Kada sam drugi put, pa treći pročitao intervju na poslana pitanja pomoćnom sarajevskom biskupu mons. dr. Peri Sudaru, shvatio sam da sam u velikom ‘problemu’. Toliko jednostavnu dijagnozu, riječi zdrave razboritosti, mudrosti i konkretne prijedloge rješenja nisam pročitao u posljednjih 20 godina. Opremiti takav intervju, odrediti naslove, izdvojiti bitnije od onoga manje bitnog je gotovo nemoguće. Naprosto, zbog toga što sva biskupova stajališta zaslužuju biti u naslovu, bilo da se radi o teškim političkim, nacionalnim temama ili pak crkvenoj tematici.
Poštovani oče biskupe, rijetko kada sam s crkvenim velikodostojnicima intervju započinjao pitanjima o politici. Napose, ne o teškim pitanjima nerazumijevanja, nedijaloga, nespremnosti na kompromis. Kako Vi gledate na ovu današnju, jednu od najtežih poslijeratnih političkih epizoda, neki je čak uspoređuju s vremenom od prije početka rata?
Nije lijepo citirati samoga sebe, ali ću ipak ponoviti što sam novinaru Vašega Lista rekao prije deset godina: Ako se neke temeljne zakonitosti političkog djelovanja i socijalnoga nastojanja ne promijene iz temelja, i to vrlo brzo, ja ne bih mogao javno ni reći čega se bojim u ovoj zemlji. Ako se ne nadvlada pojedinačna i kolektivna sebičnost i ne odustane od spremnosti i preko leševa do, nazovi ciljeva, sretnima će se smatrati oni nesretnici koji su sve svoje ostavili da bi od tuđega i na tuđemu preživjeli.
U državi u čijem temelju je tako nepravedan Ustav, koji u zadnjoj liniji moralno nikoga ne obvezuje jer je u sebi nemoralan i prema kojemu se nitko, pa ni oni koji su ga nametnuli, ne osjeća odgovornim jer ga i oni sami mijenjaju kada i kao žele, ovakvo stanje političkoga bezizlaza je, ne samo moguće, nego, čini se, na kraju gotovo neizbježno. Naime, u politički hibridno uređenoj državi, i to u svim segmentima, svi mogu do iznemoglosti iznositi i argumentirano braniti suprotstavljena mišljenja i, u biti, rušilačke stavove. Napose ako političkom scenom dominiraju ljudi koji su spremni založiti sve i svakoga da bi na vlast došli ili u njoj ostali. A na našoj političkoj sceni kao i u drugim društvenim sferama su, pretežno, takvi kadrovi. Ako se, k tome, ima pred očima kako je na ovim prostorima lako želju za vlašću, koja se u ovoj zemlji tako, gotovo u načelu, pretvara u dominaciju, zaodjenuti u zavodljivo ruho obrane nacionalnih interesa ili, pak, borbe za normalnu, što za „avangardne snage“ uvijek znači građansku, državu, začarani krug bezizlaza se savršeno zatvara. Sve je jasno, osim odgovora na sve tjeskobnije pitanje kako s time živjeti i preživjeti.
Ali ključne dvojbe i problemi nisu razriješeni u posljednjih 20 godina. Samo je naizgled riješeno ‘srpsko’, a nije bošnjačko, napose hrvatsko pitanje. Hrvatima drugi biraju predstavnike, određuju ponovno koliko bi im trebalo pripasti vlasti!
