Temeljni elementi ljudskog dostojanstva su čast i ugled. Zaštita navedenih vrijednosti imperativ je svake suvremene pravne države i demokratskog društva. Davanje više prostora pravu na slobodu izražavanja kao jednog od temeljnih postulata demokratskog društva i ostvarivanja ljudskih prava i sloboda često dovodi do povrede časti i ugleda. Kako pomiriti dva utega na vagi Justicije, rimske boginje pravde? Kako pronaći pravičnost između prava na zaštitu časti u ugleda i nužnosti veće slobode izražavanja?
Različite su razine svijesti našeg društva. Mislim da prolazimo kroz vrijeme u kojemu je kaznena djela Klevete i Uvrede potrebno vratiti u svijet kaznenog zakonodavstva s nešto većom kaznom za ona djela koja su učinjena preko tiska, drugih sredstava informiranja ili na nekome javnom skupu.
Bosna i Hercegovina okovana je debelim naslagama ratne i poratne mržnje - nimalo manjim i tanjim od onih o kojima u pismu iz 1920. godine piše nobelovac Ivo Andrić:
“Bosna je zemlja mržnje i straha. To je mržnja koja diže čovjeka na čovjeka i podjednako baca u bijedu i nesreću i pod zemlju goni oba protivnika”.
Zato se ova norma nameće kao imperativ našega reformiranog kaznenog zakonodavstva i traži umne i mudre ljude, suce, tužitelje i odvjetnike.
Evo priče o jednome takvom!
U različitim prigodama ljudi starije i mlađe životne dobi rado slušaju i pjevaju kultnu pjesmu sarajevske grupe Indeksi – “Da sam ja netko”.
Da sam ja netko,
ne bi ljudi život proklinjali,
kako bi se živjelo,
kako bi se voljelo,
i kako bi dobro bilo...
Da sam ja netko.
Da sam ja predsjednik države ili makar njezin ministar pravosuđa, beogradskoga odvjetnika Iliju Radulovića zamolio bih da napusti poziv kome se cijelim bićem posvetio - da napusti sudnicu jer tamo ga i tako malo tko može shvatiti i razumjeti. Jedni govore da su njegove obrane iznad pravnih normi, mistike i filozofije, drugi da su umne, duboke i dublje od dubine mora kod otoka Visa, a treći, najiskreniji, da im za završne govore Ilije Radulovića trebaju tumači i prevoditelji.
U svakome slučaju – završne besjede Ilije Radulovića na ravni su završnih govora slavnoga i svevremenoga hrvatskog odvjetnika dr. Ive Politea (1887. - 1956.), odvjetnika kome su se za obranu, uz druge i mnoge, obratili Josip Broz Tito, kardinal Alojzije Stepinac i znameniti političari Milovan Đilas i Vladimir Dedijer.
Gorostasa pravne, filozofske i religijske misli uputio bih da, poput sv. Tome Akvinskog, talijanskoga dominikanca, pisca i filozofa (1225.), hoda od suda do suda, od tužiteljstva do tužiteljstva, od jednoga do drugog pravnog fakulteta i propovijeda pravdu, pravičnost, moral i etiku. Jer on, baš kao i sv. Toma Akvinski, zna da je država kada se od nje odmaknu pravda i pravičnost obična, omamljena i neprovjetrena razbojnička pećina. Jazbina spremna na sve.
Odvjetniku Iliji Raduloviću osigurao bih najvišu plaću, najbolji ured, iskusnoga vozača, pratnju, tajnicu i uputio da hoda i svojim životom, djelom i iskustvom svjedoči kako se obnaša časna dužnost suca ili, u drugoj ulozi, kako se treba i mora braniti čovjek koji se spletom nesretnih okolnosti našao u procesu kaznenoga i društvenoga progona.
Ako optuženika napuste svi – društvo, prijatelji pa i najbliži srodnici, njegov branitelj mora ostati s njim. To je odvjetnički postulat za sve prilike i za sva vremena.
