Današnju kolumnu počeo sam i ukrasio je stihovima gospara Ivana, hrvatskog baroknog pjesnika, lirika i dramatičara, pripadnika dubrovačke plemićke obitelji Gundulić.
U jedinstvenom ambijentu zatvorenih i otvorenih scenskih prostora ovim se stihovima od 1950. godine na dan 10. srpnja otvaraju, a 25. kolovoza zatvaraju Dubrovačke ljetne igre.
Tako će biti i ove, 2020. godine. U petak, desetog srpnja u 21 sat!
Uvijek na isti dan i u isti sat.
Kada iole upućen putnik i namjernik dođe u grad svetoga Vlaha, mora znati da je zakoračio u stoljeća povijesti koja su vidljiva na svakom koraku, u svakoj ulici, na svakom trgu, u svakom kamenu, od koga je Grad sazdan. Stiješnjen podno Srđa koji se s nadmorske visine od 400 metara kaskadno spušta do dugih, debelih i visokih zidina i mora, Grad je zaštićen Minčetom, Revelinom, Bokarom i Lovrijencem – veličanstvenim kulama koje, iz stoljeća u stoljeće, bdiju nad njegovim mirom.
U dugome razdoblju, od 1358. do 1815. godine, Grad i s njim moćna Dubrovačka Republika živjeli su u slobodi. U gradu u kojemu cvrkut ptica, zvon zvona i topot ljudskog hoda, bez dirigentskog štapića i zamaha maestra Đule Jusića, sviraju istu glazbu i pjevuše “La musica di notte”, živjelo je, kako kada, dvije do tri tisuće žitelja.
Prije toliko stoljeća osebujni kneževi od Grada i bogata vlastela utemeljili su filozofiju “pomalo”. A to znači: zastanite, popijte kavu (po naški) i dajte sebi vremena da vas Grad očara. Ako na putu prema Gradu plovite morem i prođete kroz Elafite, kroz Jelenske otoke, Koločep, Lopud, Šipan i Lokrum, a uz to razgledate raskošne ljetnikovce, jedinstvene primjere ladanjske kulture, urbanog promišljanja i umjetničkog stvaranja, u kojima su se kneževi i imućna vlastela odmarali, neće vam trebati puno vremena da Grad i sve oko njega utisnete u riznicu najljepših sjećanja.
Za sva vremena!
Na ulazu u ljetnikovce, a njih je oko dvije stotine, uklesani su mudrost i poruka: “Griješi tko misli da sretno živi u gradu. Dođite ovamo – ovo će vam mjesto pružiti prave užitke”.
Vizualne impresije neće biti ništa manje ako se prema Pilama i gradskim vratima približavate iz smjera Orašca, Lozice, Mokošice, Malog i Velikog Zatona.
U Dubrovniku tijekom godine svatko za sebe može nešto pronaći. Početkom godine i početkom mjeseca veljače sve je u znaku Feste sv. Vlaha, jedinstvenog kulturnog događaja koji se (zamislite!) već 1047 godina slavi katoličkim obredima i veličanstvenom procesijom ulicama stare gradske jezgre.
Koncem mjeseca veljače u svim mjestima slavi se karneval. Tada se mlado i staro preodjene u raskošne maske, pjeva, pleše, zabavlja se i slobodno “laje” na sve što mu u životu smeta. Na kraju karnevalskog slavlja glavni krivac bude spaljen da mu se sjeme zatre!
Ove godine u Kaštelima spaljena je Božica pravde, spaljena stoga što se hrvatsko pravosuđe pretvorilo u svoju suprotnost. Pretvorilo se u krivosuđe.
Ako se u Gradu zateknete u vrijeme Feste sv. Vlaha, Festivala Ane Rucner, Ljetnih igara, božićnog koledanja, zapravo – u svako doba, dobro je zaviriti u sakralne objekte i muzeje, posebno u Tajni dubrovački arhiv koji je utemeljen davne 1278. godine. Prije 742 godine.
Sada je dobro, i dobro zanimljivo, zaviriti u novi muzej. Muzej crvene povijesti. On je najmlađi. Nama, iz druge polovine prošloga stoljeća najzanimljiviji je i najposjećeniji.
Na ulazu dočekat će vas crveni jugo, malo osobno vozilo koje se prodavalo po cijelome svijetu, stari motocikl tomos, zanimljivi predmeti i naslovi: “Umro je drug Tito”, “Svijet se oprašta od Tita”.
Satima možete razgledavati zanimljive fotografije Dubrovkinje Nikice Marinović, prve pratilje Miss svijeta iz 1966. godine, zadarske grupe Riva koja je s pjesmom “Rock me, baby” (1989.) pobijedila na Eurosongu. Zanimljivo je razgledati fotografije Ive Robića, Tereze Kesovije, Dražena Petrovića, Miše Kovača, Olivera Dragojevića i tako redom. Mnoge stvari najbolje je zabilježiti.
