U vrijeme pisanja ove kolumne, u dalekom Japanu, Zemlji Izlazećeg Sunca, svečano su otvorene i održavaju se XXXII. ljetne olimpijske igre. Ljetne olimpijske igre, velika sportska manifestacija, održavaju se svake četiri godine u organizaciji Međunarodnog olimpijskog odbora. Prvi put održane su u Ateni 1896. godine. Inače, smatra se da su takve igre, naravno u drugom obliku, održane u Ateni, u slavu boga Zeusa sedam stoljeća prije Krista.
Sportaši iz cijelog svijeta, željni natjecanja, okupe se svake četiri godine da pokažu gdje su granice njihovih mogućnosti. Na licu mjesta, iz sata u sat, svatko pokuša ostvariti olimpijski rezultat, okititi se zlatnom, srebrnom ili brončanom medaljom i ponosno se vratiti svom domu i svojoj domovini. Ni jedna olimpijska medalja nije dovoljna za sreću, ali svakako dovoljna je da se olimpijski pobjednik osjeća ponosnim. S njim njegova obitelj, rodni grad i njegova domovina.
Na kraju puta, kada je slava doživljena i proživljena, svaki sportaš mora se hrabro suočiti s istinom da se nikakvim manevrom, nikakvom operacijom i nikakvim medikamentima čovjek ne može vratiti na početak i još jednom doživjeti slast uspona i slavu olimpijske medalje. Popularnost je slična bujici. Rađa se u neobjašnjivu sportskom naletu, preplavi javni prostor i na koncu preraste u legendu i sjećanje.
Teško je razumjeti sportaša koji uđe u legendu svoje zemlje, a on se u poznim godinama, u svakodnevnom životu, spotiče sam sa sobom. Takvih primjera je previše, da ne kažem da je to nekakvo nepisano pravilo. Slavni njemački nogometaš Gerd Müller (1945.), najučinkovitiji nogometaš svih vremena, živi kao alkoholičar i beskućnik.
Boris Becker (1967.), u svoje vrijeme najbolji tenisač svijeta, rasprodao je sve što je imao. I posljednji zlatni pobjednički pehar na dražbi je prodao.
Malo je onih koji su nakon velike sportske karijere nadogradili svoju osobnost i postali jednako aktualni kao i u vremenu u kojem su im puni stadioni pljeskali, suigrači i navijači iznosili ih na rukama, novinari se “tukli” za razgovor i fotografiranje s njima. U tom svijetu iznimna osoba je Mostarac Ivica Ćurković, slavni nogometaš, uspješni diplomat i na koncu – jedini europski sportaš koji je postao redoviti akademik Međunarodne akademije znanosti i umjetnosti. O ovom neobičnom čovjeku pisao sam u nekoliko navrata. Slušao sam ga kako raspravlja o znanosti, umjetnosti, sportu, kazalištu. Čitao sam kako piše. U Mostaru, Sarajevu i Beogradu predstavljao je moje troknjižje i izazvao opće oduševljenje. Nema druge niti ima bolje od one prastare mostarske uzrečice: “Svaka čast, majstore!”
Nobelovac Ivo Andrić piše: “Hercegovina, osobito ona južna i jugoistočna, ima poseban soj ljudi.”
Istina je!
Enver Marić, slavni vratar mostarskog Veleža, jedini je čuvar mreže kojem Gerd Müller, najbolji strijelac otkad se nogomet igra i o njemu sve bilježi, ni s jedanaest metara nije uspio dati gol. Ivica Ćurković jedini je europski sportaš koji se okitio trolistom medalja Viteza časti, što nikada nije ostvario ni jedan rođeni francuski sportaš. Ivica i Enver, i jedan i drugi odrastali su u kaljuži mostarskih livada i šljake starog stadiona. U nikakvim uvjetima.
Dvije slavne mostarske plivačice Amina Kajtaz (1996.) i šesnaestogodišnja Lana Pudar (2005.) osvajaju zlatne medalje, a grad nema bazen na kojemu se mogu pripremati. Jedna trenira u Zagrebu, druga u Sarajevu. Hercegovina, naša južna pokrajina, bogata je postojbina darovitih ljudi.
Mostar je grad i preponosnih ljudi. Nekad je ta ponosna crta lišena racionalne osnove. Jednom prigodom, prije vjerojatno desetak godina, u šetnji s legendarnim Arsenom Dedićem reče mi:
“Meni se čini da u Mostaru ima stotinu tisuća ministara inozemnih poslova i nekoliko običnih građana. Pametnjaković do pametnjakovića, kako se često može čuti.”
Došlo je vrijeme u kojem nogomet, kao jedna sportska disciplina, okuplja staro i mlado. Osobito kada su svjetska ili kontinentalna natjecanja. Svatko se priljubi uz svoje nogometaše, čeka i strepi da se ne osramote. Kada dođu finalne borbe, e to je stanje opće mobilizacije. Sve je u navijačkim nogometnim rovovima. Neobuzdani i nervozni navijači skaču, viču, galame, često psuju i ponašaju se na način koji nije svojstven pribranom čovjeku.
