Kako gledate na predstojeći posjet hrvatskog predsjednika Ive Josipovića
Vašoj biskupiji i Hrvatima u Republici Srpskoj?
To je iznimno važno i svakome bi to trebalo biti jasno. Mnogo puta smo se
tome nadali i uvijek iznova smo bivali iznevjereni u svojim nadama. I
uvijek iznova pokušavamo u sebi obnavljati tu nadu. Ovog puta naša nada, a
i očekivanja su velika budući se radi o najvećem dužnosniku ne bilo koje
države nego za nas najvažnije države, koja je moralno i na svaki drugi
način najodgovornija za stanje Hrvata u njoj susjednoj državi BiH.
Predsjednik Josipović k nama ne dolazi kao našim sunarodnjacima u Švedsku,
Italiju, Austriju, gdje su Hrvati stranci. Ovdje je hrvatski narod
domicilni, a Hrvatska je u svome Ustavu izričito navela da će se skrbiti na
razne načine za hrvatski narod izvan RH.
Kakvu konkretnu pomoć očekujete od Hrvatske?
RH se svojim najvišim državnim aktom obvezala da će biti blizu hrvatskome
narodu u susjednoj BiH. No, prije političara iz Hrvatske očekujemo od naših
domaćih političara iz našeg hrvatskog, ali i druga dva naroda da nas i u
praksi tretiraju kao konstitutivni, ravnopravni narod ove zemlje. Hrvati
imaju pravo biti u svojoj kući, ovdje u Banjoj Luci, Posavini, Prijedoru,
Jajcu, Sarajevu, Zenici. No u praksi ispada da mi ne pripadamo tim
političarima. Zašto to? Sve što su kroz ovih 15 godina učinili je porazno,
jer hrvatskog naroda ovdje de facto nema. Shvatili bismo da su se makar
ispričali i da su rekli kako im je netko iz međunarodne zajednice zabranio
da išta više naprave. Ili da su javno narodu objavili kako su „naši
‘susjedi’- sugrađani puno bezobzirniji i odlučniji nego mi“. A ovako,
ispada da su samo gledali i gledaju svoj uski interes.
Često iznosite kritike na domaće političare, ali kao da Vas ne čuju?!
Naši političari po objektivnoj prosudbi nisu učinili ni blizu od onoga što
su imali dužnost i pravo. Kada je u pitanju susjedna Hrvatska, i
međunarodnim sporazumima je određen način njezina odnosa prema našoj
zemlji, pa tako i njena potrebna i očekivana pomoć.
Kako cijenite dosadašnji odnos vlasti RH i početka mandata gospodina
Josipovića, koji u nekoliko navrata dolazi u BiH?
Odnos vlasti RH je do sada varirao i svodio se na onu ‘malo hoću, malo
neću’. Na naše trajne molbe, prvenstveno za pomoć oko našeg opstanka i
učinkovitijeg povratka prognanih, ta je pomoć stizala u vrlo skromnim
oblicima koja je i takva ipak za nas bila sudbonosno važna. No sada, Bogu
hvala, prvi put dolazi čovjek s najviše državničke pozicije u Hrvatskoj,
dok je njegov adekvatni kolega iz susjedne Srbije bio već više puta ovdje.
Za nas je Hrvatska još ‘susjedskija’ država, može se tako reći. Zato i
očekujemo da se dolaskom predsjednika Josipovića k nama u RS i radnim
sastankom s ovdašnjim političkim čelnicima počne konačno ispunjavati naša
nada da će konačno biti ostvareno ono što je samo proklamirano u Daytonu, a
sve ovo vrijeme nije kako treba provedeno. Hrvati kao konstitutivni narod i
moraju moći živjeti životom dostojnim čovjeka u svojoj domovini BiH, gdje
god je njihov zavičaj. Zato očekujemo da će konačno Hrvatska, kao što je
supotpisala Daytonski sporazum, u suradnji s našim domaćim političarima
konačno poduzeti potrebne korake za njegovo ostvarenje i kad smo mi u
pitanju, i u tom smislu napraviti učinkovitu strategiju. Jer, petnaest
godina nakon rata na području pola BiH de facto nema hrvatskog naroda nego
jedan ‘starački dom’ ispunjen hrvatskom populacijom. Trebamo nužno
omogućiti i mladim Hrvatima radna mjesta i realne šanse za njihov život na
njihovoj ovdašnjoj očevini.
Zvučite ipak pesimistično?!
Nažalost, tako je! I to ne od jučer. Ovdašnji naši ljudi su naprosto
dezorijentirani jer nitko za njih nema razrađene strategije za njihovo
bolje sutra. Zato smatram iznimno pozitivnim i važnim što će konačno
najodgovorniji predstavnici hrvatskoga i srpskog naroda zajedno sjesti za
stol te će nastojati barem otvoriti pitanja egzistencijalno važna za obje
strane. Svi očekujemo da će se oni ili njihovi suradnici opet uskoro
sastati i zajednički nastaviti započeti rad na obostranu korist pučanstva i
s jedne i s druge strane rijeke Save. Nezaboravni papa Ivan Pavao II. nam
je još 1994. godine u Zagrebu rekao da nas rijeka Sava treba spajati, a ne
razdvajati. Zar je našim političarima trebalo 16 godina da razumiju Papine
riječi? Hvala Bogu da smo i to dočekali!
Jednom je prigodom msg. Komarica izjavio, što je potpuno točno, citiram \"Hrvati u Republici Srpskoj nisu progonjeni, njih jednostavno tamo nema\". Žalosno je da od 200 000 Hrvata koji su živjeli do devedesetih na području današnje tzv. Republike Srpske živi samo 20 000. Ne mogu biti ravnodušan prema takvim činjenicama, kao hrvat a, posebno kao građaninu kojemu je stalo da BiH bude uspješna i prosperitetna država. Svaka posjeta BiH je od neprocjenjive važnosti, a posebno ako se radi o visokim državnim dužnosicima, kao što su presjednici.