Na prste jedne ruke u BiH možete izbrojati eksperte koji poznaju što su europske integracije. Da, puno je onih koji se tako predstavljaju, a koji o EU ne znaju gotovo ništa. Puno je šarlatana. No Večernjak je pronašao jednoga od onih malobrojnih istinskih eksperata - profesora europskih studija s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru dr. Milu Lasića. No, ne bojte se. Ovo neće biti intervju o rastezanju europskih paragrafa. Profesor Lasić govori o tome jesmo li kao društvo, pa i s našim mentalnim sklopom, uopće spremni za EU, zašto se naše političke elite boje Europe, je li u pitanju strah od sanaderizacije te zašto ne želimo novac iz pretpristupnih fondova.
Profesore, što za BiH znači dolazak posebnog europskog izaslanika za BiH Danca Petera Sorensena?
Radi se o tome da će biti razdvojene OHR-ove i nadležnosti predstavnika EU-a. Ne očekujem velike nesporazume, ali očekujem da važniji igrač bude specijalni predstavnik EU-a. On je kazao da je došao potaknuti. Prvi put nastupa briselska faza u našim odnosima s EU-om. Nužno je da naši političari to shvate i prihvate i da se donese čitav niza zakona i oko 400 mjerila Ali prvo što moramo je doći do statusa kandidata.
Djeluju li na nas u BiH stimulirajuće iskustva koja ima Hrvatska u procesu pristupanja ili imaju kontraučinak?
To je velik problem. Umjesto da djeluju stimulirajuće ta pozitivna iskustva djeluju čini se zastrašujuće. Domaće političke elite od Crne Gore do BiH plaše se tzv. sanaderizacije. Oni rezoniraju: „Što će mi EU ako ću završiti kao Sanader“. U ovoj briselskoj fazi naše političke elite su zato samo formalno za EU i NATO, ali su suštinski protiv reformi koje bi trebale rezultirati pravnom državom.
Možemo li tu priču spustiti sa političkih elita na građane. Koliko smo spremni, ne samo za EU, nego i za zajedničku državu ukoliko se gleda da susjedu crkne krava; ukoliko ne postoji niti minimum koji nas povezuje u BiH?
Dirnuli ste u jedan od najvažnijih problema u zemlji. Riječ je o nepostojanju zajedničke memorije kada je riječ o prošlosti, ali i respektabilne svijesti po kojoj bi se morali međusobno uvažavati. Moramo poštivati kulture drugih i istodobno tražiti poštivanje naše. Tu lekciju nismo naučili. U tom smislu nema nevinih građana i naroda, ali ja njih doživljavam kao pokusne kuniće koji su u laboratoriju evo već 20 godina. Krivicu stoga ne bih gurnuo na njih, nego na političke i akademske elite koji su odgojili ljude jedne knjige i ljude zarobljenog uma – jednodimenzionalne ljude. Svi se moramo mijenjati.
Kako to učiniti?
Korak po korak. Nisu ni građani EU-a živjeli ovu vrste političke kulture prije 50 godina. Oni su napredovali plivajući kroz brojne krize. Postali su tolerantniji, međusobno su se uvažavali i tako je to društvo postalo ovakvo kakvo jeste, dakako daleko od idealnoga, ali bolje od onoga u kojem mi trenutačno živimo. Potrebno je odustati od pogleda na svijet po kojemu je moguće ustrojiti zemlju samo putem kontrola teritorija. Potrebno je iznaći skladan odnos između tzv. građanskoga i etničkoga. Tu se javlja kombinacija između konsocijacijskoga i klasičnoga parlamentarnog sustava. Moramo tim putem doplivati do onoga što je kompatibilno s EU-om. I u tom smislu bi bilo najbolje raditi na novom ustavu.
Spominjete model konsocijacije. On u svom punom kapacitetu nije ni došao na stol, a već je odavno popljuvan?
Ljudi koji ga pljuju ne žele priznati da su u postojećem nametnutom ustavu ugrađena konsocijacijska rješenja. Međutim, konsocijacija podrazumijeva odgovoran odnos prema dogovorenom i prema ustavu i zakonskim obvezama, a ne ovaj javašluk koji imamo u zemlji. Zbog toga ovo što živimo zovem javašluk-konsocijacijom.
Zašto smo zakazali u BiH kada je riječ o europskim pretpristupnim fondovima. Zašto samozvana Vlada FBiH ne želi europske milijune?
Ovih dana su osioni političari iz SDP-a demonstrirali kako im je jako malo stalo do 88 milijuna eura, ali im je stalo do principa, jer, eto, oni ne bi principe izdali ni za milijardu. Dakle, to je obrazložio čovjek koji je zaposlio svoga brata za direktora. Umjesto da mu je pomogao da se pošteno zaposli. Isto se to radi i s drugim „rodijacima“ koji stavljaju pčelare na čelo nadzornih odbora. Riječ je o ljudima koji nemaju pojma o onome za što su postavljeni. Ovo je veoma ozbiljno stanje. Oni koji još i umiju na razini formulacije ili deklaracije kazati da su za Europu, demonstriraju antieuropsku političku kulturu i suštinski su protiv europskih integracija. Oni su demonstrirali svu ispraznost svoga ideološkog, političkog zaslijepljenog pristupa bh. stvarnosti koja je pluralnija nego što su je oni u stanju vidjeti. Oni bi da čuvaju BiH tako što će joj oduzeti milijune
Što je odličnom idejom Vesne Pusić da Hrvatska i Hrvati u BiH mogu surađivati i imati obostrane koristi od europskih fondova?