Napisao sam na korici svoje prve knjige “Poštovani suci, zašto”, i to baš u vrijeme kada je sudac Ilija Radulović svojim presudama otvarao oči zatamnjenim i zamagljenim tuzlanskim, jugoslavenskim i istočnoeuropskim ideološkim, političkim i pravnim prostorima.
Netko će me, znam, upitati – tko je Ilija Radulović?
Za Zdravka Čolića, Severinu i druge pjevače lakih nota i lakog života, svatko zna, a za ljude zlatnih misli, mudrih odluka i odgovornoga života, ne mora svatko znati.
Zato onog tko mi postavi ovako pitanje uputit ću da pročita roman “Sudija”, a ukratko podsjetiti da je to onaj tuzlanski sudac Okružnoga suda koji je sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada su se u društvenom tkivu počele ukazivati ozbiljne pukotine i kada je nakostriješen sustav prinudom i prisilom želio disciplinirati svako drugo, drugačije mišljenje, donio nekoliko povijesnih sudskih odluka. Nekoliko oslobađajućih presuda za optužene katoličke svećenike i onu najpoznatiju po kojoj je nastao roman “Sudija”, roman koji je doživio (zamislite!) svoje dvadeseto reprizno izdanje.
To je onaj sudac koji je ispisao najsvjetlije stranice svjetskoga pravosudnog poretka, zato i nije čudo što su njegove presude obvezna literatura studentima pravnih fakulteta u Sjedinjenim Američkim Državama i državama Europske unije.
“Na nezakonitim i nemoralnim dokazima ne može se zasnivati pravda i pravična presuda!”, u zamagljenoj bosanskoj pravosudnoj avliji grmio je sudac Ilija Radulović.
U godinama kada je svatko živio s flasterom na ustima i mjerkao svaku izgovorenu riječ da se ne bi dotaknuo bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti i tekovina samoupravnoga socijalizma, sudac Radulović je kazao:
“Nemoralno je u svoj dom dovesti umna i slobodnomislećega čovjeka, počastiti ga pićem i večerom, odvesti ga u svijet intime, a pod krevet postaviti magnetofon da zabilježi svaku izgovorenu riječ. Nemoralno je vatrenim poljupcima uspavljivati umna čovjeka, a ujutro ga proslijediti u zatvorsku ćeliju veličine dva puta dva metra.
Špijunski magnetofon i traku u sud, pogotovo u moj spis, nitko donijeti ne može!”, viteški je zapovjedio sudac Ilija Radulović.
Profesora je oslobodio kaznene odgovornosti, a on, uzor i časni sudac, pod pritiskom političke oligarhije, najuren je i protjeran na drugu obalu rijeke Drine. Srećom, blagorodna rijeka dovela ga je u naše redove, u vode odvjetništva.
Ako nekome, nakon ovih redaka, moguće, ne bi bilo jasno o čemu pišem, uputio bih ga da pronađe i pročita esej “Nužna obrana duše”, jedinstvenu i briljantnu studiju suca i odvjetnika Ilije Radulovića. U svakom kaznenom zakonu od vremena Hamurabija, knjige Staroga zavjeta do Rimskoga Carstva do danas piše da je nužna obrana svaka ona obrana koja je prijeko potrebna da učinitelj od sebe ili od drugoga odbije istovremen ili predstojeći protupravan napad.
Kazneno zakonodavstvo, istovremeno, kaže da nije kazneno djelo ono djelo koje je počinjeno u nužnoj obrani. Dakle, ako vas netko protupravno napadne, zakon omogućuje primjerenu obranu koja mora biti srazmjerna opasnosti pred kojom ste se našli. Ako vas netko lako tjelesno ozlijedi, možete se naći na optuženičkoj klupi i odgovarati u ozbiljnom sudskom procesu. Jednako tako, bit ćete izloženi kaznenom postupku ako ste počinili kazneno djelo teške tjelesne ozljede, a pogotovo ako ona preraste u težu posljedicu i bude kvalificirana smrtnom posljedicom.