Ne vjerujem da je riješeno ijedno nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini. Srpsko, ponajmanje. Naime, osim gole i bezdušne politike, postoji i moral i etika! I to posve konkretno. Naša nesreća je što u to ne vjerujemo! Ali, to je tema druge naravi. U Bosni i Hercegovini koegzistiraju tri nacionalna pitanja koja su tako neraskidivo povezana da ih je moguće rješavati, a ne riješiti jer je to trajan proces, samo „u paketu“, ili će sva tri ostati neriješena i tako izvorom trajnih nesuglasica, napetosti i blokada. Čini mi se krivim uvjerenje da su ova temeljna pitanja i teškoće međunacionalnih, a s njima i međuljudskih odnosa nastala tek u posljednjih dvadeset godina. Ta pitanja i s njima povezane nepravde žive i taru ljude ove zemlje već stoljećima. Istina, nisu se stoljetna podjarmljivanja među narodima uvijek zvala istim imenom, ali jesu razlike među nama kao i nepravde uvijek postojale. Čista ideologija je prikazivati prošla vremena, napose ono komunističko, u nekome boljem svjetlu kada je riječ o međunacionalnim odnosima u Bosni i Hercegovini. Ovo kakvi mi jesmo i stanje u kojemu smo, uvelike je posljedica i taloga tih vremena. I umjesto da se strpljivo oslobađamo i kao ljudi i narodi prihvaćamo, kod nas se prošlost bezdušno iskrivljuje i kuju okviri za nove nepravde. Razlika je u tome što se danas, srećom, o nepravdama i majorizaciji smije javno govoriti i s time ne slagati pa se, eto, može i funkcioniranje vlasti blokirati. A ovdje je jači uvijek određivao koliko i hoće li išta „vlasti“, što uvijek znači i sudjelovanja u životu, pripasti slabijima. A gdje to, u ovome „pravednome“ svijetu, stvari funkcioniraju drugačije? Nevolja ili sreća je u tome što to u BiH znači nepravdu s kojom ova zemlja ne može, ne samo sličiti demokraciji, nego ni opstati. Nevjerojatno je kako ništa ne učimo od povijesti čije smo žrtve svi skupa!
Kako gledate na ključni prijepor koji je postavljen za uspostavu vlasti, s jedne strane, stranke za koje je glasovao najveći broj Hrvata, dva HDZ-a, a s druge strane - na jednu građansku opciju oko koje su se okupile manje hrvatske stranke. Politiku SDP-a prijetvornom su ocijenili i brojni intelektualci koji su im bili skloni. Vjerujete li u multietnički karakter SDP-a s jedne strane i iskrenost zahtjeva dva HDZ-a?
Budući da me pitate o osjetljivim i čisto političkim temama zbog kojih će me, ako ne odgovorim kako paše, vaši nadređeni ili netko drugi sutra optužiti da se, kao biskup, miješam u politiku, napominjem da govorim u svoje ime i to iz slobode čovjeka, zabrinutosti građanina ove zemlje i, dakako, pripadnika hrvatskoga naroda u njoj. Ništa više, ali ni manje!
Pozicija u kojoj su se nakon izbora, poput jaraca na brvnu, našle partije i stranke nije nipošto jednoznačna i bezopasna. Ipak, unatoč sve ozbiljnosti i mogućih opasnosti, mislim da je pretjerano uspoređivati ovu situaciju s onom predratnom, ali je istina da na brvnu nisu samo dvije političke opcije. S njima smo, svatko na svoj način, i mi građani i narodi ove zemlje. I da su se njihovi interesi, kojom slučajem, i poklopili, ne bi nam bilo sjajno. A, ovako, beznađe kulminira i balom straha se, dodatno i umjetno, napuhuje.
Istina, daytonska Bosna i Hercegovina nije čisto nacionalna niti samo višenacionalna država. Ona je, opet na svoj specifičan način i zbog dvoličnosti onih koji su je politički u Daytonu sklapali, i građanska. I zato, pri formiranju demokratske i efikasne vlasti, ne može biti korišten isključivo jedan ili drugi ključ. Napose, nakon izborih rezultata kakvi su polučeni na listopadskim izborima. A upravo se to pokušava! I to ne zbog ideoloških razloga ili boljitka građana ili zaštite naroda. Tome su najbolja potvrda ljudi koji se kroz ovu borbu na brvnu sudjeluju, k’o biva braneći građansku opciju ili zastupajući interes naroda. Iznad svega to potvrđuju i rezultati koje su postigli! I u ovome slučaju je, prema mome uvjerenju, riječ, prvenstveno, o borbi za vlast i prevlast.
