Dođi da vidiš, dođi da se diviš i poželjet ćeš ovdje da živiš, uspješnica je Ranka Bobana. Na radijskim valovima ova pjesma često se može čuti. Što god više hodam Hercegovinom, u meni je snažnije uvjerenje da je ona, kao južni i mediteranski dio zemlje, nepresušno vrelo talenata i genijalaca, duhovnika i humanista, pjesnika i znanstvenika, ali i ratnika spremnih na borbu s burom, sušom, nametnicima i diplomatima opasnih namjera.
Teško je živjeti na prostoru raspete sudbine. Uvijek je čovjek u Brotnju živio teško. U bezvodnom kraju i smokva otporna na sušu zna za vrelih ljetnih dana usahnuti i ne donijeti sočan plod. U fazi sazrijevanja zna se sasušiti i kao čvarak na zemlju pasti. Takve životne prilike odgajale su vrijedne, hrabre, ponosne i odgovorne ljude. Odgojile su ljude koji su, ni krivi ni ikom dužni, skupo plaćali društvene mijene.
Poznajući Hercegovinu i njezine ljude u dušu, kako se u narodu kaže, nobelovac Ivo Andrić (1892. – 1975.) piše:
“Hercegovina, osobito ona južna i jugoistočna, ima poseban soj ljudi. To su ljudi koji su više skloni računu nego osjećaju. Ali njihova računica je tako dobra i tako sigurna da je redovito korisnija zajednici i pojedincu nego mnogi osjećajni ljudi zamagljena vidika i pomućene pameti.”
Dušu Hercegovine i njezinih ljudi nitko ne poznaje bolje od svećenika franjevačkog reda. Tako fra Didak Buntić (1871. – 1922.), teolog, poliglot i graditelj, velikan koji po mnogočemu može stati uz bok slavnom nobelovcu Ivi Andriću, piše:
“Svijet priča i govori da je Hercegovina siromašna zemlja. Ja, naprotiv, tvrdim da tako nije. Kada bi bezdušna vlast prestala iscrpljivati ovu zemlju, Hercegovina bi bila raj na ovom svijetu.”
Unatoč svemu i svačemu, zulumćarima, boljševicima i neprosvijećenim ideolozima, renesansni pjesnik Luko Paljetak (1943.) stihovima, a Vice Vukov (1936.) neponovljivim glasom zovu na opstanak:
“Tu je tvoja zemlja, tu sagradi dom,
tu je stari temelj, tu na kršu tom,
vjetar i oluje kidale su nju,
ali ona tu je, sve dok mi smo tu.”
Prije četvrt stoljeća naša državna zajednica, s četiri milijuna putnika, zaplovila je vodama uzburkanog mora i međunarodne nepravde. Vjerovala je, nadala se, zaplovila i nasukala se. A ona, od siline udara i pukotina koje se ne daju zatvoriti, nevina i nedužna, tumara i traži spas, grca i guši se pod upravom svakakvih vladara. Počevši od omalenog, golobradog i bezbrkog Austrijanca Wolfganga Petritscha do dana današnjeg.
Nakon uzbudljivih desetljeća, kaubojskog upada i uništenja Hercegovačke banke, žile kucavice gospodarskog napretka, nije ostalo ništa osim nagomilane patnje i nesnošljivosti opasnije od COVID-19. Nije ostalo ništa osim beznađa i uporne političke borbe za ostvarenje temeljnih narodnih prava. Ljudi u očaju i beznađu ne vide smjer svojih životnih putova, osobito putova svoje djece. Ne vide mirnu uvalu i sigurnu luku i odlaze. Odlaze cijele obitelji. Odlaze mladi i stari, obrazovani i neuki.
Juraj Križanić (1618. – 1683.), svećenik i teolog, književnik, političar i glazbenik, kaže:
“Država nije bogata ako ima blaga u trezoru, nego ako ima množinu naroda. Malena je korist vladaru veliki prostor ako je on prazan.”
Ne znam koliko će stihovi pjesnika Luke Paljetka, božanski glas Vice Vukova, “tu je tvoja zemlja, tu sagradi dom”, pomoći u agoniji jednog vremena.
U zapadnoj Hercegovini postoje prostori i na njima ponosni ljudi koji odolijevaju svakom nevremenu. U svom kraju, tiho, sami s obitelji i svojim susjedima, grade ovozemaljski raj. Onakav kakav u civiliziranim zemljama, uz siguran politički okvir i pravedan gospodarski sustav, ljudi grade stoljećima…
U ovom mjesecu, umjesto proljeća, daška najljepšeg godišnjeg doba, pandemija se, poput plahovite bure, razmahala po Hercegovini. Odnosi ljude zrele životne dobi. Odnosi i one koji su na ovaj svijet jednom nogom zakoračili. U proteklih nekoliko dana, jedna za drugom, zatjecale su me vijesti tragom kojih sam trebao poći do pitomog hercegovačkog mjesta, čitlučkog Graca.
