Ovu kolumnu počet ću vrlo osobno.
Mnogo puta, vjerojatno kao i svaki drugi čovjek koji poživi malo dulje, dolazio sam u stanja u kojima mi se činilo da se protiv mene, ni kriva, ni dužna, sve urotilo. U takvim prilikama pitao sam se - ima li moj posao uopće smisla i čemu služi napor koji prati osobno trpljenje i trpljenje onoga kome sam želio pomoći - kada o svemu odlučuje netko drugi?!
U tim teškim prilikama nisam vidio ni najmanji znak da će se neka od mojih želja ostvariti i da će uspjeti neko od mojih nastojanja. To su ona životna stanja za koja kažemo da nas je nada napustila i kada ne vidimo izlaz iz začaranoga kruga. Koliko god puta sam se našao u takvom stanju, toliko puta sam se zatekao u zabludi.
Jer, uvijek se pojavi izlaz!
Uvijek se pojavi nada!
U godinama adolescencije čovjek se nada ljubavi koju priželjkuje. U vrijeme studija nada se uspjehu u obrazovanju, u zrelim godinama zreloj karijeri, a na koncu životnog puta - laganom odlasku s ovoga svijeta.
Čovjek je jedino stvorenje za koje pouzdano možemo reći da je svjesno neizbježnosti tog puta i svog kraja te da se do posljednjeg trenutka svog života nada da će dobrim djelima zaslužiti milost Božju.
Dakle, nada je uvijek nada u nešto. Ona je vezana uz smisao ovakva ili onakva života. Dok imamo nadu, imamo i vjeru u bolji život, kada nas nada napusti, ostaje preživljavanje samo stoga što smo se, opet, ni krivi, ni dužni, našli na ovome svijetu.
Čovjek vrijedi onoliko koliko je u njemu životne nade i radosti - piše naš mudri nobelovac.
Čemu se čovjek danas može nadati?
Prije tridesetak godina u glavama političkih avanturista pojavila se ideja o crtanju i prekrajanju povijesnih granica po linijama njihovih mitskih saznanja i zabluda.
Uz tu ideju pojavila se još jedna koja kaže da je korisno ljude iz jednoga preseliti u neki drugi, novi kraj. Ta “plemenita” ideja pravdala se potrebom stvaranja kompaktnih nacionalnih sredina koje će jamčiti trajni mir.
Konačno, jedna i druga ideja, obje zajedno, žele reći kako na europskom i našem užem prostoru postoje ljudi i narodi koji ne mogu živjeti zajedno. Crtači novih granica vjerovali su kako se pružila geopolitička prilika kada se svugdje pomalo može “otkinuti” i tako stvoriti svoj veliki ili barem malo veći prostor.
Moćni smo, možemo!
Pravična, mirna i povijesna razgraničenja po modelu Češke i Slovačke, ni u primisli nije bilo.
U romanu “Tko je ubio Katarinu” Vuk Drašković opisuje kako u Beogradu, na Dedinju, uz bazen i čašice viskija, sjede vrhovni zapovjednik i pisac - akademik te dogovaraju što će uraditi sa Slovenijom, Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom, Makedonijom i kako će se (konačno) otarasiti Albanaca - “otpada ljudskog roda”.
Političare ovakvih vidika Koča Popović, sjajni intelektualac i diplomat, nazvao je bagrom, brabonjcima koji svoj narod zaglupljuju, unazađuju i unesrećuju.
Pokušaji crtanja i prekrajanja granica s kraja prošloga stoljeća doveli su do ratnog sukoba i tragičnih posljedica. Domaći i međunarodni kazneni sudovi brojnim odlukama presudili su ratnim zločinima i genocidu. Na našim prostorima ni povijest nije učiteljica života.
Bauk crtanja novih granica, razmjene teritorija i premještanja ljudi iz jednoga u drugi kraj ponovno kruži našim susjedstvom. Na početku stidljivo, sada već na najvišim političkim forumima i pred očima cijeloga svijeta, Angela Merkel, moćna njemačka predsjednica, urbi et orbi, kaže da je politička i teritorijalna arhitektura Balkanskoga poluotoka dovršena i da nema promjena granica, zamjena teritorija i premještanja ljudi. To je opasan politički virus.
Iskusna državnica zna što bi se u Europi moglo dogoditi ako pobijedi škola crtanja granica i “humanog” premještanja ljudi iz jednoga u drugi, iz starog u novi kraj. Kakva bi sudbina mogla zahvatiti Italiju, Francusku, Španjolsku, pa i samu Srbiju ako bi olovku razgraničenja u svoje ruke uzeo neki drugi mitoman?! Bi li se iz tog začaranoga kruga ova civilizacija mogla izvući i spasiti od nestanka?
