Nakon desetljeća lutanja, istraživanja i nadanja, kada se sve zbroji i oduzme, početkom srpnja ove godine pred nama se rastvorila stranica koja se može krstiti imenom – katastrofa. Stranica je široka koliko je široko Bišće polje – južni izlaz iz grada Mostara, na kome se pola stoljeća vodi bitka između znanosti, gospodarstva i politike. Kada se na bojnom brvnu sretnu znanost i jednosmjerna politika, gubitnik se unaprijed zna.
Tako je oduvijek.
Kako kod nas tako je i u cijelome svijetu.
Prije zamalo stotinu godina (1925. – 2016.) u Stocu je rođen dr. Osman Pirija, znanstvenik, sveučilišni profesor i gospodarski genije. Kada se u političkim krugovima začela i učvrstila ideja u gradnji Aluminijskog kombinata na Bišću polju, dr. Osman Pirija energično se usprotivio takvom projektu. Na sve strane odaslao je ozbiljan znanstveni elaborat o štetnosti prljave industrije za čistu rijeku, vedro nebo i zemlju s dvije stotine sunčanih dana.
Koncept gospodarskog rasta Južne pokrajine dr. Pirija zasnivao je na poljoprivrednoj proizvodnji. Sustavom navodnjavanja, kap po kap, vjerovao je da se u pustom krajoliku punom drače, zmija, kamenja i nezaposlene sirotinje, na Bišću polju, mogu podići vinogradi, maslinici, voćnjaci, ribogojilišta i proizvoditi zdrava hrana za cijeli svijet... Govorio je, objašnjavao i uzalud uvjeravao sugovornike.
Sjećam se ovoga neobičnog čovjeka, gospodarstvenika kakva u životu nisam sreo ni upoznao. Pričao mi je o svojim gospodarskim vizijama, iskustvima i projektima. Slušati ga dok govori o poljoprivredi, o onom što je uradio po suhim i bezvodnim arapskim zemljama, to je isto kao da ste na najljepšoj književnoj seansi. U predvečerje prvih demokratskih promjena i izbora, u poslijepodnevnim satima često je dolazio u moj ured. Nakon svakog razgovora, u sebi sam razmišljao:
“Bože, kada bi ovaj čovjek mogao odlučivati o našoj gospodarskoj budućnosti”.
Koncept dr. Osmana Pirije sudario se s tvrdom i moćnom političkom linijom Džemala Bijedića, predsjednika Saveznoga izvršnog vijeća. Tako je, jedne prigode, narodni heroj Vlado Šegrt poručio:
“Sklonite tog pametnjakovića Piriju! Gradite tvornicu! To je naš put u svijetlu socijalističku industrijsku budućnost”.
Narodni heroj u sve se razumio. O svemu je sudio i o svemu presuđivao. Po svakom društvenom problemu i pitanju, njegova riječ bila je posljednja.
Bila je amen!
Godinama se prepričava anegdota iz njegova društvenog života. Jedne natjecateljske godine trebinjski nogometni klub Leotar našao se u nezavidnim prilikama. Trebalo je jednu utakmicu dogovoriti, namjestiti, kako se u sportskom svijetu govori, i spasiti mu ligaški status. Ako tijekom utakmice ne bude išlo kako se očekuje, sudac za Leotar mora svirati jedanaesterac. Penal. Tako je u četiri oka bilo dogovoreno! Utakmica je odmicala. Bližila se kraju. Narodni heroj se uznemirio. Uzvrpoljio se!
U jednom času, iz sveg glasa zapitao je:
“Kada će ono – svi stoje, a jedan puca?”
Toliko o poznavanju pravila nogometne igre. Vjerojatno je tako, a možda još i gore, bilo njegovo poznavanje pravila gospodarskog poslovanja.
Geolozi i arheolozi govore da je prije deset tisuća godina na Bišću polju bilo jezero. Jezera danas nema.
Nema ni Aluminijskog kombinata.
Nema gospodarskog kolosa i ponosa, u koji su bile uprte oči grada Mostara, njegova zdravstva, školstva, kulture i sporta.
Cijela Hercegovina, luka Ploče, tvornice u Šibeniku i Zvorniku, tisuće dobavljača i deseci tisuća žitelja, na ovaj ili onaj način, osjetit će i parcijalno gašenje Aluminija.
