U osam godina pontifikata Benedikta XVI. vatikanska je diplomacija oslabjela u odnosu na razdoblje pontifikata Ivana Pavla II. Prvi put, naime, u 150 godina na vatikanskom vrhu nisu ni papa ni državni tajnik došli iz diplomacije, iz vatikanske \'\'diplomatske škole“. Joseph Ratzinger je izvanredan teolog, intelektualac, mislilac, profesor itd., ali nije bio u vatikanskom Državnom tajništvu, nije bio u diplomaciji. Bio je na čelu Kongregacije za nauk vjere, gdje je naslijedio hrvatskog kardinala Franju Šepera, a i savjeti, posebno glede nekih diplomatskih pitanja, pa čak i pojavljivanja u javnosti koje je davao Ivanu Pavlu II. nisu bili prihvaćani. Papa Wojtyla bi pitao za savjet, ali bi onda sam odlučivao i posebno mu je bilo drago ako bi mu savjetodavac preporučio nešto suprotno onome što je on kanio učiniti.
Državni tajnik kardinal Tarcisio Bertone također nije na čelo vatikanske vlade došao iz diplomatske škole, iz Državnog tajništva, već je bio tajnikom Ratzingeru u Kongregaciji za nauk vjere. Stvoren je odmah tihi sukob između Bertonea i ostalih u Državnom tajništvu. Bertone je, preuzimajući dužnost premijera, koji ima svoje prostorije na trećem katu apostolske palače, kazao kako se on više osjeća kao “tajnik Crkve nego kao državni tajnik“. Sama ta rečenica objašnjava zašto je vatikanska diplomacija oslabila. Mnogi kardinali, na čelu s njemačkim kardinalom Joachimom Meisnerom, zatražili su od pape da makne Bertonea, posebno nakon slučaja s britanskim lefebvrijanskim biskupom Williamsonom koji je negirao holokaust. Smatrali su Bertonea odgovornim za to što nije upozorio papu da je Richard Williamson negator prije nego što je objavljena mogućnost da se lefebvrijanci vrate pod okrilje rimske Crkve. To je bio jedan, na žalost ne i jedini, gaf Benedikta XVI. koji je utjecao na percepciju Vatikana u svijetu. Taj bi gaf mogao biti i ublažen da je za nj netko platio, ali papa nije htio nikoga smijeniti.
Drugi gaf koji je počinio Benedikt XVI. jest onaj prema muslimanima u Regensburgu, zbog kojega se kasnije morao ispričavati, ali je udaljio Vatikan od islamskih država. Treći je pak onaj u Južnoj Americi kada je kazao da je s kršćanstvom na taj kontinent došla kultura, zaboravivši da su mačem preobraćeni domoroci. I zbog toga se također morao ispričati.
Istina, mnogo je učinjeno u približavanju Katoličke i Pravoslavne crkve, ali opet smo u području vjere, ekumenskih razgovora, a ne i geopolitike.
Benedikt XVI. je, primajući vjerodajnice nizozemskog veleposlanika Josepha Weteringsa, napravio okvir za njegovu diplomaciju. U njoj neće biti ni računica ni interesa. Snaga je Crkve u Kristu. Dakle više vjere, a manje diplomacije. To je bila nit vodilja pontifikata Benedikta XVI.
Sveta Stolica ima diplomatske odnose sa 179 zemalja, ali nema, na primjer, s najnapučenijom zemljom na svijetu – Kinom. Vatikan nema ni jednog diplomatskog predstavnika ni u mnogim islamskim državama – nikoga nema u Afganistanu, nikoga u Somaliji itd. Na početku pontifikata Ivana Pavla II. Sveta je Stolica imala diplomatske odnose sa 84 države, a na kraju sa 179 država, koliko ih ima i danas – brojka se nije promijenila.
Kasna reakcija
Diplomacija je umjetnost nade. Diplomacija Svete Stolice rođena je tijekom povijesti. Diplomatska je služba instrument kojim se služi Sveta Stolica kao vlada Katoličke crkve za obavljanje svoje misije.
Ako diplomacija, pa i Svete Stolice, ne vodi računa o svojim interesima te o interesima drugih, ako nije osjetljiva na tuđa mišljenja i viđenja, onda ne obavlja svoju dužnost kako valja. A, čini se, da je moćna vatikanska diplomacija postala slabijom upravo zato što je na prvo mjesto stavila vjeru, a ne računicu. Samim time što je na prvo mjesto stavljena vjera, katolička vjera, utjecaj takve diplomacije u svijetu slabi.
Putovanja Benedikta XVI. u Tursku, gdje je zbog uvrede muslimana u Regensburgu morao čak i moliti zajedno s muftijom u džamiji, i na Bliski istok bila su popraćena polemikama. Sveta Stolica, možda upravo zato što na njezinu čelu nije bilo diplomat, kasno je reagirala i na Arapsko proljeće.
