Zašto SDP pada, a HDZ raste

Anketama puno ne vjerujem, ali kao da se u posljednje vrijeme podudaraju s nekim mojim slutnjama, pretpostavkama, pa i očekivanjima. Prema ispitivanju što ga je jedna agencija napravila za Novu TV, SDP ima samo 2,5 posto prednosti pred HDZ-om, a prednost sve više gubi i lijeva koalicija pred desnom. Ljevičari su u ovo vrijeme prije proteklih izbora 2007. godine bili u znatno većoj prednosti, ali pobijedili nisu. U jednom listu čitam: “HDZ je očito kapitalizirao lipanjsko zaključenje pristupnih pregovora s EU i uspio vratiti dio svojih pokolebanih birača”.

Možda je djelomice posrijedi i taj razlog, no prije bih rekao da su birači sve oprezniji pred mogućnošću da bi Hrvatska od početka iduće godine lijevu vlast imala i na Pantovčaku i u Banskim dvorima. Da za to ima neke jake argumentacije, da su se na ljevici pojavile osobnosti koje u jednoličnoj jalovosti hrvatske politike što dugo traje jamče boljitak u gospodarstvu, strah od potpune prevlasti ljevice u zemlji bio bi besmislen.

Ali upravo je obratno. Prvo, takvih osobnosti nema, i drugo, SDP već godinama - što se pak dolaskom Jadranke Kosor na premijersko mjesto iznimno pojačalo - i ne pokazuje ništa drugo doli puku želju da se dokopa vlasti. Predizborna je kampanja već počela, prije petnaestak dana predsjednik SDP-a Zoran Milanović obećao je da se njegova stranka neće ponašati napadački nego pozitivno kako bi biračima bila uvjerljiva, a onda su se i on i drugi esdepeovci na HDZ okomili svom žestinom. Relativno brzo potrošivši privlačnost novoga lica na čelu jedne od dviju najjačih stranaka, Zoran Milanović nije mnogim ljudima toliko postajao odbojan zbog arogancije koja mu se sa svih strana pripisuje koliko zbog slijepe obuzetosti najprije Ivom Sanaderom a zatim Jadrankom Kosor. Arogancija može biti neprivlačan stil, ali ako je jedini sadržaj Milanovićeve politike bio – makni se, sjediš na mojem mjestu – stil i nije važan.

To “makni se, sjediš na mojem mjestu” omililo se i ostalim SDP-ovim značajnicima, a Željko ga je Jovanović još oplemenio boljševičkim žigosanjem političkog protivnika karakterističnim za vremena najžešćih partizanskih, komunističkih obračuna s “narodnim neprijateljem”. Takvoga SDP-a, s potporom Ive Josipovića, koji prigodice ganutljivo zbori o ljepoti partizanske kape, Hrvatska se doista treba bojati. Slabljenje naklonosti birača SDP-u u anketama počelo je prije završetka pregovora sa EU, što će reći da EU biračima i nije toliko važan, a važne bi mogle biti strepnje od takve ljevice koje se pojačavaju kako se približavaju izbori.

I radnici, i seljaci, i nezaposleni, i umirovljenici, i rodilje, i branitelji i druge skupine stanovništva zacijelo nisu zaboravile kako ih je lijeva koalicija, u gotovo istom sastavu i s gotovo istim ličnostima s kojima će na iduće izbore, od 2000. do 2004. godine temeljito iznevjerila, ali je zato temeljito “polijevila” i zakone, i institucije, i medije koji su bili u njezinu vlasništvu.

Do toga je SDP-u, HNS-u i IDS-u, do toga je Milanoviću i Liniću, Čačiću i Pusićki, Jakovčiću i Kajinu. A do toga je zacijelo i Josipoviću. Kad već Josipović partizanski pokret smatra duhovnim ocem Domovinskoga rata, možemo se pozvati na njegovo naslijeđe i reći da će baštinici partizana, pobijedi li lijeva koalicija na izborima, prvi put u demokratskoj Hrvatskoj biti u poziciji u kakvoj su bili 45 godina poslije Drugoga svjetskoga rata – to jest imat će apsolutnu vlast. A kad se ima apsolutna vlat, kad tako reći nema prepreka, čini se sve da se ona, kakvo god stanje u zemlji bilo, što duže održi, da se protivnici što djelotvornije ušutkaju, ako treba i represijom.

Prema onome što bi se moglo dogoditi, čistke koje su 2000. godine napravljene u medijima, vojsci, policiji i drugim institucijama izgledale bi kao milost Božja. Znače li najnovije ankete da poslije silnih potresa a potom i smirivanja tla u HDZ-u birači, sad već iz mjeseca u mjesec, postaju sve svjesniji te mogućnosti i “crvenima” okreću leđa?