Fra Petar, svećenik iz Andrićevih Fratarskih priča, uvijek je ponavljao: “Zapiši pa će i Bog upamtiti”.
Uz tradicionalne kulturne događaje, Grad će ove godine obilježiti 600. obljetnicu utemeljenja ljekarne u Domus Christi, jedne od najstarijih europskih i svjetskih ljekarni. Pitanje je vremena – ove godine hoće sigurno – kada će svjetlo dana ugledati nova knjiga i novo otkriće akademika i svećenika Stjepana Krasića. Knjiga svjedoči o postojanju jedne od prvih javnih čitaonica na svijetu. Čitaonica je smještena u staroj gradskoj jezgri, ima zadanu dužinu, širinu, broj klupa i sjedala te dva ulaza. Jedan je za svećenstvo, drugi za radoznale čitatelje. Čitaonica i dan-danas postoji.
Obilježit će se obljetnica gradnje obrambenog predziđa od utvrde Asimon do Bokara, obljetnica gradskog Muzeja i 250. obljetnica rođenja pjesnika Bara Boškovića, starijeg brata slavnog znanstvenika, diplomata i svećenika Ruđera.
Posebno je zanimljiva izložba o stradanju Dubrovnika u ratu od 1991. do 1995. godine. Izložba je premijerno predstavljena u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku i Washingtonu, a sada putuje svijetom i svjedoči o ljudskom bezumlju i divljaštvu. Malo tko može vjerovati da je stara gradska jezgra, Unescova kulturna baština, tako sustavno i nemilosrdno granatirana. Jedna pučka mudroslovica kaže: “Najgore je kada budala uzme štap u ruke i njime počne prepravljati povijest i stoljeća”.
U rujnu 1991. godine u mostarskoj galeriji arhitekta Paje Omeragića organizirali smo humanitarnu izložbu kao potporu opkoljenom i napadnutom Dubrovniku. To je događaj koji se duboko urezao i živi u mom sjećanju. Ljudi su sa zidova svojih kuća i stanova hrlili i donosili vrijedna umjetnička djela i darovali ih, a nitko nije slutio da će, samo nekoliko mjeseci kasnije, ista neman s obronaka Veleža granatama zasuti i biserni grad Mostar. Kombi pun vrijednih umjetnina u Splitu predali smo dr. Ivi Sanaderu, tada intendantu Hrvatskog narodnog kazališta, jednom od čelnika Hrvatske liberalne stranke.
Slike su prenesene na brod koji se kao konvoj pomoći probijao prema opkoljenom Dubrovniku, baš onako kako se 99 šlepera, sa 150 članova medicinskog osoblja, svećenika, tehničkog osoblja i novinara, u prosincu 1993. godine, Bijelim putom probijalo prema Novoj Biloj, zatočenoj Lašvanskoj dolini i tamošnjem izgladnjelom hrvatskom življu.
“Zapiši pa će i Bog upamtiti”, govorio je fra Petar.
Kada je prije pedesetak godina, tko zna iz kojih razloga, ukinuta željeznička pruga Mostar - Čapljina - Dubrovnik (1967.), zamrla je suradnja između ovih dvaju mediteranskih gradova. Popovo polje, kuda je prolazila “štreka”, pretvoreno je u pustoš. Putovi su, inače, bili loši, dijelom neasfaltirani, dijelom grbavi i neravni. Samo su nešto imućniji ljudi imali osobna vozila. U prometnom smislu Dubrovnik je postao udaljen grad. Inače, kulturno prožimanje Dubrovnika i Mostara ima staru, dobru i plodnu povijest.
Prije dvadesetak godina, u vrijeme kada je dr. Ivo Prlender ravnao Dubrovačkim ljetnim igrama, a slavni maestro Vjekoslav Šutej (1951. – 2009.) njezinim glazbenim dijelom, uspostavljena je izvrsna suradnja s Mostarskim proljećem, međunarodnom kulturnom manifestacijom u nastajanju. To su bili, a i danas su, Dani Matice hrvatske.
Na valovima iznimne suradnje, temeljem raznolikosti programa, izvrsnosti organizacije i potpune otvorenosti za sve umjetnike svijeta, prije deset godina, Mostarsko proljeće stasalo je do punopravnog članstva u EFA-i, Savezu europskih festivala. Zahvaljujući čelnicima Dubrovačkih ljetnih igara, najbolje dramske predstave dolazile su u Mostar, a za njima sve kulturne institucije i najpoznatiji umjetnici. Ovom manifestacijom Mostar se početkom proljeća, iz godine u godinu, pretvara u grad europske kulture.
