U posljednjem tjednu pred Božić u gradskoj katoličkoj crkvi u Banjoj Luci vreva. Na misama zornicama, kojima katolici na poseban način počinju dan u vremenu došašća, s njima je i banjolučki biskup don Željko Majić. Na čelo Biskupije imenovan je prošle godine, a u samo devet mjeseci, otkako je preuzeo njezino vođenje, unio je novu energiju i udahnuo život te s vjernicima probudio nadu.
Kažete da rado idete na zornice. Koliko ljudi dolazi na te mise i kako izgleda taj susret ovdje u Banjoj Luci?
- Banjolučki dekanat ukupno ima 10 župa s nešto više od 1000 vjernika. Od toga 2/3 žive samo u gradu. Vjernici gradskih i prigradskih župa, u skladu s ranijim dogovorom župnika, dolaze na zornice u središte grada, u župu Pohoda Blažene Djevice Marije, a sv. mise slave naizmjenično župnici. Noseći u sebi poseban osjećaj prema zornicama, u dogovoru sa župnicima, preuzeo sam obvezu slavlja sv. misa s propovijedi ponedjeljkom i četvrtkom. Vjernici, među kojima je i dosta mladih, posebno studenata iz raznih dijelova BiH i Republike Hrvatske, ispune crkvu. Uzmemo li u obzir nešto oštriju klimu s hladnim jutrima, onda ne možemo ništa drugo nego sa zahvalnošću Bogu zaključiti kako je i u Banjoj Luci vjera živa i da se vjernici na najuzvišeniji način pripremaju za slavlje Božića, rođendana Bogočovjeka Krista Spasitelja.
Rekao bih da je to u pravom smislu slike, ili se barem meni tako doima, prvih kršćana i onih prvih koji su se okupljali oko božićnih jaslica?!
- Kada bismo iz misli mogli isključiti zašto je broj vjernika u Banjoj Luci takav kakav je, da je tomu razlog ratno-poratni progon, onda bismo se mogli još više uživjeti u sliku prve Crkve o kojoj govorite. No, ova malobrojna zajednica vjernika uistinu je slika prve Crkve, tog zdravog korijena iz kojega je iznikla Crkva danas raširena po cijelome svijetu. Sve to u nama utvrđuje nadu da će "isklijat mladica iz panja Jišajeva", da će iz ovoga korijena vjere zalivenog tolikom krvlju i suzama izbiti novi izdanak; da će u ovom gradu i na ovim prostorima duh Gospodnji počivati, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Božjega. Sv. mise zornice su milosni čini u kojima vjera jača, nada postaje stvarnost, a ne neko puko iščekivanje - jer Isus je naša nada i on živi s nama - a zajedništvo vjernika i svećenika sabranih na gozbi ljubavi osposobljuje nas da sve nedaće i kušnje snagom vjere ne samo preživimo nego i pobijedimo.
Poštovani biskupe, u ovom božićnom vremenu, kako osjećate i vidite stanje hrvatske katoličke zajednice u Republici Srpskoj? Kakva je njezina duhovna i socijalna situacija nakon svih tih godina patnji i poteškoća?