Za izgovorenu otrovnu i neistinitu riječ nitko vas ne može dovesti na optuženičku klupu.
Sudac i odvjetnik, umnik i filozof Ilija Radulović postavlja pitanje – što je s nužnom obranom duše?
Što možemo učiniti ako netko neodgovorno i protupravno okleveta vaše ime i vaš ugled?
Ovo pitanje svom snagom nameće se u vrijeme kada je izvršena dekriminalizacija kaznenih djela Uvrede i Klevete i kada duševnu zadovoljštinu možete potražiti u parničnom postupku te nakon nekoliko godina dobiti novčanu satisfakciju od mizernih nekoliko tisuća maraka. Nikada više od pet!
Ovo pitanje zanimljivo je za vrijeme interneta i stotine društvenih portala na kojima svatko zloban i osvetoljubiv protiv vas može napisati što god hoće - optužiti da ste lopov, kriminalac, četnik, ustaša, balija, komunist, homoseksualac, lezbijka, neprijatelj... i tako uništiti vaš ugled i vaše dostojanstvo.
Ovim pitanjem bavi se sudac, filozof i odvjetnik Ilija Radulović, bavi se pitanjem svjetske proklete avlije, Latifaga Istoka i Zapada, zaštićenih interesa velikih i stradanja malih, nemoćnih i nezaštićenih. On govori o vremenu svjetske ekonomske inkvizicije:
Meni sve, a vama ako što ostane. Baš onako kako je pjevao slavni mostarski pjesnik Aleksa Šantić:
A tebi kao psu u sindžiru bacit će mrve, o sram i grdoba...
Prije stotinu trideset godina (4. siječnja 1890. godine) na peronu željezničke postaje u Novom Sadu, zbog toga što je teško oklevetao i uprljao čast i ugled njegove žene Milice i ponizio njegovo dostojanstvo muža, Jaša Tomić, ugledan građanin i urednik lista Zastave, ubodom noža usmrtio je kolegu Mišu Dimitrijevića, urednika časopisa Branič. Novi Sad bio je na nogama!
Ilija Radulović, rijetko uman i svestrano obrazovan čovjek, stao je u obranu Jaše Tomića. Autor sjajnoga eseja polazi od istine da se o fenomenu duše raspravlja otkada je svijeta i vijeka i da će se na isti način, s manjim ili većim uspjehom, dok čovjek zemljom bude hodao, pronicati u riznicu njezinih osobnosti: ljubavi, mržnji, plemenitosti, zlobi, agresivnosti i zavisti.
Umnik i filozof Ilija Radulović vjeruje u ljude koji raspolažu logosom, u one koji nisu zaljubljeni u sebe i vlast, imanje i uživanje, nego u viši duhovni nadosobni Život - u svom osvrtu sjajno piše Dobrica Ćosić, pisac prvoga književnog reda.
Na sudu se Jaša Tomić branio i govorio:
“Našao sam se u stanju kada mi se zatamnjelo pred očima. To je stanje kada čovjek ni u po dinara ne cijeni svoj život, kada bude izgubljen. Moj odgoj, strah od zakona i Kristove zapovijedi: Ne ubij, ništa nije moglo zaustaviti zvjerinjak u mojim grudima. Kada čovjeku dušu razdrobe, on ne može ostati miran, hladan i kako narod kaže - ostati pri sebi.
Moja žrtva je odgovorna za svoju smrt,
Zašto je ovaj nesretnik umro? Je li on to želio.
Nije!
Ja sam ga na to primorao.
On je mene prisilio da ga ubijem, a on sebe da umre.”
Pravo na obranu duše, časti, ugleda i osobnoga dostojanstva, ravno je pravu na obranu vlastitoga života, piše pravni mislilac, filozof i odvjetnik Ilija Radulović.•