Po opjevanim mostarskim baščama, Starom gradu, na ulici, u podne i u ponoć, mogli su se sresti pjesnici, dramski, glazbeni i likovni umjetnici: Luko Paljetak, Milka Podrug Kokotović, Miše Martinović, Tereza Kesovija, Đelo Jusić, Josip Škerlj, Lukša Pek, Jagoda Buić... Najbolja djela velemajstora kista i boja, preminulih Antuna Masle, Đure Pulitike i Celestina Medovića, mostarska i ina publika imala je priliku vidjeti. Dašak dubrovačkog maestrala, iz godine u godinu, oplemenjuje tamu po Mostaru.
Prošle, 2019. godine, monumentalna djela Vlaha Bukovca po prvi put izišla su iz dubrovačke umjetničke galerije na prostore naše zemlje. U Mostar! Bio je to veliki praznik likovne umjetnosti. Tko zna hoće li se takav likovni događaj ikada više ponoviti.
Tko zna hoće li se ikada više rastvoriti vrata veličanstvene Galerije Aluminij.
Tamo su zastori spušteni i svjetla pogašena.
Na ulaznim vratima, gdje se nekada crveni tepih prostirao, pićem dobrodošlice nazdravljalo, sablasno gore svijeće i leluja pjesma: “Čudna jada od Mostara grada”.
I ove godine, na XXII. Mostarskom proljeću, Dubrovnik će zablistati cjelovitim pjesničkim opusom akademika Luke Paljetka. Kada pjesnik recitira svoju poeziju, u dvoranu uđu mir i tišina, kao da stoljeća progovore.
“Tu je tvoja zemlja,
tu sagradi dom,
Tu je stari temelj
tu na kršu tom,
Tuđin i oluje kidali su nju,
Al ona tu je sve dok mi smo tu”…
Doći će Luko.
Đele biti neće…
Posljednjeg dana mjeseca svibnja, pred otvaranje Dječjeg festivala, Grad i kulturna javnost našli su se u velikoj tuzi. Maestro je partio na drugi svijet.
Ali njegovu lulu i leptir-mašnu pamtit ćemo kao ures i znak prepoznavanja. Skladbe “Pusti da ti leut svira”, “Lula starog kapetana”, “Volim te, budalo mala”, “Dok palme njišu grane” i pregršt drugih pjevat će se dok ljudi Stradunom i ovim svijetom budu hodali. Slavili smo kada je u Mostaru, podno Starog mosta, maestro primio povelju “Mimar mira”. Slavili smo i na Stradunu kada je primio Povelju za životno djelo.
Kada je za Mostarsko proljeće trebalo nešto uraditi, nekoga pozvati, nagovoriti, nešto donijeti i odnijeti, posavjetovati ili uvježbati, uvijek bi govorio: “Pa i moja mater je s ovijeh strana. Iz Blagaja je, i ja sam Mostarac”, Hvata li, maestro!
Kako je Dubrovnik u dugom razdoblju živio u miru i velikom progresu (1358. - 1815.), u istom vremenu, i jedno stoljeće dulje, njegov susjed podno planine Veleža proživljavao je najteže doba svoje povijesti. Našao se u okovima Osmanskog Carstva, zuluma i tiranije, pod upravom drugih i drugačijih, ljudi druge religije i druge kulture. Mostarski paša Ali-paša Rizvanbegović, mudar, sposoban i radin čovjek, u Dubrovniku je imao svoj ljetnikovac. Ni on nije mogao promijeniti vrijeme koje je bilo iznad svakog.
Dubrovnik živi godine slobode i napretka, a njegov susjed, grad Mostar, zapleo se u nerješivim političkim enigmama. Sve podsjeća na 1807. godinu i razgovore koje je s različitim trgovcima u drevnom gradu Travniku vodio francuski konzul i pripovijedao im o svojim mukama u Bosni.
“Ja bih Vama mogao dugo i puno pričati o teškoćama koje u ovim krajevima ugrožavaju svaku pametnu stvar i svaki koristan i razuman pothvat. Mnogo bi Vam mogao pričati, a i sami ćete vidjeti kakva je ova zemlja, kakav narod, kakva uprava, kakve su i kolike teškoće na svakom koraku.”
Kakva smo mi zemlja?
Kakvi smo mi narodi?
Kakva je naša uprava?
Jesu li se nad našim prostorom sudarili pomućeni svjetovi?
Je li zlo otišlo toliko u širinu, dubinu i udalj da bi moglo zatrpati svaku svjetlost, svaku utjehu i svaku nadu?
Ima li netko tko bi mogao odgovoriti na ovo sudbonosno pitanje?
Aktualno Predsjedništvo, onakvo kakvo jest, sigurno neće.