Tu je riječ o prekograničnoj suradnji. Dvije komponente koje se odnose na BiH su simboličnoga iznosa oko 100 milijuna. No kada dobijemo status kandidata tada ćemo imati milijardsku pomoć. Međutim postoji ozbiljna bojazan da nećemo dobiti status kandidata u dogledno vrijeme. Iskustvo zemlja u regiji nam to govori. Primjerice, Crna Gora sada mora ispuniti sedam zahtjeva da bi otpočeli pregovori. Srbija mora ispuniti 10 zahtjeva. A BiH mora ispuniti sve ono iz prijelaznog sporazuma i preko 50 obveza da dođe u status apliciranja. Mi nećemo zadugo stići do treće, četvrte i pete komponente iz IPA fondova. To je zaista sramota i u tome leži ogromna odgovornost političkih elita ma kako se zovu.
Kolika je odgovornost na hrvatskim političkim elitama u BiH?
Ja koji sam vrlo kritičan i prema političkom konceptu koji je dominantan kod Hrvata moram kazati da tu uočavam izvjesna poboljšanja, ali ne dovoljna. Upravo bi Hrvati morali promisliti da konzultiraju europska iskustva jer bojim se da druga uporišta jednostavno nemaju. Nama trebaju principi koje važe u Europi. Hrvatsko pitanje i pitanje drugih može se riješiti u procesu približavanja EU.
Zašto se apokaliptično najavljuje masovno iseljavanje Hrvata iz BiH kada Hrvatska uđe u EU?
Riječ je o predizbornim trkovima. Ovdje se radi o jednoj drugoj dramatici. Svuda oko nas zaustavljaju se gospodarski kotači i kriza je na svakom koraku. Kriza je tako jaka da će odvesti izvan Hercegovine i Mostara studente - naše mlade i obrazovane ljude jer nemaju ovdje posla. To je prijetnja. Može se lako dogoditi da sutra naši ljudi s diplomama rade isto što su radili njihovi djedovi. Da naša ženska djeca budu najbolje europske sobarice, a obrazovani mladi intelektualci ponovno u kanalima kao njihovi djedovi i očevi.
Turska se dosta angažirala kod Bošnjaka, Rusija kod Srba. Što je s Hrvatima, tu postoji ogromna praznina!?
Pomoć iz svijeta svakog prijatelja treba i ona je legitimna. Dakle, političko Sarajevo ima pravo osloniti se na Tursku. Jedino nema pravo izjednačavati tursku logističku pomoć s onim što se dobiva približavanjem Europi. U rezervi takvog pristupa stoji da bi za BiH moglo biti alternative izvan EU-a, a to je beskonačna neizvjesnost koja bi ugušila ovu zemlju i dovela je do raspada. Kada je riječ o Hrvatima koji bi trebali imati tradicionalne prijatelje u Vatikanu, Nijemcima…, ja sam skeptičan. Hrvati se, čini mi se, mogu osloniti i naći uporište jedino u europskim principima. Hrvati nemaju niti jednu veliku zemlju, čak ni Vatikan, za koju bi mogli kazati da se na nju mogu osloniti.
Koliko je to opasno za ionako narušenu i krhku hrvatsku poziciju?
To je s jedne strane opasno, ali s druge strane sili Hrvate da budu još veći Europejci nego što trenutačno jesu. Hrvati se zaista nemaju za što uhvatiti izuzev europskih principa.
Govorimo o pristupanju EU-a. Zadacima koji se trebaju ispuniti. A tko će to uraditi kada se političke elite u BiH ne mogu dogovoriti ni glede Vijeća ministara?
Stanje je apsurdno i iščašeno jer nema volje da se postigne sporazum. Riječ je o isključivosti bez spremnosti na kompromis?
Je li izlaz u novim izborima?
Možda će, ako ne budu spremni na dogovor, to biti nužno rješenje. No moram vjerovati da će doći do kompromisa. U izbornoj noći sam kazao - svi su dobili, samo je narod izgubio. Bojim se da se to potvrdilo. Prekobrojna ministarstva, enorman broj nezaposlenih. Jedina tvrtka koja dobro radi je državna uprava gdje su u pravilu partijski poslušnici ili rodijačka bratija.
Ima li prostora za kompromis?
Nema dovoljno pritisaka s ulice i što je gore od toga nema djelotvornog pritiska od akademskih elita. Godinama sam kritizirao etnokrate. Ali je sada vrijeme da se govori o tvrdoglavosti, o neracionalnosti, o zloporabama pozicija vlasti od socijaldemokrata koji su posebno krivi, pa i za mene osobno, jer su sudjelovali u smrti alternative u ovoj zemlji. Umjesto da ponude alternativu, oni 100-postotno nalikuju dosadašnjim vlastodršcima. Mi smo u stanju bezalternativnosti. To zovem beskonačnom europskom neizvjesnošću i to je nešto najgore što nam se dogodilo.
Pokazuje li sve ovo da su Vijeće ministara, a samim time i BiH neželjeno dijete?
Sad smo vidjeli da se FBiH ni po čemu ne razlikuje od RS-a. Do Vijeća ministara, izgleda, nikome nije stalo. Ipak mislim da će do dogovora doći. Hoće li “drug slučajni prolaznik” (Zlatko Lagumdžija, nap.a.) biti ministar vanjskih poslova ili ne, to ne znam, ali očekujem dogovor zato što se vlastodršci podsvjesno boje onoga što bi moglo uslijediti u slučaju da nema proračuna. Tada bi se mogla zakotrljati ulica, a tu ne znamo tko bi mogao profitirati.
