Teških nekoliko mjeseci je iza Zorana Mamića. S naslovnica je vrištala afera o namještanju utakmica, u kojoj je njegovo ime bilo na prvom mjestu. Optužbi se oslobodio i odlučio je otvoreno pričati o tim teškim danima, u kojima je uz aferu proživljavao i obiteljske probleme, razvod braka.
HNS i Uefa više ne vode nikakav postupak protiv vas, koliko znamo, jeste li time, te otkazima Bokšiću i Limacheru koji su vas istraživali u Uefi, dobili zadovoljštinu?
– Pa teško je reći je li to zadovoljština, jer će se moje ime stalno oko toga vući, pa i za 20, 30 godina. Kad na internetu upišeš moje ime, uz njega ćeš sigurno dobiti i tu aferu. Obilježen sam za cijeli život. I možda mi je malo žao što je HNS pristao da on završi istragu. Bilo bi mi draže da je HNS to ostavio njima. Ovako, znam da će se pričati o tome kako su sve sredili Dinamo i Mamić, da drže savez. Što mi vrijedi što sam znao da nemam veze s time. Tu je obitelj, mama, tu su djeca...
Kako je izgledao taj razgovor u Uefi s Limacherom i Bokšićem?
– Smiješno, komično. Nisu imali ništa, a Bokšić izlazi s nekakvim stvarima koje su nebulozne. Zamislite ‘tajnog agenta’ koji mi priča o policijskim stvarima, koji mi priča koga još istražuje. Mogao je doći iz Nyona i sve javiti tim ljudima, reći im da ih istražuju, da protiv njih imaju ovo i ono...
Kakvu je ulogu imao?
– Nije sporno da je radio za Uefu.
Zar niste mislili da će sve izaći u javnost, zašto ste skrivali ispitivanje?
– Pitao sam Uefu smijem li to reći, ali izričito su tražili da o tome ne govorim, tvrdili da to nitko neće znati, da je to interno. Naravno da je to bila greška.
Jesu li vam to bili najteži trenuci u životu?
– Nisu. Naravno da nije bilo ugodno. I ne želim pričati o privatnim stvarima, ali razvod braka je najbolniji i najteži trenutak u mom životu.
Sigurno ste o aferi stoput razgovarali sa Zdravkom?
– Ne, čak jako malo, izbjegavali smo razgovor jer smo zaključili da pričamo o nečemu s čime nemam veze, a ne možemo ništa promijeniti pa se samo frustriramo.
Jeste li povukli veze iz Njemačke da biste doznali o čemu se zapravo radi?
– Kontaktirali su sa mnom neki odvjetnici iz Njemačke i ljudi koji su radili u tužiteljstvu u Bochumu te su mi rekli da o meni nema ništa. Jedan gospodin koji je radio u tužiteljstvu rekao mi je da se moje ime spominje samo u telefonskom razgovoru dviju osoba, u smislu da bih ja mogao ‘srediti’ suce. Te koji su me spomenuli ne poznajem.
Jeste li se ipak uplašili za karijeru, bojali se zatvora?
– Nisam se bojao ni za mjesto u Dinamu ni u nogometu, jer sam znao da sam nevin, da mi nitko ništa nema za dokazati. Ljaga i medijska hajka teško su mi pali.
Je li istina da ste tražili detektor laži kako biste dokazali nevinost?
– Kad su mi iz HNS-a javili da Uefa navodno ima nešto protiv mene, prva reakcija mi je bila smijeh, a onda sam rekao da sam vidio poligrafe na TV-u, pitao mogu li ja ići na to. Rekao sam da bih uživo pred kamerama išao na poligraf.
Jeste li razgovarali s nekim od naših utjecajnih ljudi, iz policije, obavještajnog miljea... o toj istrazi?
– Jesam. Policija nije službeno davala nikakve informacije o istrazi. U neformalnim razgovorima sam doznao da nema ničega.
Jeste li saznali kako ste se uopće našli u toj priči?
– Jesam, već godinama pojedinci, grupe, neki lobiji, obrušavaju se na Dinamo i Zdravka, automatski i na mene. Vidjeli su tu jednu rečenicu u telefonskom razgovoru u kojem me se spominje i tu su našli svoju šansu da se riješe braće Mamić iz Dinama.
