Vilim Karlović bio je vrhunski sportaš. Postao je seniorski prvak bivše države u full-contactu. A krajem rujna 1991. odlazi u obranu Vukovara. Nakon pada grada zarobljen je i preživljava strijeljanje na Ovčari te masakr na Veleprometu. Odveden je u zatvor u Srijemskoj Mitrovici gdje prolazi najgore torture, mučenja i zlostavljanja. Na slobodu je pušten nakon šest mjeseci, razmjenom ratnih zarobljenika.
O događajima na Ovčari i u Vukovaru nekoliko puta svjedočio je u Haagu, a dvaput i u beogradskom procesu kao svjedok obrane dvojice pripadnika Šešeljevih četnika koji su ga spasili iz kuće u kojoj je mučen jer su i oni bili optuženi za zločine na Ovčari. U listopadu 1992. vraća se u postrojbu te sudjeluje u svim velikim operacijama HV-a.
Nakon vojne karijere nastavlja s poduzetništvom. Ulaskom u krizu 2008. počinju financijski problemi. U pokušaju da spasi poslovanje posuđuje novac od vjenčanog kuma koji se bavio “kamatarenjem“. Premda je novac vratio, kum nastavlja potraživati iznose koje on više nije mogao plaćati te prijeti ubojstvom njega, supruge i djece. Pod pritiskom višemjesečnih prijetnji i ucjena 30. listopada 2008., za vrijeme prepirke, ispalio je na zagrebačkoj Savici nekoliko hitaca u kuma i ubio ga. Nepravomoćno je osuđen na četiri i pol godine. Pušten je na slobodu do presude Vrhovnog suda, odnosno do pravomoćnosti presude.
Pisao u pritvoru
To je dramatičan život koji je proživio danas 41-godišnji Vilim Karlović. Sve je to ukoričio u knjigu koju je počeo pisati u zagrebačkom pritvoru nakon ubojstva kuma, a koju Večernji list upravo objavljuje pod naslovom “Preživio sam Vukovar i Ovčaru“.
Knjiga je podijeljena u četiri velika dijela. U prvom dijelu opisuje gubitak nade u život. Počinje opisivanjem ubojstva i pritvaranja, gdje razmišlja o bezizlaznosti u kojoj se našao, pa prelazi u opisivanje svoga životnog i ratnog puta u Vukovaru kada je mislio da neće preživjeti. Posebno su opisane tragedije i traume nakon što su se predali JNA. Opisao je patnje i nevolje koje su proživjeli na Ovčari, kada je pobijeno 260 naših ljudi, ali i na Veleprometu.
“Sve što se zbivalo tih ratnih dana 1991. i sve ono kroz što sam prošao bilo mi je motivacija i utjeha da smognem snage izdržati i novu životnu nevolju. Na neki je način taj boravak u pritvoru bio i pokretač za pisanje ove knjige, jer sam tih dana, razmišljajući o svemu što sam proživio, shvatio da bih to svoje iskustvo konačno trebao i zapisati“, napisao je Karlović.
U drugom dijelu opisao je svoje spašavanje od novog masakra nakon što je već izbjegao strijeljanje na Ovčari. Tako piše kako su ga dva četnika, Marko Ljuboja Mare i Predrag Milojević Kinez, doslovno pod prijetnjom oružja, ugrožavajući vlastite živote, iščupali od krvnika “ispod noža“ nakon što je već bio dobrano izmučen i izmasakriran.
Slijedi opis zatvaranja u logoru Srijemska Mitrovica, pri čemu ne opisuje sve događaje nego samo svoj dolazak u logor te brutalan doček koji su im pripremili srpski civilni i vojni policajci.
Susret nakon 14 godina
Karlović u trećem dijelu knjige opisuje kako je nenadano dobio priliku ponovno sresti dvojicu svojih spasilaca, o čemu je razmišljao 14 godina. A okolnosti toga susreta također su bile dramatične. Obojica su optužena za ratni zločin na Ovčari, a Karlović je pozvan da svjedoči u njihovu obranu. Mare je oslobođen nekoliko mjeseci nakon njegova svjedočenja.