SDP po svome programu i ciljevima nije multietnička stranka u duhu bosanskohercegovačke zbilje. Istina, SDP u sebi ima pripadnika svih naroda, ali ta zastupljenost ni izdaleka ne zrcali našu zbilju niti, ni deklarativno - a da o praksi ne govorimo. SDP, prije svega, ne zastupa jednako interese svih građana i naroda. Svoj navodni multietnički karakter ova partija na najbolji i najopasniji način pokazuje svojim odnosom prema hrvatskome pitanju i hrvatskome narodu. Naime, iako su u njoj najmanje zastupljeni Hrvati, posegla je, najprije, za daytonskim udjelom toga naroda u vlasti. Da je ovoj partiji važnija vlast nego kakvoća i ideološka potka te vlasti, zorno potvrđuje narav i profil stranka koje je namamila u koaliciju. Svojim odnosom prema hrvatskome narodu i sastavljanjem koalicija mene, nažalost, SDP nije ničim uvjerio da je drugačiji od partija i stranaka koje optužuje da ruše BiH. Zauzimanjem pozicija hrvatskoga naroda u vlasti SDP je na najizravniji način udario protiv daytonski uređene Bosne i Hercegovine. Kada bi cilj ove partije bio istinsko nastojanje otupljivanja međunacionalnih oštrica i zalaganje za demokratsku državu, onda bi svoje kandidate suprotstavljali i snagu dokazivali, najprije, u krugu naroda u kojima imaju biračku bazu i koji su im i procentualno dali svoje povjerenje, to jest bošnjačkoga, a onda srpskoga, pa tek na kraju hrvatskoga korpusa. Ali oni dobro znaju što bi to značilo i teško će to ikada i pokušati.
S druge strane, da me ne čudi, radovala bi me čvrstoća koalicije dvaju HDZ-a. To je prvi put da se barem dvije, ovaj put najjače stranke na hrvatskoj bosanskohercegovačkoj političkoj sceni tako dugo i tako složno odupiru mamljenjima, pritiscima i zastrašivanjima. A o iskrenosti zahtjeva HDZ-a BiH govore dvadesetogodišnji rezultati i stanje vitalnih hrvatskih institucija pod njihovom neprekinutom i posvemašnjom kontrolom. Ako u Federaciji ne mogu učiniti ništa zbog preglasavanja, što je sa županijama? K tome, govori i razina „demokratičnosti i tolerancije“ kojom je, ponajprije osionošću i pomanjkanjem etičnosti njegovih čelnika, razbijena i zatrovana i zadnja stanica narodnoga bića. Kulminacija rečenoga je njihov odnos prema preuzetim obvezama iz Kreševske deklaracije kao jednog od rijetkih znakova nade na bosanskohercegovačkome hrvatskom postdaytonskome obzorju. Da je njihov odnos prema ovome dokumentu i drugim hrvatskim strankama prije izbora bio drugačiji, danas bi politička pozicija Hrvata bila daleko vedrija, a zauzimanje za hrvatsku ravnopravnost izglednije. Tužno je i bolno saznanje da se sve ove godine zdrava i snažna politička alternativa nije uspjela nametnuti. A to nije krivnja samo HDZ-a. U pitanju je maligni mentalitet po kojemu oni prvi na vrhu, u strahu od sebe i onih oko sebe, čine sve da u svemu budu i jedini. Niti se shvaća niti prihvaća da i za politiku kao i za sva područja života vrijedi Isusova: Tko među vama hoće biti prvi, neka bude poslužitelj svima. Inače, prvi i jedini, s vremenom, ostane sam i nekoristan sebi i drugima.
Hrvati u BiH u načelu se oko toga sada slažu svi, domaći i međunarodni, u podređenom položaju. Kako to izmijeniti i kako izjednačiti prava Hrvata sa Srbima i Bošnjacima?
