Smrt Miroslava Tuđmana, opća je ocjena u Hrvatskoj, veliki je gubitak za hrvatsku politiku, jer s političke je scene otišao ne samo istinski domoljub koji je pridonio stvaranju i obrani hrvatske države, ne samo razboriti političar koji je svojom kompetentnošću i tolerancijom spašavao dignitet Hrvatskoga sabora, nego i ugledni sveučilišni profesor, autor 200-tinjak znanstvenih i stručnih članaka te desetak knjiga.
Njegova je „mana“ to što je bio samozatajan i nenametljiv, a sudbina je htjela da ga cijeli život uspoređuju s ocem te da, nezasluženo i nepravedno, ostane u njegovoj sjeni. Političku ostavštinu svoga oca, državnika Franje Tuđmana branio je odlučno i argumentirano, ali je o svom odnosu s njime govorio rijetko i škrto. Kad smo ga prije nekoliko godina u intervjuu upitali je li imao bolji odnos s ocem ili s majkom, odgovorio je:
„To se ne mjeri u kategorijama bolje ili gore, nego u intenzitetu kontakata. Uvijek s majkom imate više kontakata, kao što je to, pretpostavljam, u većini obitelji.“
A evo što je u autobiografiji „Moj život s Francekom“ o svom Mireku, svome najstarijem djetetu, napisala njegova majka Ankica. Zanimljivo je da se Mirek rodio 25. svibnja 1946., na isti dan kad su se ona i Francek vjenčali (1945. u Beogradu) i na isti dan kad su se prvi put susreli s papom Ivanom Pavlom II. (1991. u Vatikanu). Doduše, na isti dan slavio se i rođendan Josipa Broza Tita (iako je cijela Jugoslavija znala da je rođen 7. svibnja).
"Tri mjeseca nakon sklapanja braka ostala sam trudna", piše gospođa Ankica Tuđman. "Bila sam mlada, ali dovoljno zrela da shvatim koliko je majčinstvo odgovoran zadatak... Francek je bio ushićen mojom trudnoćom i odmah je rekao: "Ako bude sin, zvat će se Miroslav, kao naš veliki hrvatski književnik Miroslav Krleža". Rodila sam sina 25. svibnja 1946., godinu dana poslije našeg vjenčanja. Bili smo presretni. Gledala sam ga sretnim očima majke želeći da i on bude sretan u životu.“
Kao gimnazijalac i student Miroslav je 1960-ih uživao u očevim razgovorima s Krležom, koji je, sâm ili sa suprugom Belom, dvaput tjedno posjećivao obitelj Tuđman. "Meni su ti razgovori bili itekako zanimljivi i poučni. Bilo je tu i šireg društva. Otac je imao običaj pozivati društvo na ručkove, večere, tako da je taj intelektualni krug utjecao na moj emocionalni i intelektualni razvitak“, rekao nam je u spomenutom intervjuu profesor Miroslav i napomenuo da je jako puno čitao već od trećeg razreda osnovne škole. Winnetoua je, kaže, znao pročitati za jednu noć. Njegovu strast za čitanjem potvrđuje i njegova majka, koja piše da je Miro kao student „pratio svu moguću literaturu i politička zbivanja“.
Kad je pak Franjo Tuđman postao politički disident, ispaštala su i djeca, a „najviše su se „iživljavali na Mireku“, piše Ankica. "Diplomirao je 1970. godine filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu i zaposlio se u studentskom časopisu Pitanja, gdje je bio urednik. Kad je Francek 1972. godine zatvoren, dobio je otkaz. Ostavši bez posla, napisao je tridesetak molbi za novo radno mjesto, ali uzalud. Nitko se nije usudio primiti Tuđmanova sina“, konstatira Ankica i otkriva da se Mirek napokon zaposlio u Referalnom centru zahvaljujući profesoru Težaku. Magistar informacijskih znanosti postao je 1975. godine. No titula mu nije pomogla. „Na fakultetu u Varaždinu tražili su asistenta za predmet informatike, na čemu je Miro magistrirao, a potom i doktorirao, no iz Centralnog komiteta Hrvatske stigao je nalog da se Tuđmana ne zapošljava. Bili smo iznova duboko razočarani i nesretni zbog golgote koju je Miro prolazio“, opisuje Ankica.
Zanimljiva epizoda dogodila se kad je Franjo Tuđman prvi put uhićen. Toga hladnog 11. siječnja 1972. u 5 sati u njihov dom u Nazorovoj došla su četvorica udbaša i jedan milicionar. Tuđman, uz kojeg su bili supruga Ankica te sinovi Miroslav i Stjepan, odmah je zatražio da nezvani gosti pokažu nalog i da se predstave, jer mu „imena trebaju zbog povijesti, da se jednog dana zna tko mi je dolazio u kuću i pretraživao naše obiteljske stvari“. Zapisao je imena zbunjenih došljaka, a onda je jedan od njih, prije nego što su počeli premetačinu, upitao imaju li oružje u kući.
