Medjutim, ma kako da je ovde rđavo uvijek je bolje nego u Rimu koji me je trovao i slamao“.
Andrić Bukurešt opisuje kao „zdrav i vedar grad“, dok je život u njemu „lud i neukusno razvratan“. Živi u malenoj i čistoj sobi kod neke njemačke obitelji, uči rumunjski, no prilično je osamljen. U veljači 1922. osobno upoznaje kralja Aleksandra koji je bio u službenom posjetu Rumunjskoj. Budući da iz domovine stižu loše vijesti o političkoj situaciji, zabrinuti Andrić ozbiljno razmišlja o povratku u zemlju.
O tome govori i pismo upućeno Zdenki Marković: „Ozbiljno mislim da se vratim u zemlju i nastanim u Beogr. ili Splitu i ako još ne znam i ne vidim kako. Dotle ću ispisati sve ovo tursko i iracionalno što imam i onda ću se opet dati na stari posao“. Aktom datiranim 14. studenoga 1922. Andrić je premješten iz Bukurešta u konzulat SHS u Trstu, gdje ostaje na dužnosti vicekonzula druge klase nepuna dva mjeseca. Jer već u siječnju 1923. opet mijenja destinaciju i preuzima dužnost vicekonzula u Grazu. Grad ga se nije osobito dojmio. U pismu Zdenki Marković (13. veljače 1923.) piše: „Grad sam po sebi lijep ali žalostan. Po katkad mi se čini da sam po drugi put interniran“. Dodaje i da je za njega život u inozemstvu „kazna i ispaštanje“. No u Grazu će se zbiti događaji koji će bitno utjecati na njegovu diplomatsku karijeru. Nakon donošenja „Zakona o činovnicima i ostalim državnim službenicima“ (31. srpnja 1923.), prema kojem svi diplomatski činovnici moraju imati diplomu, Andrić je prisiljen (u 31. godini života) upisati nastavak studija na Filozofskom fakultetu u Grazu gdje sluša predavanja iz slavenske filologije, povijesti i filozofije.
Budući da nije imao završen fakultet, bio je otpušten s posla s pravom otpremnine od dva mjeseca. Do stjecanja potrebne kvalifikacije radi u konzulatu kao privremeni službenik (dnevničar). Pod pseudonimom „Res“ u zagrebačkoj „Jugoslavenskoj njivi“ objavljuje članak Fašistička revolucija, prvi u seriji tekstova o usponu fašizma u Italiji. Prikazujući brošuru Fašizam nepoznatog autora, Andrić piše i sljedeće: „Ko je u novembru 1921., za fašističkog kongresa u Rimu vidio njihove povorke kako, u crnim košuljama sa mrtvačkim glavama, razbarušene kose i paradna koraka, prolaze mirnim rimskim ulicama, taj je u njima mogao da čita poreklo i put fašizma.“
Po ubrzanom postupku Andrić je na Sveučilištu u Grazu 15. svibnja 1924. predao doktorsku disertaciju pod naslovom Die Entwicklung des geistlichen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft (Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine). Mentori su mu bili profesori Heinrich Felix Schmid i Raimund Friedrich Kaindl. Uz neke manje primjedbe, oni su svoju pozitivnu pismenu ocjenu dali 21. svibnja 1924.
Usmeni ispit iz slavenske filologije Andrić je položio 3. lipnja, a završni ispit iz povijesti i filozofije 12. lipnja. Već sljedeći dan dodijeljena mu je diploma doktora znanosti. Par dana kasnije javlja se sav sretan Zdenki Marković: „Pred dva dana sam na ovdašnjem univerzitetu položio doktorat. Mnogo vremena i energije sam uložio u taj posao. Sad valja misliti, da se štogod pametnije radi“. Položivši doktorat, Andrić je stekao uvjet za ostanak u diplomatskoj službi. U pismu Ministarstvu vanjskih poslova, datiranom 24. lipnja, moli da ga vrate na posao i postave za vicenkonzula II. klase u Grazu. Ali, budući da nije imao potrebnih pet godina radnoga iskustva, nije mogao ostati na dužnosti vicekonzula nego je i dalje radio kao dnevničar.
Na odgovarajuću dužnost vraćen je tek 15. rujna. No već dva mjeseca kasnije razriješen je dužnosti u Grazu i vraća se u Beograd gdje radi u početku u glavnom arhivu, a zatim u Drugom političkom odjelu Ministarstva vanjskih poslova. Njegova spisateljska reputacija raste, osobito nakon izlaska prve zbirka novela Pripovetke u izdanju Srpske književne zadruge za koju dobiva i svoju prvu književnu nagradu. Materijalna situacija osjetno mu se poboljšala pa živi u luksuznom Hotel Excelsior.
Sve su te okolnosti utjecale na njegov društveni položaj pa mu je uskoro ponuđeno i članstvo u masonima. Početkom 1925. godine Andrić je primljen među slobodne zidare u loži „Preporođaj“. U dossieru Izvanrednog komesarijata za personalne poslove, koji je djelovao pri predsjedništvu vlade Milana Nedića, nalazi se i anketni list u kome je Andrić 1942. godine odgovorio na niz pitanja u vezi sa svojim angažmanom u redovima masona.
Učvrstio društveni položaj
Na pitanje o pobudama stupanja u masonsku ložu pisac je napisao: „Nekako prvih meseci 1925 god. primljen sam u ložu Preporođaj, koja je to vreme radila samostalno i odvojeno od Velike lože Jugoslavije. Tek jedno pola godine docnije loža je regulisala svoj odnos s Vel. ložom i ušla u njen sastav. Ja sam u članstvu lože ostao otprilike godinu i po dana. U letu 1926 god. prestao sam da dolazim na sastanke a u jesen iste godine premešten sam u inostranstvo i napustio Beograd. I od tada pa do danas nisam nikad više ni usmeno ni pismeno, ni posredno, imao veze ni sa ložom čiji sam član do tada bio ni sa ma kojom drugom.“
U masonskoj hijerarhiji Andrić je bio nisko rangiran (treći stupanj), a ni u loži nije bio osobito aktivan. Budući da su se stroga masonska pravila odnosila i na obiteljski i profani život, pretpostavlja se da je Andrić isključen iz masonskih redova zbog ljubavne veze s Persidom Keršenijević, suprugom pjesnika Gustava Krkleca. Krklec je također bio član lože „Preporođaj“, a Andrić mu je bio prijatelj i vjenčani kum. Vrativši se s puta, Krklec je navodno zatekao svoju suprugu s Andrićem in flagranti i odmah se od nje razveo. Zbog nepoćudnog ljubavnog trokuta, koji je prijetio da preraste u društveni skandal, Andrić je narušio masonski ugled pa je bio udaljen iz lože.
No, prema danas dostupnim podacima, Andrić je kasnije ponovno pristupio slobodnim zidarima, i to u loži „Dositej Obradović“. O tome svjedoči „Spisak masona aktivnih činovnika i penzionera“ nastao za vrijeme njemačke okupacije u kome se, pod brojem sedam, navode podaci o Ivi Andriću. U svakom slučaju članstvo u masonima pomoglo mu je da učvrsti svoj društveni položaj u Beogradu i stekne brojna važna i utjecajna poznanstva.