Bilo bi lako naći rješenje, kad bi se, doista, svi složili oko činjenice političke diskriminiranosti Hrvata. Ali to nije točno! Nije tako davno gospodin Izetbegović, ni ne zacrvenivši se, izjavio da Hrvati u Federaciji drže paritet. Kako može biti istina da se domaći i, napose, međunarodni faktori slažu, ako na svaki pokušaj predlaganja rješenja uporno ponavljaju da daytonska podjela BiH mora ostati i da se ni govor o trećem entitetu ne prihvaća? Ova zemlja je, ponavljam to od Petritschevih nametnutih promjena koje su u bitnome derogirale Dayton, podijeljena, ne više kao do tada samo na dva entiteta, nego između dvaju naroda. Propale ustavne promjene iz 2006. trebale su tu podjelu demokratskim dogovorom domaćih političara legalizirati. I u aktualnome pokušaju formiranja vlasti bošnjačko-bošnjačke osovine se, zaobilaznim putem, teži istome cilju. Stoga, prema mome uvjerenju, nitko tko predstavlja Hrvate i ima obvezu braniti istinske hrvatske interese nema pravo pristati na takvu trajnu podjelu. I to ne samo zbog budućnosti nas Hrvata nego i zbog Bosne i Hercegovine kao moguće i poželjne paradigme suživota u jednakopravnosti i različitosti!
S druge strane, mi nemamo pravo a ni potrebu tražiti rješenje sami. Naša moralna obveza i zakonsko pravo je zahtijevati jednakopravnost i za nju se boriti svim demokratskim sredstvima. U tom vidu sadašnja nastojanja pa i čvrstoća dvaju HDZ-a, načelno, zaslužuje potporu! Ne čini mi da su u pravu oni koji kažu da je bolje sudjelovati u bilo kojoj vlasti nego ostati u oporbi. Najbrži put kojim bi smo dospjeli do statusa, koji nam je jedan od autora Platforme davno prorekao, prema kojemu u ovoj zemlji politički nećemo „više niti oduzimate niti zbrajate“ jest da pristanemo na sve što od nas zahtijeva. Držim da bi, ovoga puta, ostanak u oporbi razotkrio pravo stanje stvari. I dalje sam uvjeren da je jednakopravnost Hrvata u BiH moguća i nužna i da nikada u zadnjih šest stoljeća nismo imali više slobode i demokratskih sredstava boriti se za tu jednakopravnost. Za nas Hrvate je, prema mome uvjerenju, pravedna multietnička BiH najbolje rješenje! Petnaestogodišnje iskustvo potvrđuje da nam je svako rješenje pa i podjela, u kojoj smo izjednačeni s drugima, bolje od postojećega. Naša je nevolje što se, kao po nekome pravilu, u odlučujućim trenutcima među našim političarima uvijek nađe netko komu se, u danome trenutku i okolnostima, pričini da će osobni interes ostvariti mimo ili protiv općeg interesa naroda. No, unatoč svemu i svima, uvjeren sam da su ljudi i narodi ove zemlje, ako ni zbog čega, onda zbog svoje patnje zaslužili pravedniju i bolju budućnost i da će je i za Hrvate biti! Iskreno nam molim ljubav prema ovoj zemlji iz koje ćemo crpsti snagu za djelovanje i strpljenje za čekanje!
Koliko su za ovakav položaj Hrvata odgovorni u međunarodnoj zajednici koja nakon što je navukla luđačku košulju zemlji sada poziva da se domaći političari dogovore iako ruke svima nisu jednako svezane. Hrvati imaju, naime, još i policijske lisičine na rukama?
Koliko god to moglo zazvučati jednostrano, današnje stanje u BiH je rezultat scenarija koji su nametnuli međunarodni čimbenici. Znam, znam, optužit će me, i do sada su, da zaboravljam zasluge za zaustavljanje rata koji je „naših“ glava ideja i ruku djelo. Međutim, oni koji nam time već petnaest godina zatvaraju usta previđaju činjenicu da ni rat ne bi završio kako je završio da nije bilo spomenutih čimbenika. A onda, nakon rata je sve bilo i ostalo u njihovim rukama. A pogotovo se prešućuje činjenica da je, prema procjenama stručnjaka, šteta od daytonske podjele BiH već premašila ratnu štetu! Danas pokušavaju domaćim političarima predati zadaću da u „drvenoj peći“ nalože vatru od koje bi nam svima trebalo biti toplije! Svima je očito ali svi još ne prihvaćaju da to nije moguće i da se, eto, ni u BiH ne može protiv prirodnih zakona.