Nakon okončanja Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji (2018.) zatekao sam se u Zagrebu. Baš na dan kada se hrvatska nogometna reprezentacija vraćala sa Svjetskog nogometnog prvenstva. Imalo se što i slaviti. Imalo se što i vidjeti!
U polufinalnoj utakmici poraziti prepotentne Engleze bilo je više od srebrne medalje. Jedni su sa sjajnim trenerom Zlatkom Dalićem prihvatili sportsku poniznost, a drugi se razmetali bahatošću. Jer, nogomet je njihov izum i njihova igra. Oni su moćno kraljevstvo.
“Kad već moramo, odigrat ćemo utakmicu s nekakvim kockastim Hrvatima, nekakvim urođenicima koji tek od jučer imaju državu i lagano se pripremati za ono što nam pripada – zlato. Nogomet se vraća kući!” Tako su pisali, tako su i pričali.
Međutim, jedan mali čovjek iz zadarskog zaleđa kaže: “Oprostite, gospodo lordovi i grofovi, nije to baš tako.” Jedan mali narod pokazat će kako se bori. Danas za ovo, sutra za ono. Uvijek za nešto! Uvijek dostojanstveno, bez pljuvanja i vrijeđanja. Ponizno, pošteno i dostojanstveno. Hrvatski nogometaši vratili su se kao drugi, a slavljeni kao da su prvi. Kao najveći, najbolji i najdraži. Po glavnim zagrebačkim ulicama, prolazima i trgovima okupilo se staro i mlado. U odorama koje simboliziraju ponos i dostojanstvo.
Znalo se da Englezi nisu onakvi kakvima ih zamišljamo. Definitivno nisu fer i nisu džentlmeni. Daleko su od sportskog dostojanstva. Poslije poraza na Svjetskom nogometnom prvenstvu (2018.), i u Europskom (2021.) na površinu je, pred cijeli svijet, isplivala njihova prava, kolonijalna narav i bahatost.
Pokazali su se nepopravljivim rasistima. Napadali su svoje obojene igrače koji nisu uspjeli realizirati jedanaesterce. Kao da se to nikada i nikome nije dogodilo. Po Londonu su napadali talijanske turiste i državljane, kao da su im oni krivi za poraz i za ono što nisu uspjeli realizirati. “Nitko ne smije biti bolji od nas! Nogomet je naša igra! I Wembley je naš kultni stadion. Svi oni koji uđu na kapije našeg stadiona moraju znati gdje su došli i s kim se natječu.”
Po njihovoj bahatosti najbolje je da svaki protivnik koji uđe na kapije nacionalnog stadiona uzme bijelu zastavu i kaže: “Oprostite, nismo mi dostojni igrati s vama, s lordovima, plemićima. Vi ste iznad svega i iznad svih.” Kada su se snovi raspršili i kada su bili na koljenima gubitnika, proključao je prikriveni rasizam, imperijalna zloća i barbarstvo.
Engleski nogometaši i navijači svojim ponašanjem cijelu Europu okrenuli su protiv sebe. Predsjednica Europske unije Ursula von der Leyen i moćna njemačka kancelarka Angela Merkel s oduševljenjem su dočekale poraz Engleske i uspjeh talijanskih romantičara. Na kultnom stadion Wembleyu zviždali su talijanskoj himni.
Na finalnoj utakmici javnost je vidjela mladog princa sa sinom Georgeom. Vidjelo se kako su se veselili kada je Engleska postigla pogodak. To je normalno i prihvatljivo. Da ih nije zanimao uspjeh nacionalnog tima, ne bi ni došli na utakmicu. Mladi George predstavljao je svemoćnu Krunu. Došao svečano odjeven i počešljan kao da je zastupnik u Gornjem domu. S ocem, princem, nije sačekao ceremonijal zatvaranja. Engleski premijer Boris Johnson, politički čupavko, otišao je odmah nakon izvođenja jedanaesteraca. Nije sačekao dodjelu medalja, jer – kako izdržati da Englezi nisu prvi i da njegovi nogometaši neće ponijeti zlatnu kolajnu?!
Nisu odali počast talijanskim nogometašima, njihovu treneru i talijanskom narodu. Talijanski premijer Mario Draghi nije mogao vjerovati da su se Englezi na takav način ponijeli. Konačno, Englezi moraju shvatiti da u nogometnom svijetu nisu ono što misle da jesu. Moraju shvatiti da nisu najbolji na svijetu.
Istina, jesu najbogatiji jer stoljećima ugnjetavaju i eksploatiraju narode od Indije do Australije i otud izvlače sve što se izvući može.