Jeste li se ikad nakon razgovora u Nyonu čuli s Bokšićem?
– Ne. Jednom sam ga pokušao nazvati, želio ga izvrijeđati, ali nisam ga dobio.
Jeste li kad kontaktirali sa Šapinama?
– Baš nikad, ni dok sam bio u Njemačkoj. A nisam u životu ušao u kladionicu. Kladio sam se dvaput, jednom protiv Sopića dok smo igrali u Njemačkoj, kad je Hrvatska igrala dodatne kvalifikacije sa Slovenijom, i ne znam, još jednu utakmicu Dinama. Dakle, kladio sam se međusobno s prijateljem.
Kome ste se najviše jadali?
– Nisam od nekih jadikovanja. K tome, većinu vremena provodim u klubu, imali smo turbulencija, promjena trenera, dovođenje igrača, i to je možda sreća jer nisam imao mnogo vremena razmišljati o tim stvarima.
Kako su sve to proživljali vaši kod kuće, jesu li djeca pitala što se događa?
– Naravno da su pitali. No, dovoljno su veliki, kći ima 17, sin 14 godina, da razumiju neke stvari. Ni njima sve to nije bilo ugodno, pretpostavljam da je i u školi ili društvu bilo pitanja o tome. Srećom, jek afere je bio u ljetu kad nije bilo škole. Ali moja me djeca znaju, razgovarali smo o tome, rekao sam im kako stoje stvari i moram priznati da su se moji s time dobro nosili. Sretan sam što imam tako krasnu djecu, da su tako dobri, jer sigurno nije lako sve to preživjeti i čitati o ocu o takvim stvarima.
Tko su vam prijatelji?
– Zdravko je broj jedan, imam nekoliko prijatelja iz nogometnih i nenogometnih krugova, neću o imenima.
Spomenuli ste razvod, koliko ste sada s djecom?
– Djeca još žive sa mnom u kući, cijela obitelj je i dalje zajedno, funkcioniramo kao i dosad. Potrudit ću se da budem što više s njima jer su u dobi kad to najviše treba. Bruno mi je tu na stadionu često na treninzima i utakmicama. Uvjeren sam da neće biti problema.
Jesu li ta vaša česta putovanja, ovakav posao, razlog za razvod?
– To može biti jedan od razloga, ali nije ni približno glavni razlog. Sedam mjeseci o tome nisam rekao niti jednu jedinu riječ.
Jednom prilikom moja supruga, još uvijek supruga, rekla je da u Hrvatskoj ima puno većih problema i važnijih stvari od razvoda Zorana i Vanje Mamić. Zdravi smo, živi smo, djeca su nam u redu, dobro odgojena, i to je naša stvar koju smo dobro i riješili.
Često vas se povezivalo s raznim poznatim djevojkama, ženama...
– Teško je u Hrvatskoj biti javna osoba, ako to uopće jesam. Valjda kao sportski direktor Dinama jesam. No, nije normalno da se toliko govori o privatnom životu bilo koga, pa i mene.
Teško je funkcionirati, mala smo zemlja i na određeni način svi se poznajemo. Uvijek si negdje, s nekim u restoranu, društvu i nekoga sretneš, i odmah krenu priče. Neki dan sam u banci sreo jednu poznatu žensku osobu, popričao 30 sekundi i oblio me znoj jer sam odmah pomislio hoće li me netko fotografirati, hoću li opet izaći u novinama. Naravno da mi to sve smeta, ali ne mogu pobjeći iz Zagreba i Hrvatske. Treba li više reći od primjera da su me fotografi čekali u grmlju ili na parkiralištu iznad kuće.
Okrenimo se Dinamu. Kako ste uspjeli dovesti Vahida Halilhodžića u Maksimir?
