- Ako o nekome nešto govorite, a to nije dobro, lijepo i istinito, pa ako samo jedno od to troje nedostaje, zašutite. Nijednu riječ ne izgovorite - savjetuje naš nobelovac Ivo Andrić.
Za ovaj nauk, očito je, nije čuo trebinjski politički lajavac. Na otvorenom prostoru, pred očima radoznalog svijeta, poput bijesna psa koji se s lanca otrgnuo, vikao je: - Av, av. Urlao je, iživljavao se i na javni linč izložio dvojicu sudaca, doajena hercegovačkoga pravosudnoga sustava. Jedan je dugogodišnji predsjednik Općinskog, a drugi, isto tako, predsjednik Okružnoga suda u Trebinju. Nekada su bili suci u Mostaru i Čapljini. Jedan i drugi pred zalaskom su sudačke karijere.
Da se netko u pravno uređenoj državi, poput Austrije, Švicarske, Francuske ili Njemačke, na ovakav način ponio prema višim nositeljima pravosudne časti, takav čovjek zadugo ne bi spavao u svom domu. U svom krevetu. Trebinjski slučaj ozbiljna je opomena. Takvo nešto, pa ni približno slično, ne smije se dogoditi i ponoviti ni jednom sucu i ni jednom nositelju pravosudne dužnosti.
Nakon nezabilježenoga incidenta, Trebinje je crveno od srama. Nisam čuo, nisam ni pročitao da su predsjednik općine, ministar pravosuđa ili drugi državni dužnosnik stali u zaštitu ovih sudaca. Nitko nije osudio postupak običnog političkog lajavca. Onog koji se na ovakav način želi dodvoriti umornoj i poniženoj javnosti kako bi opet, u još jednom mandatu, mogao ponosno urlati i uzvikivati: - Ja sam narodni poslanik.
Kojeg naroda, nesretni čovječe?!
U jednoj svojoj priči Ivo Andrić sjetio se đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera (1815. - 1905.), fra Grge Martića (1822. - 1905.) i njegova guslara Perkana. Na svakom putovanju guslar Perkan pratio je svog župnika. Kud jedan, tuda i drugi. Tako je jednom prigodom s fra Grgom Perkan pošao u Đakovo u posjet glasovitom biskupu Josipu Jurju Strossmayeru. Nakon molitve i dobre trpeze, Perkan bi guslio i pjevao junačke, a uvijek na kraju omiljenu fra Grginu pjesmu “Nema raja bez rodnoga kraja, ni miline bez Hercegovine”.
Po povratku u Kreševo svijet je navalio na Perkana i pitao ga kakav je taj biskup Strossmayer. Na svako pitanje Perkan je odgovarao:
- Dobar je, dobar je biskup. Ma, brate, oni oko njega su onako nekakvi. Dobri su i zendilj su (bogati), samo nisu puno bistri.
Ne znam što bi današnji Perkan rekao o našim političkim biskupima i o onima koji ih u stopu prate. Bogati jesu, a koliko su stručni, ne znam bi li mudri Perkan znao odgovoriti.
Kao svjedok vremena, osjećam obvezu još jednom progovoriti o problemima našeg posrnuloga pravosudnoga sustava. Malo i o onom koji je nama najbliži. Onom u Republici Hrvatskoj. Što je sudac u bosanskohercegovačkom pravosudnom sustavu? Ništa! Kakav je njegov društveni status? Nikakav. Sudac je pretvoren u pravosudnoga djelatnika s nametnutom normom bez društvenog statusa i ugleda. I s plaćom koja je na dnu primanja sudaca u najsiromašnijim europskim zemljama. Proteklih četrdesetak godina poznajem osramoćene trebinjske suce. U različitim prilikama, u različitim sudskim procesima, pa i onim u kojima je na sve strane iskrilo, nikada nisam primijetio naznaku nezakonitosti ili pristranosti. Godinama sam obavljao dužnost predsjednika regionalne i državne Odvjetničke komore. Kao svjedok vremena mogu reći da u disciplinska tijela Komore nikada nije stigla pritužba na rad ovih sudaca.
Za mnoge druge jesu!
