Zvonko Bušić 
bio je posljednji hrvatski idealist

Čuli smo se prije desetak dana, zadnji put. 20. kolovoza.  Teško mi je kao i vama dragi prijatelji. I život Zvonkin: kao grčke tragedije, kao Shakespearovi spisi. Upoznali smo se u okrutnom američkom zatvoru kada sam ga dolazio posjećivati. I danas se sjećam broja na njegovoj košulji 03941-158. Nikada, nikada u životu nisam stajao licem u lice s idealom, oči u oči. Nikada do tada. Shvatio sam da je drugačiji od SVIH ljudi. Da svih ljudi. Drugačiji od svih Hrvata. Da, svih Hrvata! Razgovori nam uvijek bijahu o bitku i vremenu, o klasicima koji svoje prebivanje pokazuju u našem vremenu i uvijek u njegovu govoru o svemu: Hrvatska. Zaljubljen u nju do beskrajnosti misli, ali ona nije bila njegov objekt, nego visina, ideal vrijedan posvetiti mu barem jedan ljudski, cijeli hod. O njoj je govorio ne kao mi, ne kao oni, ne kao bilo tko… I govor o njoj bijaše mu iznad svih.

Bijaše 19. lipnja 2008. kada se vidjesmo zadnji put iza rešetaka Terra Haute zatvora u američkoj Indiani u kojem se nalazio slobodan čovjek. Pozdrav nam bijaše “Nikad više ovdje, sljedeći put u Zagrebu”. I bi tako. U Zagrebu se nađosmo na dan njegova dolaska u Hrvatsku, 24. srpnja. Ali prije toga, 30. lipnja, pamtim jedan telefonski poziv iz zatvora, drugačiji od svih: “Jozo, dali su mi dozvolu nazvati jedan broj. Zovem te da ti kažem da će me konačno pustiti na slobodu 21. srpnja. Idem u Hrvatsku!” Zastadoh u automobilu na autocesti. Trenutak i poziv vrijedni zaustavljanja životnih trčanja. I onda tako uvijek. Dolasci u Hrvatsku bijahu uvijek i vrijeme susreta s njim i Julie, najsnažnijom ženom koju upoznah. Stupom, stijenom, jer bez nje ni Zvonko ne bi bio ono što je postao! I da sjećam se… Sjećam se da drugi dan nakon dolaska u Hrvatsku, išli smo zajedno na Mirogoj. Julie je nosila ruže za grobove prijatelja. Stajao je kad svakoga, od Brune i Gojka, Vinka i Ivana, do Franje i… Senića…. I bijaše mu teško. I na jednom od grobova reče: “Ja sam trebao biti ubijen kada i on, isti dan, isti čas. Ne znam zašto nisam. Valjda sam trebao ostati živ i nastaviti misiju za Hrvatsku!” Suze su bile izraz zahvalnosti!

I onda Hrvatska. Život u njoj i s njom!

Poput Diogena tražio je svijećom čovjeka. Po danu. U danu svakom. Tražio čovjeka… I tražio… Naći bijaše teško jer već prodani bijahu. A u prodanim ne prebiva više čovjek, nego interes, ne ljubav, nego privid. I zato više nisu znali razaznati govore li to oni ili njihovi novi vlasnici.

Poput Platona, htio je da ljudi vide, bez zablude i privida, da im sjene ne postanu vjerovanje praznine.

Poput Krista, istina je uvijek vrijedna žrtve jer ona jedina oslobađa iznutra i stvara stabilan svijet .

Poput Mandele, godine zatvora samo su jačale duh jer je znao da je njegova Pravda na temeljima Istine.

Poput mistika, bijahu mu dubine draže od svog blještavila površnosti jer dubine stvaraju za vječnost, a površine otkrivaju kopije. Kada sam mu naručivao knjige i slao u zatvor onda je literatura imala upravo takve naslove.