Inženjer Tomo Planinić, mjesni i općinski aktivist, poput dobrog duha Brotnja, cijeloga svoga života, dan i noć, bdio je nad potrebama i sudbinom prvih i daljih susjeda. Brotnjaci, koje stoljećima odgajaju i podižu svećenici franjevačkog reda, znaju zahvaliti. Znaju se okupiti i na posljednjem ispraćaju donijeti cvijet, zapaliti svijeću i Bogu se ponizno pomoliti. Samo nekoliko dana nakon pokopa ovog poznatog Brotnjaka, zatekla me je vijest o smrti supruge inženjera Blage Markote, od Veleža do Biokova poznatijeg po nadimku Adža. Za ovog stasitog, vrijednog i po mnogočemu posebnog čovjeka vežu me brojne uspomene. Od rane mladosti, studentskih dana, do dana današnjeg.
Za nauk i opomenu uspavanoj broćanskoj mladeži, pomalo sklonoj oktanima i maliganima, valja reći i podvući da je Blago sa svojom suprugom, u ne baš sklonom vremenu, podigao tri sina: Darka, Ivicu i Alena, trojicu nadaleko poznatih doktora u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru. Ovdje treba zastati i virtualno mu se nakloniti do poda. Tjedan dana poslije, na službenom putu, dosta daleko od Mostara, zatekla me je vijest da su od COVID-19, jedna za drugom, umrle Mara Petrović i njezina kći Ljerka, zvana Ljilja. Svijet ostaje siromašniji kada odlaze takve žene za koje se ne može naći prikladnija riječ od one – otišle su dvije plemenite osobe, dvije svetice. Kada odlaze ovakve osobe, sve riječi stope se u poniznu šutnju. Svi su pokopani u čitlučkom Gracu. Pokopani su na malom, ali pravom broćanskom Mirogoju, koje ponosno nosi ime sv. Ivana evanđelista, jednog od prvih apostola s početka nove ere.
Kako Ranko Boban pjesmom tako i ja ovom kolumnom pozivam putnike i namjernike da na putu prema Čitluku, Međugorju, Ljubuškom ili Jadranskom moru zastanu, predahnu, odmore se, posjete Gradac i razgledaju mjesno groblje sv. Ivana evanđelista. Tu će najbolje vidjeti što znači sloga mještana, vizija i trud predvodnika – Željka Petrovića. Stručan ekonomist i još vještiji turistički djelatnik, uz potporu supruge Ivanke, koja govori više jezika nego što godina ima, mora biti ponosan na svoje djelo. U razgovoru on će to otvoreno priznati i reći da mu nije žao minulih petnaest godina oko projektiranja, organiziranja i usklađivanja svega što nosi zajednički posao.
Kroz sva životna razdoblja, pa i ona najteža, s čovjekom, ruku pod ruku, putuju sjećanja na drage ljude. Čovjeku kao razumnom biću nije svejedno u kakvom okolišu počivaju njegovi najmiliji.
Prije stotinu i pedeset godina, u susjednoj Hrvatskoj, Monarhija je podigla Varaždinsko groblje i zagrebački Mirogoj, prave galerije na otvorenom. S arhitektonskim i hortikulturalnim rješenjima ova groblja ne zaostaju za austrijskim Schonbrunnom.
Umjetnici svjetskog ranga i ugleda: Ivan Meštrović, Anton Augustinčić, Mirko Rački, Jozo Kljaković ostavili su trajan pečat o kulturnim dosezima našeg naroda. Zbog svoje iznimnosti ova groblja uvezana su u lanac najprestižnijih europskih počivališta umrlih osoba. Nije to bilo teško postići. Monarhija je osigurala dovoljan broj dukata, angažirala najbolje umjetnike: arhitekte, kipare i slikare. Na otvorenju Varaždinskog groblja arhitekt Herman naložio je da se posadi 70 tisuća sadnica čempresa, borova, jasena, breza, lovora i magnolija. U tom groblju nalazi se skulptura “Anđeo smrti”, najvrjednije djelo kiparskog dvojca Frangeš – Mihanović. Ovo groblje znamenita je turistička destinacija.
Dostojno divljenja je ono kada ljudi, nakon rata i godina poraća, u vrijeme opće recesije uspiju uraditi ono što su uspjeli uraditi ljudi čitlučkog Graca. Na proplanku, s kojega pogled vuče prema međugorskom marijanskom svetištu i dalje, prema Biokovu, nalazi se skladno oblikovano mjesno groblje. Gradac je zablistao u punom sjaju. Otvorio je svoje stranice i pokazao pravo lice.
Pokazao ga je i onda kada je za dvije pravoslavne obitelji Sudar u groblju ostavio poseban kutak. Nekoliko metara od zapadne ulazne kapije i toliko metara ispred kapelice za poklon i sućut nalazi se velika bijela skulptura na kojoj je upisano 75 imena, uglavnom mladih ljudi, koji su poginuli ili nestali u vihoru Drugog svjetskog rata. Uz ovaj tragični popis nalaze se imena osmorice branitelja koja su svoje živote položila u posljednjem, Domovinskom ratu. Cijelo Brotnjo, pa tako i Gradac, skupo je platilo zagrebačke promašaje iz 1941., pa i 1991. godine. Groblju sv. Ivana evanđelista nije potrebna Mihanovićeva skulptura “Anđeo smrti”. To najbolje svjedoči bijela raširena kamena skulptura koja svjedoči o 83 u ratu ugašena života u Gracu.