- U ovih nešto više od 9 mjeseci od kada sam u Banjoj Luci u službi biskupa obišao sam sve župe. Od ukupno 48 župa, slavio sam sv. mise u četrdesetak njih. Bili su to milosni trenuci susreta s vjernicima i svećenicima u kojima sam imao priliku dublje upoznati stvarnost života, ali i snagu vjere. Ono što mogu, sa zahvalnošću Bogu, reći - ovdje je zaista živa vjera. I bio bih nedovršen kada ne bih izrazio zahvalnost svećenicima koji su tu, koji se brinu za ovo malo stado vjernika. Imamo župa s manje od deset vjernika, ali svećenik je tu s njima. Vjerujem da će ovi podaci kod mnogih izazvati sažaljenje. No nema potrebe za tim. Naime, stvarnost koju danas živimo mi vidimo kao posebni milosni Božji dar - duhovno bogatstvo. Za razliku od župa i prostora s većim brojem vjernika, ovdje se osjeća veća prožetost - razumijevanje između svećenika i vjernika. I sam se s pastoralnih pohoda vraćam duhovno obogaćen. Slavlja sv. mise i susreti s vjernicima prije i nakon sv. mise, osobni pozdrav i kratki razgovor omogućuju mi da se bolje upoznamo i da shvatim njihovo stanje. I nema kuknjave ni očajavanja. "Dat će Bog, moj biskupe, i bit će bolje. Neka ste nam vi živi i zdravi. Bogu hvala za svećenike i dođite nam češće", riječi su koje me ispraćaju s pastoralnih pohoda. A kada me pitate za socijalnu situaciju, ona je jednako teška kao, uostalom, i u većini drugih dijelova ove nefunkcionalne zemlje. Samo što ovdje, gdje u većini župa živi vrlo mali broj vjernika, čovjeka više nahrani susret s drugim čovjekom i topla riječ nego ne znam kakvo i koliko materijalno primanje, darivanje i imanje. No, da bi civilne vlasti trebale poraditi mnogo više na socijalnoj ravnoteži - to svakako. Osobno, kao i kroz sve ovo teško vrijeme moj prethodnik mons. Franjo Komarica sa suradnicima, nastojim biti od pomoći u granicama mogućnosti.
Mnogi Hrvati katolici u Republici Srpskoj suočavaju se s izazovima vezanim uz povratak, obnovu i očuvanje identiteta, imovine. Koje konkretne poteze Crkva poduzima kako bi im pomogla i vratila im osjećaj sigurnosti doma?
- Prvotno poslanje Crkve je da učvršćuje i umnaža vjeru, bude glasnica nade i promiče ljubav. No na sebe je preuzela i odgovornu zadaću da bude glas, posebno obespravljenoga čovjeka i zajednice, kod civilnih vlasti i u društvu. Bogu hvala, taj glas nije bio tih, jednako radilo se o lokalnoj, entitetskoj ili državnoj razini. Isto tako, koristimo prigodu da upozorimo na stanje i zamolimo pomoć vlasti u RH, ali i u susretima s predstavnicima - veleposlanicima drugih država, socijalnih i karitativnih ustanova. Temeljno pravo svakoga čovjeka je da živi ondje gdje je Bog htio da se rodi. No, isto tako, valja poštovati i pravo izbora svakoga da živi ondje gdje misli da je za njega ili njegovu obitelj bolje. No to mora biti slobodan izbor, a ne "izbor" pod prisilom.
Bogu hvala, a tome sam osobno svjedočio u pastoralnim pohodima, kod mnogih koji su morali napustiti vjekovna ognjišta, želja za povratkom nije ugašena. Toj želji idemo u susret i nastojimo pomoći zagovorno i u konkretnoj pomoći, dakako, u granicama mogućnosti.
Kakav je odnos vlasti Republike Srpske ponajprije vezano uz poštivanje hrvatske katoličke zajednice i njezinih vjerskih sloboda?
- U više navrata susreo sam se s predsjednikom Republike Srpske. Isto tako i s gradonačelnikom Banje Luke, ali i s drugim gradonačelnicima i načelnicima gradova i općina na području Biskupije. Čujem samo pohvale i izrazito pozitivno mišljenje o Katoličkoj crkvi, jednako radilo se o vjernicima, svećenicima i/ili katoličkim institucijama. Nedavno, u prigodi otvaranja muzejsko-galerijskoga prostora "Marija Zvijezda" u Banjoj Luci, jednako predsjednik RS-a i gradonačelnik Banje Luke rekli su da je nekoć slavna trapistička opatija "Marija Zvijezda" temelj grada, kako bez nje ne bi bilo ni današnje Banje Luke.