Tek u Libanonu, u kojem je bio u rujnu 2012., Benedikt XVI. jasnije je govorio o Arapskom proljeću kao “pozitivnom događaju ako bude tolerancije prema drugome“. “Fundamentalizam je falsificiranje religije“, kazao je papa.
Zapravo, držanje Vatikana prema Arapskom proljeću u islamskim krugovima nije bilo shvaćeno na pravi način. Pozivi na mirno rješavanje problema, na odbacivanje svakog nasilja itd. nisu imali odjeka u arapskoj javnosti, možda su čak i shvaćeni kao poruka – “bolje da ostane sve kao do sada“. S obzirom na to da je su neki biskupi izjavljivali da je život kršćana u Iraku bio zaštićen u vrijeme Sadama Huseina i da su mogli mirno živjeti u Siriji dok je čvrsto na vlasti bio Assad, a sada im je život ugrožen, vatikanskoj diplomaciji bit će teško objasniti da su to mišljenja pojedinaca, a ne Vatikana.
Islam ih ne razumije
Libanonski katolički biskup objasnio je kako muslimanski vjernici i islamski vjerski vođe vide Vatikan i Katoličku crkvu. Islamski vjerski vođe novcem podupire Iran te druge muslimanske države pa oni ne mogu shvatiti da katoličke svećenike na Bliskom istoku ne plaća Vatikan i da im ne nalaže da trebaju preobratiti druge na svoju vjeru. Ne mogu shvatiti ni to da katolički vjernici mogu bez posljedica postati nevjernici ili prijeći na drugu vjeru. I na kraju, kazao je, ni mnogi u Vatikanu ne shvaćaju situaciju u islamskim zemljama.
“Vatikanska diplomacije nije relikvija prošlosti”, kazao je kardinal Bertone nedavno u Barceloni, gdje je primio nagradu Instituta “Conde de Barcelona”, koju mu je uručio španjolski kralj Juan Carlos.
Smisao je vatikanske diplomacije stalno traganje za “pravednim i ljudskim putovima koje mora voditi računa o pravima i odgovornostima osoba i država”, definirao je Bertone zadaću diplomacije Svete Stolice te naglasio: “Moramo biti poklisari papinih riječi.”
Nedavne financijske afere nisu jako oštetile Vatikan. U mnogo je težoj situaciji vatikanska banka IOR bila osamdesetih godina. Tada, 1982. godine, propala je privatna katolička banka Ambrosiano zbog manjka od gotovo dvije milijarde dolara. Na čelu banke bio je Roberto Calvi koji je imao i nadimak Božji bankar, a iste je godine pronađen mrtav, obješen, ispod londonskog mosta Crnih fratara. Zapravo više je financijskih skandala s vatikanskom bankom bilo prije, u vrijeme Ivana Pavla II. dok joj je na čelu bio američki svećenik poljskog podrijetla Paul Marcinkus, koji je govorio da Crkva ne može živjeti samo od “Ava Marije”.
Odštete žrtvama svećenika pedofila plaćaju pojedine biskupije, a ne Sveta Stolica. Nedavno je američki sud presudio da Sveta Stolica nije utjecala na zataškavanje slučajeva pedofilije te da su za to odgovorni biskupi. Tako je, na primjer, nadbiskupija Los Angelesa 2007. potpisala sporazum o naknadi štete za više od 500 žrtava svećenika pedofila – svota je iznosila 660 milijuna dolara.
Papa Ivan Pavao II. znao je vatikanski ugled držati na visokoj razini bez obzira na afere – tako bi i novi papa mogao prevladati sadašnju krizu i vratiti ugled vatikanskoj diplomaciji.
