Muhamed Ikanović je ostao bez noge u uniformi tzv. Narodne obrane. Suprug Zinete Iberčić je izgubio život pod obilježjima ARBiH. Život pod istim krovom za njih nije nužno zlo. Sudsjedska pomoć i razgovor je postala svakodnevica.
"Odemo na kavu jedni kod drugih. Bez obzira što je moj suprug poginuo u Korpusu ili što je on izgubio nogu za Autonomiju. To nas ne sprečava da se družimo. Mi smo tu da živimo, a rat je bio, prošao i ne ponovio se", poručila je Zineta Iberčić, Velika Kladuša, javklja N1.
"Sve normalno. Nitko se ni s kim ne zamjeri, nitko nikoga ne napada niti tko priča o ratu. Kada je neko slavlje jedni druge zovemo i živimo bez ikakvih tenzija", dodao je Muhamed Ikanović, Velika Kladuša.
Zineta je bez supruga ostala s četvoro djece. Najviši cilj je bio odgajati ih bez mržnje.
"Dok su bili manji nisu znali kako i od čije ruke im je otac poginuo. Ja sam uvijek nastojala da to djecu ne dijeli. Da se djeca druže i da se igraju. To mi je bio jedini cilj da ne stvaram mržnju između djece", otkrila je Zineta.
Ova zgrada je simbol suživota u Velikoj Kladuši. Od 12 stanova šest je dodijeljeno ratnim vojnim invalidima i obiteljima poginulih Armije BiH, a šest nekadašnjim borcima tzv. Narodne obrane.
I braniteljske organizacije u Kladuši već godinama rade na pomirenju. U listopadu 2014. su okupili pripadnike svih vojski koji su sudjelovali u proteklom ratu u BiH, ali i iz zemalja okruženja.
"Čak je bilo predstavnika vojski iz Srbije, jedan predstavnik je bio iz Albanije. Tada smo napravili jedno druženje i otišli smo na grobu lje Dubrave gdje su pokopani pripadnici Narodne obrane, a onda i na groblje ARBiH", kazao je Osman Zulić, Udruženje za ostvarivanje prava 92-95.
Zulić kaže da su tijekom rata rijetki mogli birati na koju će stranu. Većina ih je išla tamo gdje su morali. Bilo je slučajeva da su dvojica braće iz iste obitelji na sukobljenim stranama. Danas grade suživot da se isto ne bi ponovilo.