Laki metal i teški problemi.
Graditelj i prvi ravnatelj Aluminijskog kombinata bio je Josip Jole Musa (1931. – 2000.). Zanimljiv čovjek. Sportska, politička, društvena i gospodarska legenda grada. U starim, prašnjavim arhivama pronašao sam što je na početku rada Kombinata o Musinoj aluminijskoj bašči pisao Miljenko Smoje, glasoviti splitski kroničar vremena i nevremena.
“Doša san u Kombinat. Vidim ispred fabrike jedan veliki šareni fumar, a mi se vozilo kroz neke đardine. Trava uredno podšišana, ni travke na putu. Samo cviće. Ruže. Okolo montažne barake k’o gospodske vile. Čini mi se da san u Švicarskoj. Odma mi je reka: Nema tvornice bez radnika, ni radnika bez stana. To neki kao da nerazumidu.
Odišli smo na obid. Restoran na obali čiste Neretve ka da je na obalama Sene u Parizu. Čudo za nevirovat. Razgovarali smo o balunu, bodovin i Veležu. Zna san ja šta će on meni reć. Ali, opet, neka govori. Velež mora biti prvi. Najbolji je. Ovaj kombinat mora bit prvi. U svemu. Tako smo se rastali. Lito je i neko čudno vrime. Nad Mostarom se nadvila neka omorina. Svašta bi moglo bit.”
To čudno Smojino vrijeme došlo je na valovima antibirokratske revolucije čije je ishodište i središte bilo u Beogradu. U javni eter i prostor beogradska Politika pustila je vijest da je Josip Jole Musa, direktor Aluminijskog kombinata, predsjednik FK Velež, predsjednik Jugoslovenskoga nogometnog saveza i zapovjednik obrane Grada u Švedskoj, u gradu Edinburgu, od tvrtke Aleander Dunn, poručio goleme količine ekskluzivnoga viskija s njegovim imenom.
Pouzdano se zna, pisala je Politika, da su za pripremu, analizu, proizvodnju, distribuciju i reklamu ekskluzivnog viskija, uložena ogromna novčana sredstva. Zna se i to da državi na visokotarifnu robu nije plaćena carina. Nisu ni ostale pristojbe, a po mostarskim hotelima i lokalima nazdravlja se s novim ekskluzivnim viskijem - Josip Jole Musa.
Drago Marić, glasoviti novinar istog lista, sve je demantirao. Hrabar novinar! Hrabro i pametno, mostarsko, novinarsko pero! Javnost je upoznao da su prijatelji u Francuskoj napravili vinjetu s imenom i fotografijom Josipa Muse i nalijepili je na bocu viskija. To i ništa drugo! Beograd je uzvratio. Neka i on – Drago Marić – odgovara kada se sam upetljao.
Druga vijest bila je razornija.
Pričalo se da je Josip Jole Musa tvorničkim helikopterom pokušao pobjeći u Austriju. Helikopter je prizemljen na granici Slovenije i Austrije. Dolari su deponirani u policijske trezore. Josip Jole Musa priveden je pravdi i uhićen, pričalo se i prepričavalo na svakom mjestu. U svakoj prigodi.
Lažne vijesti postale su sredstvo za predstojeći političko-sudski obračun. Poljski satiričar Stanislav Lece (1909. – 1966.) u knjizi “Nepočešljane misli” piše:
“Najteže je živjeti u vremenu u kojemu sve može biti istina”.
Nekoliko mjeseci kasnije Josip Musa je uhićen. Zašto?
Zato što je bez odluke tijela upravljanja u svoj stan ugradio kadu malo većeg promjera i slavnom nogometašu i suigraču Muhamedu Mujiću pomogao oko sanacije krova njegove obiteljske kuće. Mostar je podrhtavao. Nitko nije mogao vjerovati u ono što se događa.
Početak i tijek sudskog procesa pratile su sve novinske i televizijske kuće bivše države. Na sudu se Jole hrabro držao i prkosno odgovarao. Vidite li vi, suci, koliki sam?
“U konfekcijski krevet i kadu, i kada se skupim i u sebe uvučem, ne mogu stati”, šalio se na svoj račun. U svakoj prilici ponavljao je: “Kad-tad platit će meni oni: Uzelci, Ubiparipi i Mikulić s njima zajedno”!