“Posebno je zanimljiv u tom dijelu posjet Marku u njegovoj kući, gdje kroz razgovor shvatimo da smo se u Vukovaru sve vrijeme borili jedan protiv drugoga i to za iste kuće i ulice. U ovom dijelu su opisani svi naši razgovori o nekim temama i događajima u kojima se vide naši različiti pogledi na njih. Iznoseći te razgovore, želio sam što bolje upoznati čitatelje s čovjekom koji me spasio“, napominje Karlović.
U četvrtom dijelu knjige pak opisuje suđenje i presudu po kojoj je nakon 14 mjeseci pušten iz pritvora, ali i to kako je dobio priliku pomoći Kinezu, koji je ostao u pritvoru i ondje se nalazio već osam godina. Kako se u Beogradu vodio ponovljeni proces za zločine na Ovčari, bilo je potrebno prikupiti nove dokaze prije odluke Vrhovnog suda Srbije.
“To me potaknulo i u potpunosti angažiralo da počnem detaljno istraživati neke događaje iz Vukovara tih ratnih dana. Ujedno mi je to bila i potvrda da sam bio u pravu kada sam, s obzirom na način na koji su me Kinez i Mare spasili, vjerovao i u Kinezovu nevinost“, uvjerava Karlović. I na kraju knjige autor donosi i svoje shvaćanje istine o Ovčari. Taj dio temeljen je posebno na njegovu istraživačkom radu, pri čemu je pročitao nekoliko tisuća stranica – što dokumenata sa suđenja, što knjiga, što nekih tajnih dokumenata do kojih je uspio doći preko svojih veza.Radi što točnijeg prikaza nastojao je stupiti u kontakt sa što više sudionika događaja koje je opisivao.
“Znam da sam si u pokušaju da obradim tako bolnu i tešku temu kao što je Ovčara na leđa natovario teško breme, ali nekako sam smatrao da na to imam pravo. Sve ove godine slušao sam sve i svašta o toj temi, ali nikada onako kako je to ispravno i jedino moguće. Ovčara je hrvatska pasija i o njoj je moguće pisati jedino na takav način. Ovčara je i jedna velika nepravda prema žrtvama, jer se većina krivaca i krvnika i danas slobodno šeće. Ovčara je nepravda i prema nekim ljudima sa suprotne strane koji su osuđeni za nešto što nisu počinili, a posebno prema nekima koji su spašavali živote onima koje su krvnici odredili za smrt. Nadam se samo da mi ovo što ćete čitati neće stvoriti nove patnje i traume u životu, ali jedno je sigurno: nikada više neću izgubiti nadu“, poručuje Karlović.On je kroz knjigu želio prikazati svoj, dvaput doživljen, potpuni životni krah i kako mu je prvi put izgubljena pa onda uskrsnula nada dala snage da ustane kad ju je izgubio i drugi put.
“Ni u jednom trenutku čovjek ne smije pomisliti da je nada izgubljena. Moja je utjeha bila i u tome što sam znao da sve nade ne završavaju u ovom našem zemaljskom životu. Nakon svega naučio sam i da Onaj koji mi je tu nadu dao i održavao je nikada to ne čini bez razloga. Knjiga je, stoga, velikim dijelom prožeta i mojim poimanjem duhovnosti, jer sam najveći izvor utjehe i nade vidio u Gospodu Bogu. Nije mi bila namjera nikoga uvjeravati u nešto i biti svjedokom, ali sam morao posvjedočiti svoju čvrstu vjeru u to da mi je u oba slučaja mojega životnog pada nadu u život dao i vratio samo dragi Bog. Nakon svih kalvarija koje mi je život donio znam da će mi On pomoći tako da nikada više neću biti isti“, siguran je na kraju Karlović.
Preuzeto sa www.vecernji.hr