Počinje nova era
Zapravo odlaskom Josepha Ratzingera s Petrove stolice završava i razdoblje pontifikata Ivana Pavla II. Počinje nova era za Svetu Stolicu i Katoličku crkvu. Očekuju to brojni promatrači u svijetu, pa i vrhovni vjerski autoritet u sunitskom Institutu Al-Azhar al-Sharif u Kairu. Nakon najave Benediktova XVI. o povlačenju s Petrove stolice izjavili su da od njegova nasljednika očekuju bolje veze između muslimana i kršćana, odnosno ponovnu uspostavu veze utemeljene na obostranom poštovanju i razumijevanju. Islamski vjerski poglavari zamjeraju Benediktu što je citirao bizantskog vladara, rekavši potom da te riječi ne odražavaju njegovo mišljenje, ali, kažu, nije ponudio jasnu ispriku muslimanima. Tradicionalni dijalog između Vatikana i Instituta Al-Azhar prekinut je u siječnju 2011. godine jer su u Kairu procijenili da papa opetovano daje negativne izjave o muslimanima. U međuvremenu, na uznemirenom istoku, na kojem islamski fundamentalisti diktiraju tempo, progon kršćana postao je sve jači, pa je prije nekoliko mjeseci i američki State Department upozorio na globalni val nesnošljivosti prema kršćanima. Egipatski su kršćani Kopti, kojima ni pod Hosnijem Mubarakom nije bilo lako, pod vlašću Muslimanske braće prisiljeni na odlazak. Sirijski kršćani, koji su pod predsjednikom Assadom bili zaštićeni, postali su meta pobunjenika radikalno orijentiranih, pa tako u Alepu moraju slušati izvikivanje “Smrt nevjernicima” i uplašeni ostajati u kućama. U kaosu nakon rušenja Sadama Huseina i u bezbrojnim sukobima između sunita i šijita, koji odnose žrtve svakog dana, kršćani su bili najslabija i dodatno diskriminirana strana, pa su već gotovo i napustili Irak. Koliko je kršćana u svemu tome platilo životom, brojit će se u budućnosti. U američkoj saveznici Saudijskoj Arabiji nema ni osnovne slobode vjeroispovijesti, osim za muslimane... Sve su to znakovi da bi Vatikan morao posebno paziti na dijalog s islamom, no ponekad ni dijalog ne pomaže, a Vatikan – kako je to primijetio Staljin 1944. godine kad su od njega tražili da i Vatikan uzme u obzir – nema svoje divizije.
Uvijek isti stavovi
Tu su i svjetovne sile koje, poput SAD-a, u misiju razgovora s islamskim svijetom šalju američkog odvjetnika, Indijca muslimanske vjeroispovijesti Rashada Hussaina, koji pak pokušava objasniti da zakonska zabrana difamacije vjere, koju je nakon skandala s antiislamskim filmom tražila Organizacija za islamsku suradnju, nije dobro rješenje, a usto time bi se gušila ustavom zajamčena sloboda govora.
Muslimani na Zapadu izloženi su mogućim neugodnim incidentima i uvredama, a kršćani na Istoku doživljavaju napade, prijetnje smrću, progone, pa ih je tamo sve manje. Je li Sveta Stolica mogla učiniti više da pomogne u tome?
Ivica Maštruko, bivši veleposlanik u Vatikanu, kaže kako nema ni govora o tome da je vatikanska diplomacija oslabjela, no ona, kaže, radi tiho, daleko od očiju javnosti, kako je to desetljećima, pa i stoljećima, i činila.
– Procjenjuje se i uloga Vatikana u priznanju Hrvatske i zaboravlja da je Vatikan sve do napada JNA na Sloveniju u lipnju 1991. godine govorio samo o Jugoslaviji. Zaboravlja se i da je Ratzinger bio prefekt Kongregacije za nauk vjere i u vrijeme pape Ivana Pavla II. i da je i tada imao iste stavove. Razlika je što je tada papa o njima manje intenzivno govorio – kaže Maštruko.
Rušenje komunizma
Bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić ima drugačije mišljenje, ističe kako je Sveta Stolica odigrala jako važnu ulogu u priznanju Hrvatske, po važnosti je u tom poslu, po njegovoj ocjeni, bila druga, iza Njemačke.
– U to vrijeme i prije toga cilj je bio jasan, rušenje komunizma i tu su, uz američkog predsjednika Ronalda Reagana, velike zasluge pape Ivana Pavla II. Danas, pojavom radikalnih islamskih grupa, koje je Ivan Pavao II. predvidio, od Al-Qa’ide, Hamasa, Game al-Islamiye, Hezbollaha, prostor za dijalog drastično se smanjio. Smanjio se prostor za diplomatsko i vanjskopolitičko djelovanje Svete Stolice, to je neosporna činjenica – kaže Granić te dodaje da je i u prošlosti važna bila i uloga tako velikih ličnosti kakve su bile Ivan Pavao II. i Jean Louis Tauran, koji je u to vrijeme vodio vatikansku diplomaciju.
– Papa Ratzinger vrhunski je teolog, ali nije imao ni životno iskustvo svog prethodnika, koji je osjetio i komunizam. A Arapsko proljeće, na koje je Vatikan zakasnjelo reagirao, višeslojno je – srušeni režimi bili su više ili manje diktatorski, sad već pobunjenici, nezadovoljni vlašću islamista, dižu nove revolucije. Kako bilo, preko noći se ne može uspostaviti viši standard demokracije. Pri rušenju komunizma ciljevi su bili puno jednostavniji, a za mirnu tranziciju bili su zaslužni ruski vođe, Gorbačov i Jeljcin – ocjenjuje Granić. Hoće li takvih vođa, koji mogu osigurati miran život svima, pa i kršćanima, biti i u trenutačno uzburkanom dijelu muslimanskih zemalja?
>>Papa nije htio smijeniti Bertonea iako su svi znali da je nesposoban
>> Sve o odlasku Pape pročitajte u našem specijalu
Preuzeto sa www.vecernji.hr
