Za bubreg od 40.000 € zovu iz BiH i Austrije

Martin Slišković iz Bučića kod Novog Travnika živi u trošnoj kući sa ženom Irfetom i dvoje djece. Nemaju nikakvih primanja niti zaposlenja, a ovogodišnja suša uništila im je sav poljoprivredni urod kojemu su se nadali. Kako bi “pobjegao” iz dubokog siromaštva objavio je oglas na internetskim portalima da prodaje bubreg za 40 tisuća eura. Zainteresiranih ima, a Martin želi novcima od prodaje bubrega napraviti djeci novu kuću i osigurati, kako on kaže, život dostojan čovjeka.

Jedva živ ostao

-Radio sam u Njemačkoj kao automehaničar. Sve je bilo dobro dok me jedan izbjeglica iz Srbije nije rasparao nožem u jednom kafiću u Frankfurtu. Evo, vidite, imam plastike u stomaku, crijeva su mi “štiklana”. Njega proglasili luđakom, a mene vratili ovdje u Bosnu da se patim. Da problem bude još veći, otišao sam raditi u Hrvatsku kao šumski radnik. Tamo me poklopila velika bukva, jedva sam živ ostao. U nozi još uvijek imam šipku, govori nam Martin dok zavrće nogavicu kako bi nas uvjerio u istinitost svoje priče. Njegova supruga Irfeta također iznosi svoje žalopojke.

-Perilica za rublje mi se pokvarila. Sva ljetina koju sam posijala je propala zbog suše. Možda ostane nešto krumpira. Ovaj stariji sin je odličan učenik, ide u sedmi razred, ali nismo mu ni knjige kupili. Nemamo od čega. Govorila sam Martinu da ne prodaje bubreg jer može se razboljeti nakon toga kuda smo onda prispjeli, žali nam se Irfeta. Pokušao sam Martinu dati do znanja da je prodaja bubrega kazneno djelo u Bosni i Hercegovini. Jednostavno zakonom je to zabranjeno. Upozorio sam ga da ga može i policija vrlo skoro posjetiti. Neka dođe policija na moja vrata. Ali neka i ponesu vreću brašna. Kilogram brašna nemam u kući. Ja sam prvo proglašen invalidom u Sarajevu 40 posto, a zatim mi je Povjerenstvo u Zenici skinulo invaliditet na nulu. Imao sam dva srčana udara i jedan moždani. Evo, rukom ne mogu mrdnuti, ali što da radim. Socijalne službe pa i crveni križ godišnje daju po jedan paket. To nije dovoljno. Želim od novca za koji prodam bubreg djeci izgraditi novu kuću. Ova je od hrastovih trupaca i čerpića, dakle od blata. Možete misliti kako je živjeti u takvoj kući. I mojoj djeca treba računalo, ali odakle”, govori Martin.

Očajnički potez

Još 1993. godine Martin je radeći u Frankfurtu sinu jednog svog poznanika iz Livna htio darovati bubreg. Dijete je ranjeno eksplozivnom napravom, ali dok su sve nalaze izvadili dijete je preminulo u bolnici, nije dočekalo transplantaciju.

-Tada sam bio dobrostojeći. Radio sam dobar posao i imao dosta novaca. Nema ni govora da bi mu naplatio. To sam rekao svom prijatelju iz Livna. Dakle želio sam darovati bubreg da tom djetetu spasim život. Međutim, ja sam došao u takvu situaciju da prodajem svoj bubreg kako bi se izvukao iz siromaštva, tvrdi nam Martin.

Pitali smo ima li zainteresiranih za kupovinu bubrega?

-Ima kako da ne. Telefon je do sada tri puta zvonio. Zvali su iz Mostara, Bihaća, Austrije. Najozbiljnija mi se učinila ova ponuda od jednog Austrijanca. Čak pita hoću li ga prevariti? Zanimljivo da se nitko od njih nije pogađao, odnosno cjenkao za visinu novčanog iznosa, priča Martin. Obećavale su Martinu humanitarne organizacije ovce i janjce, motokultivatore ali po onoj narodnoj “obećanje ludom radovanje”. Martin u obiteljskoj kući nema ni kilogram brašna i veliko je pitanje što će njegova supruga njihovoj djeci spremiti za večeru. Možda njegov očajnički potez natjera odgovorne socijalne službe da rade svoj posao kako bi Martin normalno živio bez prodaje svoga bubrega.