"Daj im pištolj, rekao mi je Francek. Otišla sam u drugu sobu i donijela svoj mali browning iz rata. Francek me pogledao ne rekavši ništa, jer je znao da postoji i njegov pištolj. No on nije znao da sam njegov pištolj, kratku berettu 9, dala Mireku da ga spremi. A ja opet nisam znala da je Miro taj pištolj dao na bruniranje Stevi, Sekinu suprugu. Šijan (jedan od udbaša) uzeo je moj pištolj i premetačina je mogla početi“, opisala je neobičnu situaciju Ankica. Oko 15 sati, nakon deset sati premetačine, uhitili su Tuđmana i odveli ga u Đorđićevu ulicu. Njegov pištolj nisu zaplijenili.
Početkom 1990-ih, u vrijeme Domovinskog rata, Ankica nije znala što točno radi njezin Mirek. „On o tome nije govorio, a s ocem, tijekom povremenih obiteljskih ručkova i susreta, nije raspravljao o svom poslu i angažmanu. Znala sam jedino da je već od ljeta 1991. bio u Hrvatskoj vojsci. Tek naknadno, malo-pomalo, doznala sam da je bio na svim bojišnicama i da je sudjelovao u svim velikim vojnim operacijama. Priče o pogibeljnim situacijama u kojima je bio, čula sam od drugih“, zapisala je Ankica, koja otkriva da je Miro odbijao očevu ponudu da ustroji obavještajnu zajednicu, a da je to na koncu prihvatio na nagovor ljudi s kojima je otišao u rat i s kojima se u ratu sprijateljio.
„Službu je stvorio“, piše gđa Tuđman, „od mladih ljudi koji prije nisu radili u jugoslavenskim službama, a gotovo svi su bili sudionici Domovinskog rata. Odlasci na bojišnicu i susreti sa šefovima izvještajnih službi, ponajprije američkih i europskih, ali i sa svih drugih kontinenata, događali su se naizmjenično i u brzom ritmu. Fascinirali su ga ti kontrasti: situacija u kojoj ljudi ginu, bore se za slobodu i opstanak, a sljedećeg dana sjedi u uredu ili najluksuznijem hotelu u Washingtonu, Parizu ili Londonu i razgovara o vojnoj i političkoj situaciji na području bivše Jugoslavije, ili dogovara zajedničke operacije s partnerskim službama. Rekao mi je da su mu najteži razgovori bili s Jevgenijem Primakovom 1994., šefom ruske obavještajne službe. Imao je susrete čak s tri direktora CIA-e, a najbolji i osobni kontakt imao je s Georgeom Tennetom“, posvjedočila je Ankica Tuđman u svojim memoarima.
Profesor Miroslav Tuđman nije volio govoriti o svojoj ratnoj ulozi. Kad smo ga upitali je li ikad bio u životnoj opasnosti, bio je kratak: "Gledajte, u drugoj polovici 1991. dobio sam zadaću da osnujem odjel za informativno-psihološko djelovanje, tako da mi je osnovna zadaća bila obići sva ratišta. Jasna stvar da sam bio u opasnosti, ali to je dio posla, to smo svi prolazili, pa bi bilo nepristojno maltretirati javnost takvim pričama.“
A kad smo ga zamolili da opiše svoj odnos s ocem, kazao je:
"Njegovo je opredjeljenje bilo povijest, istraživanje. Govorim o onim vremenima do 1990. godine. Kad je sjeo za radni stol, nije bio ni otac ni išta drugo. On je to znao razdvojiti. Govorili su da je patrijarhalan tip, a on pri objedu nije prvi uzimao jelo, nego majka. U obitelji je svatko imao pravo na svoje mišljenje, ali morao je imati argumentaciju za to što radi, kako radi i kako se ponaša... Ja sam njegove knjige čitao u rukopisu; kad bi završio rukopis, dao bi ga meni da pročitam kao školovani čitatelj jer htio je predvidjeti reakciju šire publike. Prihvatio bi moje primjedbe o tehničkim pogreškama, a ako bismo se razlikovali u mišljenjima o pojedinim tezama, rekao je: 'Dobro, nešto mogu prihvatiti, ali to je moj stav i to ne diram'.”
Miroslav Tuđman iza sebe je ostavio suprugu Vanju i kćeri Ninu i Ivanu.