Nitko od kolega odvjetnika s kojima svakodnevno razgovaram nije se žalio na stručnost i etičnost osramoćenih trebinjskih djelitelja pravde. Jedan i drugi u profesionalnim vodama poznati su kao odgovorni, vrijedni, savjesni i pravični suci. Svatko ih doživljava kao suce starog kova. Na nesreću vremena, praktično na kraju sudačke karijere izloženi su sudu društvenih mreža.
Javno su pokošeni!
Nekoliko tisuća ljudi, tko zna kakvih moralnih vrijednosti, političkih nazora i nakana, poput uraganskog stampeda, nasrnulo je. Upljuvak do upljuvka. Pod trebinjskim platanima otišlo se u širinu i u dalj. Društvene mreže, broja im se ne zna, pune su lajavaca.
I ovdje se sjetih savjeta našeg nobelovca: - Mnogo više treba paziti na svoje riječi, barem onda kada se u godine zađe. Pogotovo onda ako obavljaš javnu, važnu društvenu dužnost.
Ljudi koji su poznavali Ivu Andrića, svi odreda, govore kako je bio tih, miran, tajanstveno šutljiv i oprezan u komentiranju svakog događaja i svakog aktera neke priče. Nije to čudo. Jer, riječ je o čovjeku - poliglotu, koji je govorio desetak jezika i službovao u desetak svjetskih metropola. Kroz život je morao koračati tiho. Na prstima: - U Bosni je moje sve. Bosna je moja najbliža rodbina.
U poodmakloj životnoj dobi rado je boravio u Hercegovini. - Tamo se lakše hoda, bolje diše i brže misli - govorio je. U svom savršenom, intelektualno najbogatijem romanu “Omer-paša Latas” Andrić opisuje čovjeka koji je došao u stari kraj bez milosti i oprosta ugušiti svaki ustanak. Zdravko Mamić, kao nogometni paša, bistar, pametan, elokventan, beskrajno uspješan menadžer, sklonio se u Hercegovinu kako bi bez milosti i oprosta pokrenuo pravosudnu revoluciju.
Srijeda, 9. lipnja 2021. godine, u susjednoj Republici Hrvatskoj ostat će trajno upamćena kao dan pravosudne tuge i žalosti. U jednom danu uhićena su trojica osječkih županijskih sudaca. S lisicama na rukama, pognute glave, ugurani su u policijsko vozilo i odvedeni na ispitivanje. Prošli su putom kojim su, kao suci, godinama slali ubojice, kriminalce i prevarante različitih profila. Osijek je poljuljao hrvatski pravosudni poredak. Uvukao ga je u blato Kopačkog rita.
Ima li kancerogenoga dima u plamenu koji su u “starom kraju” potpalila braća Mamić? Unatoč navučenom tamnom zastoru, ne smije se stigmatizirati i sramotiti cjelokupno pravosuđe. Od kada je svijeta i vijeka postojali su časni i nečasni ljudi. I u hrvatskom pravosudnom poretku postoje odgovorni i savjesni suci, a vjerojatno i oni koji su zbog svojih karakternih osobina i drugih loših okolnosti skloni radnjama koje miljama moraju biti udaljene od najuzvišenije ljudske profesije i sudačkoga žezla.
Prije dvije tisuće godina na rimskom Forumu u kamenu je uklesana poruka svakom čovjeku koji u ruke sudačko žezlo uzme: “Iustitia regnorum fundamentum” (Pravda je temelj državne zajednice). Jer kada se čovjek uputi prema sudu, on je uvjeren da će tamo naći pravdu, a kada stane pred suca, onda je uvjeren da će čuti glas pravednika. Ako je put braće Mamić pravi put, onda je dobro da se iz razgranate pravosudne šume očisti crvotočina i posiječe trulo raslinje.
Zakotrljala se osječka pravosudna priča. Doživjet će ona svoj kraj. Ovu kolumnu počeo sam narodnom mudroslovicom “Vidjet će se Lenkino poštenje kad donesu dijete na krštenje”. Što mudroslovica želi reći? Ako je dijete rođeno prije devetog mjeseca od vremena prve bračne noći i kićenih svatova, s Lenkinim poštenjem nešto nije na svom mjestu. Pritvoreni osječki suci doći će na svoje pravosudno krštenje. Nakon svega, vidjet će se njihovo poštenje. Naravno, i čestitost braće Zdravka i Zorana Mamića.