No, preteško je breme prošlosti koje smo naslijedili. Trebat će još puno Vrbasa proteći kako bismo se bremena riješili i kako bi rane zacijelile. No, kako bi se proces ubrzao, potrebna je politička volja i nova legislativa, koja opet ovisi o političkoj volji. Iz razgovora zaključujem da politička volja nije zamrla, da postoji. Ali u životu ništa nije jednosmjerno. Trebalo bi duboko zahvatiti i reorganizirati ovu nefunkcionalnu državu utemeljenu na nepravednom Daytonu kako bi se stvari pomaknule nabolje.
Božić nam zapravo daje prigodu za obnovu, prije svega, duhovne nade. Što zapravo možemo učiniti kao vjernici i zajednica u širem kontekstu katolika kako bismo podržali jedni druge u ovom teškom izazovnom vremenu?
- Božić je blagdan obitelji. Crkva je mistično tijelo Kristovo. Katekizam Katoličke crkve ističe da je Crkva otajstveno tijelo Kristovo. "Crkva je Tijelo Kristovo. Po Duhu i svojim djelovanjem u sakramentima, prije svega euharistiji, Krist koji je nekoć bio mrtav, a sada uskrsnuo, uspostavlja zajednicu vjernika kao vlastito Tijelo" (805).
Sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima govori o patnji uda radi kojega pati cijelo tijelo: "Ako jedan ud pati, trpe i ostali udovi; ako se jednomu iskazuje čast, svi se udovi tomu raduju. Svi ste vi skupa Kristovo tijelo" (1 Kor 12, 27). Sigurno je Banjolučka biskupija danas na poseban način trpeći ud Kristova tijela. Stoga sam zahvalan svima koji razumiju našu bol te nas duhovno i materijalno prate i nastoje tu bol dobrotom srca ublažiti, rane previti. Naša zahvalnost su naše molitve za sve naše dobročinitelje. Božić je jedno posebno milosno vrijeme u kojem ljudsko srce ima više osjećaja za drugoga. Ono što bih volio i što često u ovom adventskom vremenu u propovijedi naglašavam, jest da Božić ne bude samo 25. prosinca, nego da Božić bude naš život. Kao što se u Isusu ostvarilo sve ono što je Bog Otac htio darovati čovjeku, tako smo i mi u školi Novorođenoga pozvani na uzdarje. A najizvrsniji put uzdarja na nezasluženu ljubav jest darivanje onih u kojima Uskrsli želi biti prepoznat. A to su ranjeni udovi Kristova tijela.
Nedavno je otvoren i muzejski prostor "Marija Zvijezda". Što za vas kao biskupa znači očuvanje i promocija kulturnog duhovnog nasljeđa katoličke zajednice u ovom dijelu Bosne i Hercegovine?
- Više nego se čuditi, trebamo molitveno zahvaljivati za veliko djelo koje su monasi trapisti učinili u ovom gradu, bolje kazano, što su položili temelje ovoga grada.
O duhovnoj i kulturnoj snazi opatije "Marija Zvijezda" govori i podatak da je jedno vrijeme (1913. godine) bila najveća trapistička zajednica u svijetu. Imala je ukupno 256 monaha. Opatija je pokrenula i oživotvorila tolike projekte na kojima se i danas grad razvija, odnosno od kojih nemale plodove uživa. Spomenimo samo prvu hidrocentralu, siranu, pivovaru, mlin, platnaru. A kada tome dodamo odgoj i obrazovanje djece i mladih, od osposobljavanja u zanatskim poslovima do filozofsko-teološke izobrazbe, što je početak visokog školstva u Banjoj Luci, jednu od najbogatijih knjižnica s vlastitom tiskarom?! Danas, nažalost, veliko je imanje nacionalizirano ili uzurpirano. U malom dijelu nekoć velike opatije živi samo jedan svećenik - monah p. Zvonko Topić. Na području Biskupije djeluje i njegov rođeni brat trapist o. Tomislav, župnik u Bosanskoj Gradišci.