Ne Vašu razumijem sliku o „policijskim lisičinama“. K tome, ne mogu se upuštati u razglabanje o njihovoj naravi. Međutim, ostaje pitanje političke odgovornosti onih koji i pored, kako Vi kažete, „policijskih lisica na rukama“, bez obzira koliko su zaslužene ili lažirane, ustrajavaju na, gotovo isključivomu pravu, sudjelovanja u pregovorima oko sudbine naroda. Prema mojim prosudbama to nije daleko od neizravnoga i opasnoga pa, zato posve neprihvatljivoga, zalaganja interesa naroda!
Kako gledate i na to da se Hrvate unutar BiH pokušava međusobno posvađati i dodatno dijeliti s objašnjenjima da su jednima krivi Hercegovci, drugima Bosanci, trećima Posavljaci, a s druge strane postoji li dovoljno solidarnosti između Hrvata koji su se našli u različitoj poziciji i u različitim dijelovima BiH?
Već sam dotaknuo pogubnost odsutnosti brige i solidarnosti čelnika HDZ-a, pa i na deklarativnome planu, za Hrvate izvan područja pod njihovom političkom kontrolom. Zlo je u tome što se ta odsutnost pretvorila u pogubnu regionalnu netrpeljivost. Posljedice toga odnosa su kobne i, bojim se, da ćemo ih dugo osjećati. Međutim, ne razumijem one koji sve zlo koje nam se dogodilo vide samo i isključivo u takvome odnosu političkih čelnika uglavnom iz Hercegovine. Mislim da bi u tim razglabanjima bilo ljekovito upitati se, barem za sebe, bi li oni drugi bolje prošli da su pozicije bile obratne, to jest da su odlučivali ljudi s „gubitničkih područja“ u koja, da ne bi bilo i dodatne zabune, spada i moj rodni kraj. Bojim se da u našemu unutarnarodnome jadu posve zaboravljamo opći okvir događanja. I zbog toga su nam razmišljanja do te mjere uska i tako nepomirljiva da više nije sigurno je li nam više štetila spomenuta politika ili način i sredstva borbe protiv nje. Uskoća i isključivost onemogućavaju istinit i ozdravljujući odnos! Katarza u tome pitanju je preduvjet svih drugih ozdravljenja i izlaska iz začaranoga kruga samo sažalijevanja i zagriženoga međusobnog optuživanja.
Kako gledate na novu politiku službenog Zagreba prema BiH i Hrvatima?
Ne primjećujem nikakve nove politike službenoga Zagreba. Primjećujem pokušaje šminkanja i biranja riječi. Ali ništa bitno i kvalitativno novoga. Dapače, mi smo sve više sredstvo kojim vodeći političari iz Zagreba poljepšavaju svoje osobne likove za europske okvire. To što ponekad k’o podviknu u našu korist, ne znači nikakvu promjenu. Sadašnja garnitura ljudi na vlasti u Hrvatskoj je pokazala svu svoju „osjetljivost“ i zauzetost za naš opstanak lakoćom izglasavanja Zakona o prebivalištu. Komu rečenica: Tako će biti i šlus, nije otvorila oči, uzaludno mu je objašnjavati.
Uostalom, nas je već odviše skupo koštalo stalno očekivanje da će se netko tamo iz Zagreba za nas založiti više nego mi sami. To su djetinjasta razmišljanja i nerealna očekivanja. K tome, nikako da shvatimo da nas iz živoga pijeska politike ne mogu izvući oni koji su i sami u njemu. To, međutim, ne znači našu potrebu još zdravije i još čvršće vezanosti i partnerske suradnje s Hrvatskom i Hrvatima u cijelome svijetu. Dapače! Mi smo u okolnostima u kojima nam svačija pomoć treba, ali ni na čiju nemamo pravo prije nego što sve damo od sebe.
Poštovani biskupe, s jedne strane čudi i iznenađuje šutnja bosanskohercegovačkih biskupa oko ovih, neki kažu, sudbonosnih političkih trenutaka za Hrvate, a s druge strane pojedini svećenici pa i skupine vrlo agresivno se svrstavaju uz pojedine ‘partije’. Kako gledate na tu pojavu?
