U Misratu ovih dana rijetko stižu darovi. Zapravo ne stižu uopće. Nemaju ljudi koji brane ovaj opkoljeni grad pomoć nekog velikog brata koji ih opskrbljuje oružjem i streljivom. Rijetki zračni udari NATO-a sve su što ih može obradovati. Doista rijetki zračni udari.
Majstori improvizacije
Branitelji Misrate zato su osuđeni na improvizaciju. Usred porušenoga grada sami izmišljaju kako se oduprijeti vojsci režima iz Tripolija. I možda baš zbog svih tih detalja od prvog dana kada sam u nju došao, Misratu uspoređujem s Vukovarom. Već sam se jednom ispričao onima koji misle da ta usporedba ne stoji. Onim drugima, koji misle da je pukovnik Gadafi žrtva zavjere zapadnih sila koje mu žele oteti naftu, ljudi s kojima ovdje živim i razgovaram i s kojima se sklanjam kada počne raketiranje kao jučer, poručuju samo da nafta nije Gadafijeva. Već libijska, iako se to u posljednju 41 godinu otkako on vlada ovom, gledano iz perspektive običnih ljudi zapravo siromašnom zemljom, doista ni po čemu nije moglo zaključiti. Spomenuo sam im Vukovar, oni su meni Miloševića usporedili s Gadafijem.
I zatim sam iz Zagreba i Vukovara dobio dva maila. Onaj iz Vukovara sadržavao je nacrt originalnog izuma branitelja s Dunava, bacača ručnih granata “Pijanog ustaše” ili “Krešimira”. Mail iz Zagreba došao je od Predraga Freda Matića, čovjeka koji je uz moga dragog prijatelja Dragu Kovačevića pržio tenkove po Trpinjskoj cesti, a danas je savjetnik predsjednika Josipovića. Njegov mail odmah sam preveo svojim libijskim domaćinima. U njemu im Matić želi svu sreću u borbi protiv diktatora, poručuje im da zna kako se osjećaju, da suosjeća s njima i njihovom pravednom borbom. Matić ne priča nešto što ne razumije. On je Vukovar branio sve dok nije odveden u srpski logor.
Branitelji Misrate, ali i organizatori obrane Misrate, zajedno su mu zahvalili. Svatko na svoj način. Nekadašnji Gadafijev vojnik, a danas zapovjednik jednog krila obrane grada u smjeru Tripolija, Muhamed Siadoon al Swihle, govorio je o “Pijanom ustaši”.
– Sjajno su se dosjetili. Neprijatelj misli da si daleko i onda u krilo dobije ručnu granatu. Misli da si na 20 metara od njega, a ne zna da si zapravo mnogo dalje. I onda bježi... haha, sjajno. Zahvali dečkima – rekao mi je i nacrt odnio inženjeru svoje postrojbe koji se već danas bacio na posao. Radilo je u Vukovaru, radit će i ovdje. Muhamed al Muntaser i Nourddin Aljmal, organizatori obrane u financijskom i političkom smislu, poručili su nešto drugo.
– Mi vrlo dobro znamo što je za vas značio Vukovar. I kad sada vidimo da nam podršku pružaju ljudi koji su branili taj grad, ne možemo ništa do spustiti kapu do poda. Mnogo nam to znači. Oni nas razumiju... nadamo se da će i drugi.
Kratko pamćenje
I doista, patnje Misrate, ali i cijelog onog dijela Libije koji je odlučio ustati protiv Gadafija često nisu shvaćene. Postavljaju se pitanja o tome tko stoji iza njih, u čiju korist ruše ovaj režim. Kad netko u Hrvatskoj postavi takvo pitanje, pokušao sam im objasniti, jednostavno ima kratko pamćenje. Ne uspijeva dobaciti ni 20 godina unatrag vlastite prošlosti.
Tužno je to. Iz Misrate se još jasnije vidi koliko je to zapravo tužno.
Preuzeto sa www.vecernji.hr