Uređenjem i otvaranjem muzejsko-galerijskog prostora "Marija Zvijezda" željeli smo i želimo ne samo pokupiti fragmente slavne povijesti i tako ih spasiti od daljnjeg propadanja nego na svjetlo dana iznijeti i vjernicima grada te svim dobronamjernim posjetiteljima ponuditi to iznimno duhovno i kulturno blago. Drago nam je što je taj projekt prepoznala Vlada Republike Hrvatske koja je opatiju "Marija Zvijezda" uvrstila u strateške projekte za Hrvate izvan Republike Hrvatske.
Oče biskupe, bili ste u Hercegovini, bili ste u Rimu, došli ste u Banju Luku. Često se to zna spočitati, je li ova zajednica ostavljena, zaboravljena od braće, od političara?
- Mi smo često mogli čuti takve glasove iz Banje Luke da je ostavljena, zaboravljena.
Mogli smo čuti i glasove da je Banja Luka i banjolučka Crkva ostatak ostataka. Ja sam protiv takvih kvalifikacija. Jednostavno ne može biti nikakav ostatak, pa onda ni ostataka jer jesmo živo biće, žive obitelji, živa zajednica!
A zaboravljena?!
- Da budem posve jasan. Razumijem osjećaje tolikih, pa onda i vjernika Banjolučke biskupije, da su se osjetili zaboravljenima već tamo u Daytonu prije 30 godina. Taj osjećaj i danas je kod mnogih prisutan i mora ga se poštovati. No, na nama je da svojim životom i radom pokažemo da tu jesmo i da tu imamo pravo biti i želimo ostati. Nedavni posjet predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića s ministrima i državnim tajnikom za Hrvate izvan Hrvatske, Borjane Krišto, predsjedateljice Vijeća ministara BiH, Milorada Dodika, predsjednika RS-a, Lidije Bradare, predsjednice FBiH, i drugih uvaženih nositelja civilne vlasti te predstavnika društvenog, znanstvenog, kulturnog života zoran je pokazatelj da ipak nismo zaboravljeni. Na nama je graditi mostove zajedništva preko kojih će se izbjegli i prognani s pomoću Božjom vraćati te svi zajedno u miru, slobodi i svekolikom duhovnom i materijalnom napretku živjeti. Jadikovke i optužbe sigurno nisu put na kojem treba ustrajavati.
Nedavno je veliki kip Ivana Pavla II., našeg sveca, postavljen u crkvi na Petrićevcu. Njegov dolazak ovdje bio je nešto najveličanstvenije što se moglo dogoditi nakon stanja rata i razaranja. Jesu li žive Papine poruke i geste?
- I sâm sam na određeni način, kao voditelj Biskupijskog odbora u Mostaru, sudjelovao u pripremi tog veličanstvenog događaja i slavlja. Samo to što je Papa došao na ovo mučeničko tlo po sebi je veličanstven - povijesni događaj. A kada nam je pri tome donio i veliki dar, novoga blaženika, bl. Ivana Merza, koji je rođen u Banjoj Luci, onda to poprima posebnu duhovnu - nadnaravnu dimenziju. Pohod Svetoga Oca, danas sveca Katoličke crkve, sv. Ivana Pavla II. Banjoj Luci usjekao se duboko u srca vjernika te ostavio neizbrisiv trag u samom gradu. U banjolučkoj katedrali sv. Bonaventure su na čašćenje izložene moći bl. Ivana Merza, ispred katedrale kip Krista Spasitelja, dar Svetoga Oca; na mjestima njegova pohoda spomen-ploče i slike kao podsjetnik na taj povijesni događaj. Na samom Petrićevcu, osim kipa koji u pitanju spominjete, uzdiže se crkva sv. Antuna Padovanskog na temeljima u ratu porušene i mjestu gdje je bio oltar na kojem je Sveti Otac prikazao nekrvnu Kristovu žrtvu za mir u ovoj napaćenoj zemlji. U samoj crkvi uređena je i kapelica u čast sv. Ivan Pavla II. Tada je Crkvi vraćen dio Samostana Sestara milosrdnica u kojemu je danas Katolički školski centar. U znak zahvalnosti Trojedinom Bogu na papi Ivanu Pavlu II., svake godine, na posebno svečan način, slavi se Papin dan. Utječemo se zagovoru našega velikoga prijatelja da nas dobri Bog blagoslovi svojim svetim mirom i novim životom.