Bio je i ostao ideal koji nije mogao pomiriti stvarnost jada hrvatskoga s idealom koji je živio. Hrvatska ga nije dostojna bila! Hrvatska ga je svojim cinizmom, mržnjom, jadom, sitnišem ljudskih karaktera razočarala. Svojim ideologijama ponižavala! Svojim malim glavama i velikim pojedinačnim, sebičnim interesima živcirala! Svojim vođama bez pameti i ljubavi, bez ideala i smisla, bez bitka i puta, dovodila do pitanja zbilje same. Hvatanjem svojih sjena trošili su uzaludne dane naroda kojem su stalno zapakirali laži umotane i obojene, a nisu nikada postavljali velika pitanja Istine i Pravde, Ideala i Ljubavi. I to svi, bez obzira na tzv. orijentacije opisane prometnim rječnikom. A on je samo volio Hrvatsku. On nije od nje odustao, nego ona od njega! Grijeh je to hrvatski. Veliki! Bio je original. Drugo nije ni mogao biti jer cijeli život se borio protiv kopiranih duša. U mnogim razgovorima našim nikada ne čuh niti osjetih u njemu dijelić mržnje. Mržnja je bila suprotna njegovu životu ideala i ljubavi. Nije njoj dopuštao blizinu jer je znao njenu snagu razarajuću!

Sa Zvonkom Bušićem su otišli u povijest takvi ljudi! Šteta. Zadnji ideal hrvatski odlazi na Mirogoj gdje ideali čekaju da netko konačno se probudi iz sna hrvatske ludosti, cinizma, privida i shvati da su oni darovali ime svim čežnjama, oblikovali sve snove i vidjeli dalje od svih sjena, zidova i kratkih posljedica velikih misli. Ljubav nikada ne završi starošću. Ona sagori, izgori, daje se…, nemirna je. Jer sve što duboko volimo postaje dio nas! Postajemo mi!

Smrt mu je bila prijatelj. S njom je često bio blizu. Nije joj dopušao da prijeđe granicu, crtu iznenađenja jer je htio čekati Hrvatsku! Tragično je što mu je veći prijatelj ona od Hrvatske. Kada su se konačno susreli, onda iako nam zvuči šokirajuće, čudno, nezamislivo, ali ipak mora biti shvatljivo, jer tragičari idealizma ne ispisuju stranice povijesti samo jednim dijelim, a uživaju drugim, nego do kraja… Ideali i tragedije uvijek idu zajedno i tako ostavljaju najjače pečate.

Mnogi ga napadaše. I to je razumljivo, jer karakteristika je malih duhova da preziru ono što ne razumiju! Male duše brbljaju o ljudima koje ne poznaju i tako stvaraju priču bez časti koja bi samo na izvorima tražila istinu. Oni su poput osrednjih ljudi koji ispuniše Zvonkinu Hrvatsku, a pričaju samo o stvarima. I on ostade sam! Jer samo velike duše govore o idejama. Zvonko je savršeno potvrdio istinitost izreke da je “život najbolje potrošiti na ono što je trajnije od života!”. Jer na koncu, ako prođemo ovim prašnjavostima zemaljskim i putima nama danim, a nikome ne postanemo inspiracija, uzalud putovasmo. Ako zbog nas nitko ne zastane, ne razmisli, ne čini dobro, ne iziđe iz svoje ograničenosti, onda smo uzalud hodali samo svojom stazom. Zvonko je bio inspiracija mnogima. Mladosti hrvatska, inspiracija stoji pred tobom. Pogledaj. Vidi. Stani. I onda kreni naprijed snažna, poput Zvonke, poput svih onih tu, blizu njega, u dolini tišine.

Ali proći će i ovo vrijeme. I doći će vrijeme kada će ideali ponovno uskrsnuti. Ja u Uskrsnuće vjerujem, jer ono je i bitak besmrtnosti ideala. Na kraju uvijek ostaje samo ljubav, ako to nismo shvatili, ništa nismo shvatili! Žao mi je. Žalimo uvijek samo za dobrim ljudima! Ali…, on je slobodan. Konačno slobodan, moj prijatelj!