Kako misli njemačka predsjednica, tako i trojica bivših visokih predstavnika u Bosni i Hercegovini - Carl Bildt, Paddy Ashdown i Christian Schwarz-Schilling, pa pišu visokoj predstavnici za vanjske poslove i sigurnost Europske unije i upozoravaju Federicu Mogherini na opasnost ovakvih pokušaja.
Znaju oni da to može biti uvod u nove sukobe, kao što znaju da je na jednoj pregovaračkoj strani nepredvidiva i nesigurna osoba u čijem je tijelu duboko usađen duh onoga koji je prije tri desetljeća počeo crtati granice po svom viđenju i preporukama svojih mentora.
Znaju oni da je to neutabana i neosvijetljena balkanska staza koja nema priključka na suvremeni putni pravac. Nema ničega osim novog sukoba i novih žrtava.
Opasan je to put!
S druge, prekooceanske strane kažu da se o crtanju novih granica i premještanju ljudi može razgovarati ako se lideri država dogovore. Tako misli i Johannes Hahn, čelnik Europske unije, i Wolfgang Petritsch, bivši visoki predstavnik u BiH. Oni misle da se razmjena teritorija između Srbije i Kosova može dogoditi kao presedan i iznimka. Samo u tom i ni u jednom drugom slučaju.
Na globalnoj političkoj sceni ne zna se tko pije, a tko plaća, tko je lud, tko je zbunjen i ima li netko normalan.
Što zagovornici ovakvih rješenja ne znaju?
Ne znaju da su na tom prostoru od vremena Kosovske bitke (1389.) sjekire duboko zakopane i da naoštrene čekaju priliku za osvetnički pohod.
Ne znaju da su se na tom polju i oko njega naslagali debeli slojevi mržnje i nepodnošljivosti, kao u malo kojem drugom kraju svijeta. Na mržnju se desetljećima odgovaralo mržnjom, na teror se uzvraćalo još snažnijim i pogubnijim terorom.
Beogradske Radničke novine prije 115 godina (22. listopada 1903.) prenijele su zastrašujuću zapovijed: “Selo spaliti i sve što se tamo zatekne pod nož staviti”.
O tom vremenu znanstveno je pisao Dimitrije Tucović (1881. - 1914.), pravnik, književnik, publicist i istaknuti srpski socijalist i teoretičar.
Dakle, u podnožju vulkana nema mirnog i spokojnog života, tamo se uvijek kuha i nikada se ne zna kada će lava izbiti i svojim jezikom progovoriti.
Zato se ne smiju oživljavati stara sjećanja na kosovske i ine bitke jer u njima drijemaju demoni i čekaju svoju novu priliku. Povijest tamošnjih naroda opterećena je teškim nesporazumima i još težim zločinima. Samo iskrena isprika može otvoriti vrata međusobnog uvažavanja.
Prošlost ne treba zaboraviti, njoj se ne treba neprestano vraćati, s njom se mučiti, stalno je sa sobom nositi i tako, malo pomalo, gubiti sposobnost o njoj odgovorno suditi.
Stalno paljenje svijeća - danas za jedne, sutra za druge, vodi u začarani krug iz kojega nema izlaza.
Američke priče obična su floskula i uvod u predvorje u kojemu glavnu riječ vodi svijetlo oružje. Albert Einstein, genijalni teoretski fizičar (1879. - 1955.), kaže da ne zna kakvim će se oružjem voditi III. svjetski rat, ali je siguran da će se onaj sljedeći (IV.) voditi kamenjem i toljagama.
Europa je u nemirnom dvadesetom stoljeću dva puta grubo pogriješila i tragično platila svoju uskogrudnost. Još više svoju neodlučnost. Njemačkim gradovima danas, kao i davne 1938. godine, maršira ekstremna desnica sa svojim parolama i porukama. Uvjetnom zatvorskom i novčanom kaznom od 2000 eura kažnjen je prosvjednik koji je, s visoko uzdignutom rukom, mahao izvornim nacističkim pozdravom.
Na novu, treću pogrešku Europa nema pravo jer bi to mogao biti kraj, kako ga na svoj način predviđa i glasoviti znanstvenik Einstein.
Zašto?
Zato što živimo u vremenu potpune globalizacije. Zato što smo isprepleteni nitima zajedničke sudbine.
Predsjednik vodeće svjetske sile ponosi se što je bio tamo i onamo i što je za stotine milijardi dolara prodao razornog oružja. Povijest nas uči da to oružje neće mirovati i da neće biti uskladišteno do trenutka svoga rashodovanja.
Progovorit će jednoga dana!
Suvremena civilizacija, s njom i naša zemlja, nalazi se na velikom raskrižju.
Za dva tjedna su izbori.
Dva tjedna živi nada da ćemo nadići nemirno minulo stoljeće.
Živi nada da ćemo izabrati ljude koji će nas povesti u novo vrijeme, u vrijeme mira i napretka.
Nada je uvijek nada u nešto bolje.
