Nažalost, posuški kraj i cijelu Hercegovinu dočekalo je surovo buđenje, ono koje se ni u noćnim morama ne može dogoditi. Život je izgubilo osmero mladih ljudi, nakon kvara na plinskom agregatu iz kojeg je istjecao ugljikov monoksid, taj tihi ubojica koji omami žrtve i potom ih uzme zauvijek.
– Za ovo mjesto vezala su me najljepša sjećanja. Sada kada tu dođem sjećat ću se prijatelja kojih više nema i izgubljenih mladih života. Ovo je nezapamćena tragedija – komentiraju među sobom mladi ljudi, vršnjaci stradalih koji su ove godine trebali napuniti 20 godina. I nitko nije skrivao suze.
Stihovi paraju srce
Novinarska ekipa Večernjaka koja je došla na mjesto tragedije vidjela je ondje svoje prijatelje, poznanike, ljude iz gospodarstva, kulture, sporta, javnih poslova... one koji su izgubili nekoga bliskog i suze se nisu dale zaustaviti. Nije to bio klasičan odlazak na teren, a prošli smo ih i previše. Bio je to dolazak među prijatelje kojima treba riječ utjehe, a teško ju je naći.
– I u ratu gubili smo mladež, ali nikad odjednom nismo izgubili osam života. Puno je puta naša Hercegovina patila u prošlosti i uvijek upozoravamo mlade da budu oprezni. Imamo dobre mlade ljude, a upozoravamo ih najviše da paze dok voze jer je bilo previše stradavanja, a onda nam se dogodi ovo što ni u snu nismo mogli predvidjeti. I treba razumjeti svakoga tko danas plače u ovoj napaćenoj Hercegovini. Zamislite da vaše dijete krene na fakultet, sve ide kako treba, dali biste mu sve što imate, a onda jedan poziv i sruši vam se cijeli život, cijeli svijet. Ne može se to opisati – govori nam poznanik koji je u toj strašnoj tragediji izgubio člana obitelji.
Na mjestu događaja bili su i čelni ljudi ZHŽ-a, nitko nije mogao zaustaviti suze. Jednostavno, racionalnih objašnjenja nema. Dok pokušavamo razmijeniti riječi s mladim načelnikom Posušja Antom Begićem one jednostavno nestaju u suzama. Ni on ni mi ne možemo izraziti osjećaj tuge, tek da je ovo nezapamćeno i ne ponovilo se. I snijeg koji je padao kad smo tek došli na Tribistovo pretvarao se u hladne kišne kapi. Kao da je i nebo plakalo gledajući jednu od najvećih tragedija u povijesti Hercegovine. Sugovornici nam pričaju da su djevojke i mladići koji su izgubili život komunicirali s njima, javljali se obitelji sve do četiri ujutro, čestitali Novu godinu svojim prijateljima, bili prepuni radosti i veselja kakvi i trebaju biti mladi tih godina.
Međutim, tog petka kad bi svi trebali pričati o dojmovima od prethodne večeri, govorilo se samo o strašnoj tragediji. Čak i ona poruka “Sretna nova godina” koja se trebala slati cijeli prethodni dan među stanovnicima Hercegovine u trenu je izblijedjela. Jučer su stizale samo poruke tuge. Nema više Ivana, Stipe, Mirele, Žane, drugog Stipe, Mie, Marije i Stjepana, nižu se stihovi o anđelima Hercegovine koji prerano napustiše ovaj svijet. “Moj narod na koljenim’ kleči, sinove i kćeri oplakuje, siva zemlja pod koljenim’ ječi, plač se njezin do nebesa čuje! Otvori im, Bože, vrata raja i primi ih u kraljevstvo svoje. S polja božanstvenog sjaja nek gledaju sveto lice Tvoje”, napisao je Velimir Raspudić koji živi i radi u Belgiji, a koji poezijom opisuje život u svojoj Hercegovini.
Nažalost, umjesto sretnih nota, umjesto nekih lijepih stihova, samo tuga prevladava i bezbroj pitanja koja nemaju odgovor. Ili, kako je mlada spisateljica Josipa Milas napisala o svome Posušju, Bog uzima najbolje, koliko god ljudskom poimanju to bilo neshvatljivo. “Danas si najtužniji grad na svijetu. Znaš, često se pitam zašto uvijek ti. No naučila sam se tješiti da Bog voli anđele iz Posušja. Da uzima one najbolje od nas, jer mu treba gore netko tako dobar. Suze nisu slabost. Danas si najtužniji grad na svijetu. Plačeš za našim anđelima i grliš svoju djecu jer neki roditelji to više nikada neće moći...” Ispisuju se samo stihovi koji slamaju srca.
I neka se cijela Hercegovina isplače ovih dana, u Danima žalosti za svojim anđelima koji su sada na ljepšem mjestu, ali trebat će još vode kroz Tribistovo proteći da taj osjećaj dođe do srca i duše. Jednostavno, teško je, plače nebo, plače Hercegovina, a plakat će i idućih dana, i nebo i Hercegovina... Ne ponovilo se nikad više...