Biskupi ne šute! Objavljene knjige naših zajedničkim izjava i apela to svjedoče. Te zajedničke i usuglašene izjave su službeni govor u ime Crkve u BiH. Mogli smo ih, komotno, nasloviti: Dovikivanje gluhima. Te izjave su davane u teškim vremenima i dramatičnim okolnostima za čovjeka, za ovu zemlju, za hrvatski narod i Crkvu u njemu. Unatoč tomu, zvuče proročki i sada bi se mogle i uvijek će se moći potpisati jer su branile načela. Ali koga, u svijetu u kojemu odlučuju pragmatično nemoralni, načela zanimaju?
Istina, nismo se oglašavali nakon izbora. Ne znam komu to sada nedostaje mišljenje biskupa. Pa naši se stavovi znaju! Nije valjda da nedostaju onima koje smo kumili prije izbora da se drukčije postave? Ali vjerujem da nedostaju onima koji si umišljaju da mogu naručiti izjavu biskupa prema njihovim očekivanjima. Da su stavovi biskupa, izrečeni u našim zajedničkim izjavama, nešto značili, do ovako, kako Vi kažete, sudbonosnog trenutka za Hrvate ne bi došlo.
Bilo kakvo svrstavanje svećenika uz stranke i partije nije u duhu Crkve! Inače sam uvjerenja da nam je potrebna distanciranost od svih partija i stranaka, pa i od političara kao političara. To ne znači i distancu od politike kao zauzetosti za opće dobro. Nevolja je u tome što je tanka, gotovo neuočljiva linija koja razdvaja te dvije stvarnosti. K tome, svećenici imaju i svoju ljudsku slobodu i građanska prava pa se, kao i drugi građani, mogu angažirati u sve javne djelatnosti koje ne podrazumijevaju izravni bavljenje politikom, kao borbom za vlast i sudjelovanje u njoj. Svećenici trebaju imati dopuštenje mjesnoga biskupa za nastupanje u medijima kada, u ime Crkve, iznose načela vjere i morala. Sve drugo je prepušteno njihovoj slobodi i osobnoj odgovornosti, ali i razboru onih koji ih slušaju!
Imate li osjećaj, a što nije samo ekskluzivitet BiH, da katolicima nedostaje osjećaja za hrabrost i pravednost, da danas nemamo Ivana Merza?
Nije lako biti sam niti hrabar u netolerantnome i podaničkome okruženju. A naša sveukupna društvena stvarnost je takva. Boriti se za pravednost, u takvim okolnostima, znači suprotstaviti se onima koji odlučuju o vama. Živimo u tako politički ustrojenome društvu da svakom izgovorenom istinom i pokušajem zastupanja pravde i pravičnosti umnažate neprijatelje. Naš temeljni problem jesu suprotstavljene istine koje su se pretvorile u tvrda i nepomirljiva uvjerenja. Vjerujem da puno ljudi ne odustaje od „borbe“ samo zbog pomanjkanja hrabrosti nego zbog iskustva i uvjerenja da i zauzimanje za istina i pravdu, nerijetko, više ranjava nego zacjeljuje. Teško se, primjerice, odlučiti na konfrontaciju s ljudima koji iznose svoju istinu, koja vam zvuči kao pogubna i uvredljiva poluistina, a da u sebi ne povrijedite duboko suosjećanje s njima zbog svega što im se osobno dogodilo i time ne narušite onu barem prividnu snošljivost između zajednica kojima pripadamo.
Iako sve velike religije svoje pripadnike, na ovaj ili onaj način, pozivaju na svetost, to jest na posvemašnju čovječnost, sveci nisu nikada bili, a napose nisu danas pravilo nego rijedak izuzetak! Istinski vjernik je, prije svega, pravedan čovjek! A to znači da nikada ne čini drugome što ne bi želio da drugi njemu čine. Ovaj moralni zahtjev, na svoj način, poznaju i nalažu sve velike religije. Duboke nepravde današnjega, i ne samo današnjega svijeta potvrđuju koliko malo istinskih vjernika u njemu živi.
Kako općenito odgovoriti na krizu morala, koja je prije svega posljedica promoviranja materijalističkih vrijednosti umjesto duhovnih?