– Prije oko godinu dana spomenuto je njegovo ime, no to je za nas bila znanstvena fantastika. I zbog novca i zbog njegova stava da na ovim prostorima ne bi radio. Nakon razlaza sa Zajecom prvi smo put donijeli odluku da želimo stranog trenera. Ni tada u užem krugu nije bio Vaha iz već navedenih razloga, ali srećom je jedan zajednički prijatelj zvao i rekao da postoji mogućnost razgovora. Išli smo razgovarati, s mislima - idemo, nemamo što izgubiti. Ispalo je sjajno. Iako su i nakon prvog razgovora na kojem smo se našli kod kipa Gospe od puta blizu Skradina, bile male šanse da će doći. Nije odlučio da želi doći, a razlika između onog što je tražio i što smo mogli platiti bila je prevelika. Srećom, u par dana sve se sjajno završilo.
Kako je raditi s njim?
– Privilegija je raditi s njim, pogotovo meni, koji sam mlad. Svaka sekunda s njim je bogatstvo, svaki naš trener trebao bi ići na njegove treninge.
Sjedite pored njega na klupi, imate li utjecaja?
– Teško je govoriti o utjecaju. Doživljavam da me akceptira. Sa svim trenerima imao sam dobar odnos, ali ovo je nešto posebno. U prvo vrijeme je 90 posto informacija dobivao od mene, dok nije upoznao momčad.
Što ga razlikuje od dosadašnjih trenera?
– Golemo znanje i iskustvo ne mogu se mjeriti s ostalima, možda je tek dijelom tu negdje Branko Ivanković, iako je Vaha trenirao mnogo veće klubove. No, kod Vahe nema kompromisa. On ima svoju liniju i drži je se. Ima regule ponašanja i nema odstupanja. S igračima razgovara konkretno. Kaže ti što te ide, bez vrijeđanja i psovanja. I ja sam u karijeri imao mnogo trenera, a samo je Klaus Toppmöller svakom igraču rekao ono što je on kao šef vidio. A 99 posto drugih trenera tzv. glavne igrače ne dira.
Trebalo vam je 10 kola do prvog mjesta, hoćete li tu ostati do kraja?
– Uvjeren sam da hoćemo, imamo najbolju momčad, širinu kadra i najboljeg trenera. Dinamo nema pravo ne biti u Hrvatskoj prvi u godini kada slavi sto godina, bez obzira na respekt prema Hajduku kojem čestitam na ulasku u Europu.
Hoće li Dinamo nakon 40 godina prezimiti u Europi?
– Nadam se da hoće, ali još peče onaj nepotrebni poraz u Grčkoj. Vidjeli smo da možemo, činjenica je da izgledamo drukčije nego prije, organiziranije, moćnije.
Kako gledate na borbu Dinama i Hajduka za vlast u hrvatskom nogometu?
– Borba je normalna, ali boli me činjenica da sam od 2005. ovdje u klubu i da smo slali inicijative barem deset puta da sjednemo, razgovaramo o našem nogometu, ne samo o Dinamu i Hajduku. Da nam možda pomognu i iskusni, kao Ivić i Barić. Ali, odaziva nema.
Zdravko je dao podršku Markoviću, vi ste isto za Vlatka?
– Ne znam zašto mijenjati nešto što je uhodano i dobro ide. Ali, ako netko dođe s vizijom i argumentima da može puno bolje, bit će mi drago.
Kao protukandidat Markoviću spominje se Štimac, što mislite o njemu?
– Dobro. A kad god je u nogometu nekakvo ‘prevrtanje’ spominje se Štimca. Teško je dijeliti savjete, jer ne znam što Igor misli i želi. No, mislim da se i on treba odlučiti što želi biti, dužnosnik, trener, menadžer ili nešto četvrto.
Zove li vas još brat Zdravko po noći da biste razgovarali o Dinamu?
– Hahaha, zove, ali sam sad i ja malo pametniji pa ponekad ipak noću isključim telefon. Ali, on ima enormnu količinu energije. Žao mi je da ga neki ljudi gledaju kroz drukčiju prizmu, ali on je doista fanatik Dinama.
Nakon jedne svađe sa Zdravkom navodno ste htjeli otići iz kluba?
– Malo je to preuveličano. Zdravko je temperamentan, veliki lider. I nekad reagira burno. A ja sam mu najbliži, on je uglavnom dominantan pa se ljudi boje reći što misle, a ja mu se znam suprotstaviti jer nekad mislim drukčije. Njega to iznenadi, nekad teško prihvaća kad mu se kontrira.
Preuzeto sa www.vecernji.hr