Danas nastavljamo gdje smo stali prošli tjedan. Govorili smo o tome kako je bogatstvo i budućnost svake multinacionalne zemlje u suživotu, a ne u unitarizmu. Sve ostalo je smtni udarac društvu u kojem živimo. Ako nema toga suživota, onda nemamo ni mira, nemamo prosperiteta, nade u bolju budućnost. Jedino što je potrebno je malo dobre volje da prizna i da stavlja u praksi zakon jednakosti svih naroda bez obzira na broj. U okviru BiH osnova za postizanje trajnog mira spada u rukama naroda SRBA, BOŠNJAKA I HRVATA. Ako među ta tri naroda ne postoji jednakost, vjerujem da neće biti trajnog mira. Na kraju krajeva, to je ono što je dovelo do raspada Jugoslavije. Govoriti o ovom problemu ne bi trebalo biti tabu tema. Ono se tiče sviju koji žive u BiH, a ne smije biti zabranjeno bilo kome da kaže što misli. Jasno je kako nijedan narod neće pristati biti građanin drugoga reda u ovoj našoj državi. Zato, što ranije, što brže odluče naše vođe za iskren suživot potkrijepljen iskrenim zakonima, to ćemo mi obični ljudi imati priliku omogućiti svojoj djeci sigurnu budućnost. Vrijeme je da se maknemo od točke starta. Ovo što pišem nije samo moja izmišljotina. To je mišljenje mojih mnogobrojnih poznanika i prijatelja u mnogim gradovima kao što su Mostar, Sarajevo Zenica Banja Luka, Jajce, Grude i brojnim drugim gradovima.
Mislim da ih ima još više koje ne poznam, ali dijele ovo moje mišljenje. Ne polažem pravo da sam toliko pametan da riješim problem naše države. Daleko od toga. Govorim glasno u ime svih istomišljenika da ipak je razdoblje od 20 godina dovoljno dugo da se nešto mora konkretno učiniti u smislu uređenja društveni odnosa jednakopravnih naroda u BiH, a poslije toga će i oni o manjinama kojima ja pripadam. Naši dvadesetogodišnjaci čekaju zaposlenje. Nažalost, čitao sam u Večernjem listu da svaki dan u BiH posao gubi 27 radnika. Odgovorno tvrdim da je ta brojka je mala. Pomnoži taj broj s dva pa ćete imati 54 ako su oženjeni svi, a što je s njihovom djecom? Na kraju će se broj popeti na 100 dnevno. To je užas. U vrijeme kad sam bio mlad stručnjak, spreman za posao, sve što mi je trebalo jest sjesti i pisati 66 molbi koje sam poslao diljem Jugoslavije. Nakon toga sam dobio posao u Jajcu prvo, a onda u Bosanskoj Gradišci. Javio sam se odmah na posao u Jajcu. Sada je taj put zapošljavanja postao nemoguć. Puno je teže naći posao mladim stručnjacima. Neki idu izvan zemlje, nažalost i mi tu ne možemo ništa učiniti jer mladim ljudima je potreban rad za njihov budući život i opstanak kao svakog čovjeka. Bez rada ne mogu formirati obiteljski život. Gdje je mjesto BiH u svijetu bez obitelji? Zato je dobra vijest da oko 1000 ljudi dobiva posao nakon deblokade rada Elektroprijenosa BiH. Ovakve vijesti, da ih ima više i češće, bile bi melem za mnoge očajnike među nama. Osobno poznam mnogo mladića koji su završili svoje školovanje. Neki su inženjeri koji čekaju šansu da stažiraju, a tek onda mogu kvalificirati za rad. Ali i to je teško ostvariti katkad.
Naša je zemljama pomalo gruba prema tim ljudima. Nije bogata kako drugi misle, ali tamo gdje djeca nisu bijesna, kuća nije tijesna. Toliko vremena je prošlo, ali još uvijek ne uspijevamo učiti osnovne postulate od prirode gdje je suživot pravilo, a isključivost aberacija. Sve ono što treba učiniti je uzeti malo vremena i otići u prirodu na polja između planina gdje rastu mnogobrojne trave i drveća. Otvori oči, ali ne samo oči, morate koristiti i mozak da biste razumjeli kakve vam poruke šalje priroda, osobito u proljeće. Niču tu i tamo ljubice pomiješane sa žutim cvjetovima kamilice, a ondje malo u lijevo i desno crveno cvijeće koje privlači pčele i ostale leteće insekte, i žedne i željne slatkog nektara koji oni proizvode. Sva ova razna rastinja su različita, ali im je zajedničko da rastu zajedno i daju izuzetan lijep prizor koji je gotovo neopisiv da ga gleda iz male daljine da shvata sliku u cijelosti. Priroda nas ovom slikom uči da zapravo smo lijepi u svojim različitosti. Naše je društvo, država, jako privlačno i lijepo kada razni narodi i kulture zajedno čine jednu složnu cjelinu. Kada od takve sredine idu poruke mira, iz toga cijeli svijet može nešto naučiti. Imamo što učiti i od koga ako želimo učiti. Samo je još pitanje želimo li učiti, želimo li biti u skladu s onim što imamo, što nas okružuje ili ćemo pak tražiti neke posebnosti i na njima graditi buduće nemire za generacije koje dolaze.