Čovjek i društvo se vrlo teško mijenjaju. Tijek ljudskoga življenja je ponavljanje, najčešće, loših navika jer za njih ne treba napora ni odricanja. Istinska promjena je moguća samo iznutra. I to posve svjesno, naporno i ustrajno. To se u kršćanstvu zove obraćenje, odvraćanje od sebe kao centra svijeta i življenja za sebe na račun drugoga te vraćanje Bogu kao uporištu a po njemu k drugome čovjeku i cjelokupnoj stvarnosti. Moral je čovjekov istinski odnos, to jest življenje istine prema samome sebi i stvarnosti koja ga okružuje.
Međutim, nitko ne može nikoga prisiliti na vjeru ili obraćenje. To je, na sreću, posve slobodan čin ljudske volje. Srećom, mnogi ljudi, i pored toga što ne nalaze izravnoga puta do vjere u Boga, nalaze razloge uzornoga etičkoga odnosa prema drugim ljudima i prema životu uopće. Usudio bih se reći da Bog preko istinskih vjernika i istinskih humanista tka onu tananu, prozračnu i obećavajuću stranu čovječanstva.
Ali kako je i jednih i drugih bilo i ostalo premalo da bi svijet preživio, čovječanstvo kroz povijest tražili i druge načine samozaštite. Tako su uvedene norme i zakoni, ali i mjere kojima se pokazivalo i dokazivalo da počinitelji zla, kojim uvijek kažnjavaju cijelo društvo, ne mogu ostati nekažnjeni. Samo društvo u kojemu se jasno zna da se zlo ni kratkoročno ne isplati, može funkcionirati. To je drugi oblik zaštite morala. Na žalost, kod nas to nije tako. K tome, još živimo po onoj snađi se. Ovdje ćete i od najuglednijih članove društva, da dalje ne preciziram, svako malo čuti kako se, primjerice, od laži nitko nije udavio. A s lažju sve počinje!
Da bi se promijenilo moralno ozračje i bosanskohercegovačko društvo krenulo uzlaznom linijom humanosti i sklada, neophodna je suradnja u dobru obitelji, odgojno-obrazovnog sustava, Crkava i vjerskih zajednica, pravičnog zakonodavstva, nepristranog sudstva i korektna, ali i efikasna policija.
Koliko je važna suradnja među Crkvama i religijskim zajednicama za ozdravljenje bosanskohercegovačkog društva i kakva su dosadašnja iskustva na tome planu budući da ste bili i predsjednik Vijeća za dijalog među religijama i kulturama Biskupske konferencije BiH?
Crkve i vjerske zajednice ne samo da ne mogu izvršiti svoga poslanja, nego će teško opstati bez suradnje. Čovjek tehnovijeka ili postmoderne kojemu je nadohvat ruke sve što se u svijetu pa i među pripadnicima Crkava i religija događa, s pravo, njihovu vjerodostojnost vrednuje, prije svega, njihovim međusobnim odnosom. Ako oni, koji tvrde da vjeruju u Boga, u svojoj vjeri ne bi nalazili dostatne razloge za međusobno uvažavanje i prihvaćanje te iskrenu suradnju na dobrobit čovjeka i čovječanstva, onda je to ozbiljan razlog za sumnju u autentičnost sadržaja koji vjeruju ili načina na koji žive to što vjeruju. Čovjek je sebe i svijet u kojemu živi doveo do ruba na kojem ga mogu održati samo udružene snage dobra. Iskreni vjernici u onima što drugačije vjeruju prepoznaju braću po Bogu. Kada je to tako, suradnja postaje radosti i obogaćenje.
Opća potreba dijaloga i suradnje među Crkvama i religijama u Bosni i Hercegovini je poseban izazov ali i mogućnost i potreba. Bilo bi neistinito ustvrditi da se u ekumenizam i međureligijski dijalog ne ulažu napori. Ali ponekad mi se čini da se sve čini više da bi se pokazalo kako se nešto čini nego iz uvjerenja vjere i nutarnje potrebe da se da tako neophodan doprinos duševnome ozdravljenju društva. Istina, naši međuvjerski odnosi su opterećeni i stvarnostima koje nisu u izravnoj vezi s Crkvama i vjerskim zajednicama i na koje, unatoč drugačijega privida, ne mogu odlučno utjecati. I pored toga mi se čini da jedni prema drugima ne bi trebali prilaziti kao da je među nama minirano područje.