Kakvo je stanje s katoličkim školskim centrima i koliko je iskušenje, s obzirom na razmjerno mali broj Hrvata katolika, voditi brigu i održavati jedan takav obrazovni sustav?
- Banjolučka biskupija ima dva katolička školska centra, bolje je reći dvije katoličke škole - Gimnaziju "Bl. Ivan Merz" u Banjoj Luci i Osnovnu školu "Sv. Ivan Pavao II." u Bihaću. U obje škole velika većina polaznika - učenika su nekatolici. To je veliki doprinos Katoličke crkve društvenoj zajednici. No, osim pohvala koje čujemo sa svih strana i razina, društvena zajednica adekvatno ne sudjeluje u održavanju plana i programa - cjelokupnoga sustava. Mnogo je bolja situacija s Bihaćem, gdje je prošle godine županijska vlast preuzela financiranje nastavnog programa. Kada je riječ o Gimnaziji u Banjoj Luci, valja priznati da svake godine dobijemo određenu potporu u obliku granta. No to nije ni približno dovoljno za održavanje cijeloga sustava. Otvorili smo razgovor o tom pitanju i nadamo se da će ti razgovori dovesti do pozitivnog rješenja.
Kako gledate na pojavu da se ni 30 godina od tih nesretnih ratnih događaja ne znaju ubojice svećenika, časnih sestara? Nedavno ste vodili misu za velečasnog Grgića. Neki od njih bili su vaši kolege dok ste studirali.
- Banjolučka biskupija uistinu je biskupije svjedoka vjere. Ne smijem govoriti mučenika jer je na Crkvi da nekoga proglasi blaženikom i mučenikom. Ali svakako su svjedoci vjere. Među ubijenih osam svećenika i jedne časne sestre u Domovinskom ratu dvojica su bili moji školski kolege - vlč. Ivan Grgić i vlč. Tomislav Matanović. Vlč. Grgić ubijen je kao župnik u Ravskoj, a vlč. Matanović je sa svojim roditeljima ubijen u Prijedoru. Posebno nam teško pada činjenica da još uvijek ne znamo gdje su zemni ostaci vlč. Ratka Grgića koji je 16. lipnja 1992. godine odveden iz župnoga stana u Novoj Topoli i od tada mu se gubi svaki trag. Ulažemo nemale napore kako bismo pronašli njegove zemne ostatke i kako bismo ih dostojno pokopali, imali gdje svijeću zapaliti i za njegovu se dušu Bogu moliti.
Kako za - in odium fidei - iz mržnje prema vjeri - ubijene svećenike, redovnike i redovnicu u Domovinskom ratu tako i za četvoricu svećenika ubijenih u Drugom svjetskom ratu, pokrećemo postupak na dijecezanskoj razini za proglašenjem blaženima. Na tome putu trebaju nam molitve vjernika.
Jedno osobno pitanje - koliko je za vas bilo iskušenje doći i voditi Banjolučku biskupiju?
- U odgovoru na to pitanje najbolje će me razumjeti svećenici koji su se našli u istoj situaciji. Dani prije same objave, koja je bila prije nešto više od godinu dana (na svetkovinu Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca 2023.), bili su dani velike kušnje. Jasno je da sam, kada je stigao poziv da budem biskup, i to banjolučki, Biskupije tolikih svjedoka vjere, malo je reći, bio zatečen. No, molitvom u danima koje mi je Sveta Stolica milostivo udijelila smireno sam prihvatio odluku Crkve te in nomine Domini došao u Banju Luku. Sada, kada sam tu, imam samo jednu želju. A to je da sve što mislim, govorim i činim bude u ime Gospodnje.