Nisu sve žrtve ratnih zločina u Bosni i Hercegovini jednako vrijedne, niti su svi naredbodavci i počinitelji zločina zločinci, prema ovozemaljskoj “svjetskoj pravdi”, piše Milan Šutalo za Hrvatski Medijski Servis.
Znamo kakve su sve psihičke i fizičke torture prošli Bošnjaci u logorima na Heliodromu, Dretelju, Gabeli, Ljubuškom, Vojnom, Koštanoj bolnici; izgladnjivanjima, premlaćivanjima i raznim drugim oblicima zlostavljanja. Znamo za 116 ubijenih muslimana u Ahmićima i za ubijene muslimane u Stupnom dolu. Ljudi ako su ljudi, bez obzira na naciju i vjeru, moraju suosjećati s boli njihovih najmilijih, tražiti pravdu i suđenje njihovim ubojicama i naredbodavcima. Mnogi su za te zločine optuženi i osuđeni. Ne znamo, jer nam Haški sud to jasno nije pokazao i dokazao postoji li i kolika je stvarna krivnja za te zločine šestorice dužnosnika HR HB.
No, što znamo o fizičkim i psihičkim mučenjima, izgladnjivanjima, ubojstvima 14.440 Hrvata u 331 logoru Armije RBiH, o ubojstvima više od tisuću hrvatskih civila u sjevernoj Hercegovini i Središnjoj Bosni, o Grabovici, Uzdolu, Doljanima, Buhinim kućama, Križančevom selu, Varešu, Bugojnu, Travniku… o 172.000 prognanih Hrvata čiji su domovi spaljeni, opljačkani, koji su ostali bez svog zavičaja. Ništa. O tome ništa ne piše u haškoj presudi šestorici dužnosnika Herceg Bosne, a vrlo malo u ostalim haškim presudama, o tome se ovih dana ne piše u sarajevskim medijima. Žrtve i “pravednici” Bošnjaci i “pravi” Sarajevu dragi Hrvati svjedoče o “fašizmu HVO-a i Herceg Bosne”. Šute i jedni i drugi o fašizmu Armije RBiH, to ne postoji, žrtve zločina te vojske niti čujemo niti vidimo u medijima. Njih nema. Nema ni njihovih dželata u Haškom sudu, niti haškom zatvoru.
Protiv premijera, ministra obrane, ministra unutarnjih poslova, predsjednika Komisije za razmjenu zatočenika Vlade Republike BiH, bošnjačkog ratnog entiteta, Haški sud nije i nikad neće podići optužnice, pa neće moći niti biti osuđeni. Oni, prema haškoj, svjetskoj, pravdi nisu krivi za zločine Armije RBiH nad Hrvatima. Oni su slobodni građani BiH. Četvorica njihovih kolega iz Vlade HR HB, premijer, ministar unutarnjih poslova, ministar obrane i predsjednik Komisije za zatočene Vlade Hrvatske republike Herceg Bosne, hrvatskog ratnog entiteta, s istim ovlastima i odgovornostima kao i njihovi bošnjački pandani krivi su, oni su- osuđeni ratni zločinci.
Prema svjetskim djeliteljima pravde krivica načelnika Glavnog stožera HVO-a pokojnog generala Slobodana Praljka i generala Milivoja Petkovića za zločine pripadnika HVO-a nad Bošnjacima teška je 40 godina zatvora. Krivica načelnika Glavnog štaba ARBiH, Sefera Halilovića i Rasima Delića za višestruko brojnije zločine pripadnika bošnjačke vojske nad Hrvatima je kumulativno- 2 godine zatvora.
Prvi, zapovjednik operacije ARBiH “Neretva 93” za ubojstva više od 100 hrvatskih civila u Grabovici, Dolajnima, Uzdolu, …što ih je počinila Vojska kojom je zapovjedao, prema pravdi Haškog suda,- nije kriv. On je patriota, član parlamenta, predsjednik jedne političke stranke- bosanske, patriotske.
Drugi načelnik Glavnog štaba ARBiH je sa svim vojnim i državnim počastima ispraćen na onaj svijet, također, kao patriota koji je branio svoju zemlju, dok je Vojska pod njegovim zapovjedništvom ubijala stotine Hrvata, palila, rušila i pljačkala njihove domove, gdje god je uspjela probiti linije obrane HVO-a, a njezini pripadnici, iz neagresorskih arapskih zemalja, ritualno odrubljivali glave Hrvatima. On je branio svoju državu Bosnu i Hercegovinu i kada se zahvaljivao tim zločincima poručujući im kako će njihova pomoć opet biti potrebna “sve dok Islam ne ovlada cjelim svijetom”.
Ta vojska ima status “narodnooslobodilačke vojske”, “vladinih snaga”, oni prema riječima sina vrhovnog zapovjednika ARBiH nikada nije ubijala nedužne civile, nikada pljačkala njihova sela, nikada skrnavila i rušila crkve, već samo spriječavala zločine. Bilo je incidenata, ali ne i ratnih zločina koje je počinila slavna, oslobodilačka, viteška, Armija RBiH. Tako tvrdi Bakir Izetbegović. Tako po izrečenim presudama tvrdi i Haški sud.
Po djeliteljima svjetske pravde, sarajevskim ali i brojnim svjetskim tumaćima haških presuda, u nesretnom bošnjačko-hrvatskom ratu, fašizam i agresija manifestirali su se samo kod jednog naroda, njihovog političkog i vojnog vodstva, kroz njihov paraentitet. Drugi narod je žrtva tog fašizma, agresije i udruženog zločinačkog podhvata. Borci za istinu i pravdu vide samo žrtve; premlaćene, protjerane, ubijene, “zločinačke Herceg Bosne” i za tu istinu, kunu se, borit će se do kraja života. Druga istina za njih ne postoje- ubijeni, masakrirani, protjerani Hrvati- ne postoje, niti spaljene, razrušene hrvatske kuće. Ako i ima takvih, to opet može biti samo rezultat “zločinačke Herceg Bosne”. To je jedina istina.
Tako kažu i Haško tužiteljstvo i Haški sud, prema izrečenim presudama. Oni za 22 godine postojanja, unatoč brojnim predočenim dokazima i svjedočanstvima, nisu vidjeli ništa što bi dovodilo u pitanje tu jednu i jedinu istinu. Ta druga istina, istina tih drugih- nije istina. Životi svih ubijenih nisu jednako vrijedili, a svi zločinci nisu zločinci. Tako kaže najviša svjetska pravosudna instanca, osnovana od Ujedinjenih naroda. Tako kažu i domaći i brojni svjetski medijski tumači svjetske pravde i istine. Zar netko smije u to sumnjati? Presuđeno. Točka.
Nema točke. S nepravdom i neistinom ne može se graditi pravda i dobro, država pogotovu. Nepravda prema jednima, makar bila i svjetska, nikada nije i neće donijeti dobro i sreću drugima. S nepravdom i neistinom-savjesni ljudi se ne mire, žrtve nepravde pogotovu. Ma tko i kako ih prisiljavao na to.