Praktično ste utemeljitelj Katoličkih školskih centara širom BiH, napose na područjima gdje su Hrvati katolici u manjini. Koliko rad ovih ustanova, uz to što su otvorene apsolutno za sve, pomaže opstanku i ostanku Hrvata na njihovim stoljetnim ognjištima?
Katoličke škole za Europu, koje su s vremenom prerasle u Sustav katoličkih škola za Europu, nastale su u ratu sa željom da se hrvatske katoličke obitelji ohrabre ostati u mjestima i na područjima s kojih smo, prema političkim projektima, trebali nestati. Ali to je, zajedno sa svim drugim institucijama koje se zalažu za ostanak, samo kap u moru koje i dalje ostaje nepodnošljivo gorko. U međuvremenu je ustanovljena i zaklada “Pro sapientia et clementia – Za mudrost i plemenitost” koja učenicima iz ovih škola, ali i drugima, koji ostaju studirati u Bosni i Hercegovini dodjeljuje stotinjak stipendija godišnje. Ja držim, a to je i sržna poruka kršćanstva, da je bilo čiji i bilo kakav govor vjerodostojan samo, ako ga prate djela.
Pored temeljne nakane pomoći hrvatskim katoličkim obiteljima da ostanu u zemlji pradjedova, ove škole su željele i žele biti dokaz i primjer da je Bosna i Hercegovina kao domovina različitih naroda moguća. Uvjereni da samo oni koji su čvrsti u svome nacionalnome, kulturnome i vjerskom identitetu mogu pružiti ruku suradnje i, zašto ne, prijateljstva onima koji su isto tako uvjereni i ponosni na ono što jesu, mi u ovim školama učimo i potičemo učenike da budu to što jesu i da se, u različitosti, prihvaćaju i poštuju. U svih šesnaest godina postojanja i rasta broja učenika od 460 do 4452 nismo imali problema koji bi bili motivirani nacionalnom ili vjerskom pripadnošću naših učenika. To je naša mala vizija ove zemlje po mjeri svih njezinih naroda i građana, ali specifični doprinos njezinoj ljudskijoj budućnosti.
U vremenu smo korizme. Koliko su današnji katolici i ovo vrijeme posebne priprave za Uskrs pretvorili u folklor umjesto iskrene posvećenosti pokori, molitvi, odricanju, duhovnosti?
Uvjerenome vjerniku i foklor može biti doživljavanje i očitovanje vjere. Kao što onome bez nutarnje proživljenosti i najpobožniji bogoštovni čin može biti samo folklor. Sve je u čovjeku i do čovjeka! Ako je foklor izraz duševnoga raspoloženja koje kroz njega zahvaća svu stvarnost života, onda i on ima svoju važnu ulogu. Međutim, uskrsni folklor je skroman i usko vezan za simboliku same stvarnosti Uskrsnuća. Tu prevladava duboki smisao i značenje korizme. Kušnja, poniženje, muka i smrt, koliko god teške, vrlo su bliske ljudskoj duši. I zato se vjernici u njih lako uživljavaju. Što su uvjeti življenja teži, a toga za mnoge naše ljude ne nedostaje, to korizmeni liturgijski sadržaji i pučke pobožnosti dublje liježu u dušu i u njoj se pretvaraju u lijek utjeha i snagu izdržljivosti. K tome, uvijek prisutni obzor Uskrsa ispunja neuništivom nadom. Uskrs je u kršćanstvu temelj i vrhunac vjere da je čovjek vječna kategorija a korizma je mučna potvrda da je ljudsko poniženje, muke i smrti prolazne kategorije. Stoga kršćanin vjernik nikada ne gubi nade. On zna da mu ono najvrjednije u njemu, to jest on sam ostaje zajamčeno. Da bi ovozemaljska prolaznost uskrsla u nebesku neprolaznost, i ovozemaljska patnja pretvorila u vječnu radost, valja je već sada i ovdje za nju i od nje živjeti!
Biskupe,bavi se vjerom a ne politikom.