Vjerovao je i bio ogorčen na savezne i republičke političke čelnike kao režisere koji žele uništiti Aluminijski kombinat u koji su uprte oči cijele Hercegovine.
Pouzdano znam da je Josip Musa živio za Grad, Velež i Kombinat. Radio je za redovitu plaću generalnog direktora. Nije imao menadžerski ugovor. U mirovinu je otišao bez otpremnine. Bio sam njegov branitelj i znam.
Tri desetljeća kasnije, od prijatelja koji je radio u mostarskom MUP-u, a sada živi u Americi, doznao sam kako je u noći, pred početak glavne rasprave, policija provalila u moj ured u namjeri da dozna s kojim dokazima raspolažem i kako namjeravam braniti pritvorenu – “ukroćenu zvjerku”.
Kroz sudbinu jednog čovjeka, kao na dlanu, moglo se slutiti što će se dogoditi na valovima dolazeće, antibirokratske revolucije plašta za druge velike ciljeve i stoljetne projekte. Sudbina Aluminijskog kombinata i gospodarske prilike Mostara i Hercegovine vuku me prema starim spisima Josipa Jole Muse i novoj knjizi o udaru na posrnuloga gospodarskog kolosa.
Ovaj sudski proces bio je prvi ozbiljniji udar na mostarski Aluminijski kombinat. Onaj drugi dogodio se ratne 1992. godine. S okolnih brda i uzvisina, tzv. Jugoslavenska narodna armija, granatama ga je zasula i dijelom u pepeo pretvorila. S velikim ratnim ožiljcima, Kombinat je preživio i taj napad.
Treći nije mogao.
U noći s 10. na 11. srpnja 2019. godine ugušio se u dugovima. Hropac je dugo i predugo trajao. Cijelo desetljeće.
Prije deset godina, po odlasku direktora Mije Brajkovića, revizori kažu:
Kombinat je na računu imao stotinu milijuna maraka!
Poslovao je pozitivno i bio ozbiljan oslonac za medicinske, kulturne i sportske potrebe grada. Na dan gospodarske eutanazije, zatekao se u dugovima koji dosežu, zamalo, pola milijarde maraka.
Svaki razuman čovjek mora se upitati – kako je moguće u jednom desetljeću potrošiti postojećih stotinu i u istom razdoblju u Kombinatu proizvesti dug od 400 milijuna maraka?
Što se dogodilo?
Je li netko drijemao i na jedno oko žmirio?
Je li netko dubokim snom spavao i pustio neka sve ide prema svome kraju?
Je li na djelu bio udruženi pljačkaški pohod?
Jesu li se na Bišću polju prelomili stari, tinjajući nesporazumi središnje i južne pokrajine naše zemlje?
Pitanje do pitanja. Svako teže od onoga prethodnog.
Javnost traži i očekuje jasan odgovor. Put do jasnoga odgovora bit će dug i popločan različitim preprekama. Za ono što se u gospodarskom kolosu događalo u posljednjem desetljeću, ako o onom što se priča ima istine, trebao bi specijalni sud.
I specijalno tužiteljstvo.
Kako god, i slijep čovjek vidi da se danas oko Kombinata, Pelješkog mosta i cijele zemlje vodi nerazumna politika. Kao da su različite frustracije i duševne anomalije zakazale višegodišnji znanstveni simpozij.
U gradu Mostaru sve se urušava. Sve propada. Ugasilo se i poduzeće Žitopromet, baš ono koje je žiteljima grada, ako ništa drugo, doslovce – osiguravalo kruh svagdanji.
Eto, u vremenu društvenoga nereda i kaosa i ovakvo poduzeće može doživjeti gospodarsku eutanaziju.
U narodu koji je tvrd kao što je tvrda njegova zemlja, u kraju koji godinama živi na granici snošljivosti i trpljenja svega i svačega, sve bi se moglo zaljuljati.
Gospodarski i politički!
Jedino – punim plućima mogla bi zaživjeti krilatica:
Šahovnica, domovnica, putovnica i Žovnica.
Pravac Deutschland i Auf Wiedersehen, majko Hercegovino!
